DUSINA JE OTVORENA RANA ZA HRVATE U BOSNI I HERCEGOVINI I DANAS, 31. GODINU NAKON ZLOČINA

Masakr nad Hrvatima u Dusini bio je jedan od najokrutnijih masovnih zločina što su ga tijekom muslimansko-hrvatskog ratnog sukoba u srednjoj Bosni počinili pripadnici tzv. Armije Republike Bosne i Hercegovine u čijem su sastavu bili i mudžahedini (odred El mudžahid).

 Selo Dusina u Lašvanskoj dolini (općina Zenica), imalo je po popisu iz 1991. godine 771 stanovnika, od čega Hrvata 284 (36,83%). U krajnje nepovoljnom okruženju, izloženi stalnim provokacijama i napadima od jeseni 1992. godine, pripadnici hrvatskog naroda postupno su napuštali svoje domove, tako da ih je u Dusini uoči otvorenog napada muslimanskih snaga (krajem siječnja 1993. godine) bilo tek oko 70, od čega vrlo malo sposobnih za borbu. Stanje je dodatno otežavala činjenica da su muslimanski doseljenici - izbjeglice koje su napustile mjesta prebivališta u drugim krajevima BiH bježeći pred srpskim agresorom - od svoga političkog i vojnog vodstva u Sarajevu planski usmjeravani na sva područja na kojima su kao autohtoni narod živjeli Hrvati, pri čemu su im obećavane njihove kuće i imovina, što je mnogima bio poseban motiv za borbu i osvajanje hrvatskih enklava, pa tako i u općini Zenica. Domaćim muslimanskim ekstremistima naročito su dizala moral subraća po vjeri iz islamskih zemalja (mudžahedini), pa su udruženi činili okrutne, krvoločne zločine koji u Bosni i Hercegovini nisu zabilježeni od odlaska Osmanlija s ovih prostora (odsijecanje glava, ruku i drugih dijelova tijela - uz javno isticanje ratnih "trofeja", naročito glava žrtava - namjerno masakriranje, surova mučenja, zatvaranja u logore i izgladnjivanja, silovanja žena i djevojčica, razaranje, pljačka i palež, oskvrnuća katoličkih crkava itd.).

 Tog 26. siječnja 1993. godine, pripadnici 7. muslimanske brigade, 3. korpusa "Armije Republike BiH" (kako su ovi zločinci sebe zvali), opkolili su nebranjeno selo Dusinu u kojem su u velikoj većini ostali civili, uz malobrojne i slabo naoružane branitelje HVO-a. Odmah po ulasku u selo, zarobili su nekoliko branitelja i oko 40 civila i ubili 10 zarobljenika:

Vinka Kegelja, Draženka Kegelja, Mladena Kegelja, Niku Kegelja, Stipu Kegelja, Zvonka Rajića, Franju Rajića, Voju Stanišića, Augustina Radoša i Peru Ljubičića.

 Tijela žrtava nije bilo moguće odmah izvući, pa su pokopana tek 3. veljače na groblju u Busovači.

 Masakr je proveden pod zapovjedništvom Šerifa Patkovića zvanog Geler (zapovjednika drugog bataljuna 7. muslimanske brigade), a žrtve su umorene na okrutan način. S Hrvatima je ubijen i jedan Srbin (Vojo Stanišić) koji je prije toga izbjegao iz Zenice i privremeno pronašao utočište u Dusini O slijepoj mržnji krvnika i njihovoj bestijalnosti svjedoči činjenica da su Zvonku Rajiću odmah nakon što su ga ustrijelili izvadili srce iz grudi!

Siječanj 1993. - agresija muslimanskih snaga na hrvatske prostore

(Dusina zaokružena crvenim)

(Adresa slike)

 Pred Vijećem MKSJ u Den Haagu, ime Šerifa Patkovića prvi je put spomenuto 1998. godine, upravo u svjedočenju supruge ubijenog Zvonka Rajića (Željke Rajić), koja je pod prisegom potvrdila kako je osobno on ubio njezina supruga (čime se i javno hvalio) i pored njega još devet ljudi. Svjedokinja je tada detaljno opisala slijed događaja, izjavljujući kako je "Šerif Patković zvani Geler došao u kuću u Dusini, u kojoj je bilo 30 zatvorenih Hrvata, te prozivao jedno po jedno ime, ubijao zatvorenike i potom se svaki put vraćao u kuću, pio konjak, jeo i 'prijateljski' razgovarao sa zatvorenicima". Patković je, međutim, kao svjedok pod prisegom pred istim sudom (10. lipnja 1999. godine) sve to negirao, uz tvrdnje kako je "stigao u Dusinu poslije sukoba, kada je Zvonko Rajić već bio mrtav".

 Osim Patkovića, za masakr u Dusini, u optužnicama su se našla i imena nekih drugih oficira "Armije RBiH" (Envera Hadžihasanovića, Mehmeda Alagića i Amira Kubure).

 Umjesto da ga stigne zaslužena kazna za ratni zločin, Šerif Patković zvani Geler je 2001. godine postavljen na dužnost "ministra za boračka pitanja Zeničko--dobojske županijske vlade" (kao član "Bosanskohercegovačke patriotske stranke" koju je vodio njegov ratni zapovjednik i nekadašnji "komandant Štaba Armije BiH", Sefer Halilović). Obnašao je i razne druge visoke dužnosti u Federaciji BiH, jer politički vrh je visoko cijenio njegove "ratne zasluge", pa je tako bio predsjedavajući Koordinacije boračke organizacije "Armije RBiH" i savjetnik ministra branitelja Federacije BiH, a 29. prosinca 2013. godine postaje novi predsjednik Upravnog odbora Saveza udruženja dobitnika najviših ratnih priznanja "Zlatni ljiljan".

 Šef njegove stranke (BPS) i ratni zapovjednik, Sefer Halilović, poslije niza optužbi za ratni zločin i nakon što mu se ime našlo u optužnicama, zapovjedio je Patkoviću da odstupi s mjesta savjetnika županijskog ministra za branitelje, ali ovaj je to odbio učiniti uz izgovor kako bi time "priznao zločin koji nije počinio".

 Braniteljske udruge iz Domovinskog rata u BiH, ožujka 2017. godine, podnijele su kaznene prijave protiv nekoliko oficira "Armije RBiH" zbog brojnih zločina nad Hrvatima tijekom muslimanske agresije na hrvatska područja, ali isto tako i za nekažnjene zločine što su ih počinili prije toga, na području Republike Hrvatske, u vrijeme dok su bili oficiri JNA. Tada je kazneno prijavljen i Šerif Patković Geler.

Nažalost, pravde još uvijek nema. Sud u Den Haagu propustio je kazniti zločine muslimana i pored svih materijalnih činjenica kojima je raspolagao, a Tužiteljstvo BiH koje djeluje pod dirigentskom palicom muslimanskih "patriotskih stranaka" izbjegava podizati optužnice za ratne zločine kad su u pitanju osumnjičeni muslimani (Bošnjaci), a i kad dođe do suđenja, procesi se planski i smišljeno otežu u nedogled i čeka se da vrijeme učini svoje i sve pokrije zaborav.

Dusina, kao i cijela Lašvanska dolina, klasični su primjer etničkog čišćenja i najbolji dokaz muslimanske strategije provođene od jeseni 1992. do sklapanja Washingtonskog sporazuma (ožujka 1994. godine). Budući da nisu bili u stanju oduprijeti se srpskom agresoru, muslimani su napuštali svoja domicilna područja i potom vršili pritisak na hrvatske enklave - u koje su najprije ubacivali desetke tisuća svojih civila (izbjeglica), a potom ih uz njihovu pomoć i u suradnji "Armije RBiH" i mudžahedina nastojali vojno osvojiti i etnički očistiti od Hrvata, te u konačnici otetu zemlju pretvoriti u prvu islamsku državu u Europi.

Sveta misa kod spomenika žrtvama u Dusini, 30. obljetnica masakra

(Adresa slike)

Bio je to izvan svake sumnje zločinački pothvat - genocidni projekt planiran i provođen od muslimanskog političkog i vojnog vodstva u Sarajevu, za što postoje nepobitni dokazi koje nažalost, ne želi vidjeti niti uzeti u obzir ni jedna međunarodna institucija.

(VIDEO): Dusina - zločin genocida nad Hrvatima u Lašvanskoj dolini;

 

Zlatko Pinter/PDN