DUJMOVIĆ UPOZORAVA: Milanović priprema destrukciju! Proslava Oluje u opasnosti! Ovo je jedini način da ga se zaustavi
Od prvog dana Milanović zapravo pokazuje dvije relacije: uopće ne razumije ulogu Predsjednika države, ništa na tu temu ne poštuje i uistinu ništa na tu temu ne razumije. Spada u generaciju koja nikad nije sanjala hrvatsku državu. Hrvatska, Jugoslavija, svejedno mi je. Samo da je nešto srazmjerno normalno, a ovo Hrvati, Srbi, to niti razumijem niti me zanima. OK, vi ste malo rustikalniji, ali vi ste imali ustaše! A ja? Ja sam napredni ljevičar, tako sam odgojen, kako drugačije! Europljanin, reklo bi se danas. Jednostavno, tako sam odgojen! Tako sam odgojen da samo jedno sigurno znam: ljudi, sve može, sve samo ne hrvatski nacionalizam, e to sam zapamtio, tu je ‘drill’ bio najjači, skužio sam, ne smijem biti politički Hrvat. Budimo realni, tko je do 1990. uopće i bio politički Hrvat? Ja takvog nisam vidio ni u Kavkazu ni u Zvečki. Dobro, znam i to četništvo je za osuditi, ali nećete me prevariti: ustaštvo je srce svih naših problema! Titov gardist, tako sam formiran, drilan i ne sramim se, što ću vam više reći!
Da ga uhvatite u dobrom raspoloženju, u Taču primjerice, ovako bi vam iskreno Zoran Milanović ispripovijedao svoju povijest. I sve je tu OK, jedini je problem što je taj čovjek danas hrvatski Predsjednik.
Snijeg na ekranu
Jugoslavija mu je zapravo bila više manje OK, pogotovo ako se usvoje mitološki prigovori Tripalove Hrvatske na čemu je u boljem slučaju dijelom odgajan. Otac mu je, naime, bio, kaže legenda, tajnik Mike Tripala, no bit će da je to više bila sinjska, negoli hrvatska linija. U svakom slučaju sve dalje i dublje od Tripala je ili ustaštvo ili on to ni onda ni danas realno ne razumije. Pa je onda prema bilo čemu preko te crte hrvatstva dakako destruktivan. Zato kad dođemo na teren pravog, nepatvorenog hrvatskog patriotizma koji smjera državotvornosti, u njegovoj glavi je: snijeg na ekranu! A na zaslonu piše: can’t open fille! Eto, to je hrvatska država novoizabranom hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću. Ali, kad mu je već tako pao grah, da je postao hrvatski Predsjednik, on ne zna drugačije negoli se ravnati po starom ljevičarskom geslu, „samo da je drugačije” pa od prve sekunde derogira elementarne predsjedničke relacije ponižavajući i poništavajući čak i svoju vlastitu ulogu, jer njegov anarhistički duh samo to poznaje. Destrukciju! Zapravo sve što Milanović radi gola je ekstravagancija koja je sama sebi svrha! I ekscentričnost jednog kolerika koji nema mira niti među paunovima i jelenima Pantovčaka. Jer, ljevičarski anarhizam već i taj mir iritira. Samo da je destrukcija! Čega god! Taj bi srušio i grčko i rimsko carstvo samo da može! I Egipat i njihove piramide, jer što će nam! Sve bi gorjelo u Rimu i prije Nerona, da je Zoran Milanović bio rimski imperator! Jer njemu ne treba duhovnog mira. Što će mu kontemplacija kad on uopće nije kontemplativan lik! Eksces, biti u prvom planu, kamere, rasvjetu hoću i hoću da me slušate! Zoran Milanović kao nitko uživa sam u sebi, to vidite već po prvom nastupu. I zadnjem.
Ta strast kojom ruši jedva sazidane zidove kakve-takve hrvatske državotvorne tradicije, za zemlju u kojoj su zahvaljujući baš njegovim ljevičarima Hrvati do države došli barem pola stoljeća iza drugih, pokazuje da Milanović istinski prezire i državu i naciju i sve što ona znači. Kao pravi nesuđeni Titov gardist! Uostalom, što i očekivati od čovjeka koji višekratno na upit Tito ili Tuđman odgovara Tito, a potom sjedne u fotelju Franje Tuđmana. Tu sve počinje i završava u introspekciji Zorana Milanovića. Dijete komunizma, socijalizirano i odgojeno, primarno kao nevjernik, kao Jugoslaven hrvatsko-proljećarskog duha, anarhist u duši, a ljevičar po odgoju.
Permanentno uništavanje
I kad točno takav lik dođe u Ured Predsjednika Republike Hrvatske gdje se pisala krvava hrvatska povijest, pogledajte što to političko derište radi s našom tradicijom. Najprije ću tu patetičnu inauguraciju svesti na minimum. Kakva pompozna inauguracija, nismo mi Velika Britanija! I čovjek organizira inauguraciju na koju ne pozove niti strane diplomate niti crkvene predstavnike, niti čitav niz ljudi koji trideset godina sudjeluje u tom minimumu svih minimuma građenja tradicije jedne države i jedne nacije koja je samo zahvaljujući svjetskim interesima i egotripu svjetskih sila državu dobila fatalno prekasno.
Dobila ju je toliko prekasno da je peti izabrani hrvatski Predsjednik odlučio satrati zadnje tragove te tradicije. Permanentno uništavanje i položaja i ugleda institucije na koju je zasjeo fatalnom greškom desnog krila oporbe, Milanović provocira da se počne promišljati o njegovom opozivu na mjestu Predsjednika Republike, što je nakon što je odbio poštivati hrvatske zakone i obilježiti na zakonu utemeljen Dan državnosti, već javno zatražio Vladimir Šeks.
Obzirom na „izjavu kojom ignorira, urbi et orbi poručuje svim građanima Hrvatske i svijetu da ne priznaje Dan državnosti, koji je Hrvatski Sabor donio, mislim da su se stekle pretpostavke o pokretanju opoziva“, reći će Vladimir Šeks nakon što je Milanović odbio obilježiti Dan državnosti. Idući dan smo već čuli šefa Županijskog suda Turudića koji je ustvrdio da je ta ideja nerealna i da je to Šeksu jasno.
No, što zapravo Ustav kaže o opozivu Predsjednika Republike? Kako piše u članku 105 Ustava, Predsjednik je odgovoran za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti, a postupak za utvrđivanje posebne odgovornosti Predsjednika može pokrenuti Sabor, ali samo dvotrećinskom većinom svih zastupnika. Kad se to dogodi, onda Ustavni sud svojom dvotrećinskom većinom, dakle odlukom devet sudaca Ustavnog suda, mora potvrditi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede Ustava. Ustavni sud tu odluku mora donijeti najkasnije 30 dana nakon što je 101 saborski zastupnik izglasao opoziv i tek u tom slučaju kumulativnog ispunjenja oba preduvjeta Predsjedniku prestaje mandat po sili Ustava. Izbore za novog Predsjednika raspisuje Vlada u najkraćem mogućem roku. To dakle kaže Ustav.
Nova divljanja
To je naime gola procedura koju je uz svu iritaciju Milanovićevih poteza uvjetovanih u prvom redu njegovim karakternim greškama, za sada realno nemoguće ispuniti. Zato je Turudić i rekao da Šeks zna da je opoziv u ovom trenutku nerealan.
Kako aktualni Predsjednik najavljuje nova divljanja i rušenja ionako krhke tradicije koju stvaramo od nule, jer smo jučer dobili državu, postavlja se pitanje kako se nositi s novim izljevima njegove ekscentričnosti, novim uvredama naciji, jer ako ne poštujete Dan državnosti nacije kojoj ste Predsjednik onda je tu u pitanju svojevrsna patologija. U takvoj situaciji, a u nemogućnosti da se pokrene opoziv, jer je proceduru za sada nemoguće ispuniti, ostaje jedino ignoriranje. Ignore. Da ga se dakle posve ignorira. To znači da ga institucije ne pozivaju ni u kojoj prigodi, da ga se posve isključi iz tradicionalnih pokroviteljstava bilo kakvih događanja, da ga se svede na ono što bi on zapravo htio biti:ekscentrični fikus. Da se ne krše dakako njegove predsjedničke ovlasti, ali da ga se u svim prigodama – koje inače nalažu dobri običaji kad se na te događaje poziva i predsjednika države – jednostavno ignorira.
To će dovesti do ispunjenja cilja: ili će biti diskreditiran, praktički nepoželjan u javnom i društvenom životu ili će razabrati da toliko vrijeđa naciju kojoj je na čelu da će početi mijenjati svoje ponašanje. Što god ispalo, bit će pun pogodak. Ne radi se ovdje o tome da se Milanovića ne voli iz ideoloških razloga pa ga se sotonizira na toj crti, niti je ovo zavjera protiv njega, to bi bio tek odgovor ponosnog malog naroda koji ne dopušta da ga se ponižava, sramoti, vrijeđa i da se uništava pozicija, funkcija i figura institucije koja predstavlja ovaj narod i ovu državu.
Političko derište
Jer, Milanović je do sada već upropastio inauguraciju hrvatskog Predsjednika koja je uvijek bez obzira na osobu koja je pobijedila, bio svečan čin. Upropastio je inauguraciju tom mimikrijom do te razine da je poništio cijeli protokol, doveo i himnu i Josipu Lisac u krajnje neugodnu situaciju, a cijela manifestacija polaganja prisege izgledala je kao da ga se prima u izviđače. Jer, je on tako htio! Potom će pobacati sve biste iz Ureda Predsjednika uključujući čak i bistu prvog hrvatskog Predsjednika Franje Tuđmana.
Političko derište zapravo se svetilo svojoj prethodnici koja je Titovu bistu poslala u muzej pa je naš politički pubertetlija pod devizom kad ne može Tito, neće ovdje biti nitko, izbacio sve biste iz svog Ureda. Tako su u podrumskom smeću uz Tuđmana završili kralj Tomislav, ban Ivan Mažuranić, Josip Juraj Strossmayer, Ante Starčević, Stjepan Radić i kardinal Alojzije Stepinac! To hrvatskoj državi i ovom narodu može napraviti samo mentalni politički nasilnik. Baciti u podrumsko smeće sve ove biste metaforički znači baciti u smeće kompletnu hrvatsku povijest. Doduše, što bi Titov gardist i mislio o recentnoj hrvatskoj nacionalnoj povijesti nego da joj je mjesto u – podrumskom smeću! Potom će, kako rekoh, difamirati Dan državnosti što je potez bez presedana ne samo za hrvatske razmjere.
Onda će napraviti onaj eksces na obilježavanju Bljeska kada će skočiti na legalne i legitimne insignije jedne braniteljske udruge, za koje je čak i Vijeće za suočavanje s prošlošću konstatiralo da se u prigodama obilježavanja ratnih događaja dopušta korištenje insignija i oznaka HOS-ovih ratnih jedinica, famoznog „Za dom spremni“. Tezom da treba baciti ploču na kojoj su navedeni ubijeni HOS-ovci samo zato jer na toj ploči stoji „Za dom spremni“ Milanović se trajno zamjerio braniteljskoj populaciji i dok ga bude, to mu neće oprostiti!
Sad je pak odlučio poniziti konstituirajuću sjednicu novog Hrvatskog sabora nagovijestivši da se na toj sjednici neće pojaviti, premda su se baš svi njegovi prethodnici poštujući isti taj hrvatski Sabor redovito pojavljivali baš na inaugurativnoj prvoj sjednici. Odluka je posve iracionalna, ni uz najbolju volju nitko živ ne razumije kako je Milanović sam sebi argumentira, očito se opet radi o kapricu, destrukciji zbog destrukcije i još jednom destruiranju uloge hrvatskog Predsjednika. Da stvar bude gora, Milanović najavljuje nove provokacije, nove destrukcije, a za očekivati je da će nam sljedeću prirediti za koji tjedan kod obilježavanja Oluje. Kad je tome tako, kad na Pantovčaku imamo političko derište koje ili ništa ne razumije ili se pravi da ništa ne razumije, treba ga do daljnjega ignorirati. Jer se drži kao nasilnik u birtiji koji stoji za šankom i čeka koga bi provocirao. Milanović je jednom davno izjavio još dok je bio premijer: “Kad jednom odem s vlasti, želio bih da me ljudi pamte po ničemu!“. Ako i dalje stoji kod ove želje, trebat će puno napora da mu se želja ostvari. Zorana Milanovića, naime, po njegovim ekscentričnim destrukcijama nećemo tako lako zaboraviti. A povijest će ga pamtiti kao krajnje bizarnog lika: Predsjednika države koji prezire i tu funkciju i tu državu.
