Dvije kćeri, dva groba, jedan vrt

Kata Ćaćić pokopala je dvije kćeri. I dala dva obećanja. Ono drugo obećanje, koje je sama sebi dala, skriva se iza bijele ogradice malog vrta koji priča veliku priču. Čuvat će ga Kata i održavati. Smješten je na zagrebačkoj Volovčici ispod prozora s kojeg je Marica, njezina druga kći koja je preminula u rujnu 2019., posljednji put uputila pogled na ovaj svijet.

I dok Kata hoda oko ogradice, ne zna što bi posebno izdvojila, a kaže, onako zamišljeno, i ne smijem reći što mi je najdraže.

- Ove čizmice koje je ona radila, cvijeće koje je ona radila i ovi labudovi. To mi je nešto najdraže. Ja se u ponoć dignem, u jedan, dva. Idem na prozor i gledam. I onda mislim da ona mene vidi, da ja to volim i da ja to održavam, kaže Kata.

Njezina kći Marica svoj je svijet pronašla u tom malom vrtu okruženom zgradama na koje bi pozornost skrenuo tek pokoji grafit. Pod prozorom su bili grmovi, divlji, neobrezani. A ispred, na klupi uz stazu, njezina majka i dobre susjede koje su je voljele kao svoju, provodile bi sunčana poslijepodneva. Marica im je htjela ostaviti uspomenu jer cijelu je mladost provela po bolnicama. Sedam je puta bila na operaciji tumora u očnoj šupljini. Prva operacija bila je još 1999. Imala je tada samo 19 godina. Uza sve to oboljela je od raka kostiju.

- I onda kad smo otišli u bolnicu Dubrava, sve je prekontrolirano. Veli doktor, gospođo, živjet će vam tri mjeseca. Ja sam tada sa svih strana tražila pomoć. Šaljem kopiju u Kanadu, imam ondje ujake, šaljem u Njemačku, u Torino u Italiju, da vidim ima li igdje pomoći. Ništa, ništa, svi mi daju loše odgovore, nema ništa od toga, prisjeća se Kata... Jedino iz Sarajeva, dodaje, ponudila mi se jedna osoba da ima neke kapi, stavljaš u nos, pa imaš neke čajeve, kupuješ. Tisuće sam eura ja dala u tri ture, produžavala sam joj patnju, da vam pravo kažem, prisjeća se Kata dok prstima prebire po tek procvjetalim maćuhicama. Marica se nije predala do tog rujna 2019. Izrađivala je od plastičnih boca ukrase za vrt. I svaki dan pitala majku je li donijela novu bocu. Htjela je ostaviti trag. I u tome je itekako uspjela.

- I onda doktori mi kažu dajte je u stacionar, vi se nećete moći boriti. Ma ne dam, doktore, dok ja budem svojom rukom mogla, ja svoje dijete ne dam iz kuće. I ona je meni rekla, mama, ne daj me, ne daj me. Izabrala je robu koju ću joj ja obući. Mama, hoćeš me ti oprati, pitala je. I ona je znala da će umrijeti. I ona je toliko bila vesela i to je prihvatila. Mama, da dođe jednom tomu kraj. Nemoj za mnom plakati, nemoj nositi crninu, ali ipak ja je nosim, govori Kata jedva susprežući suze. A ne možete, kaže, da ne plačete, ja se naplačem iz dana u dan. Evo prije nego što ste vi došli ja sam se isplakala i mislila da ću biti jača, ali što da vam kažem...

Tog rujanskog poslijepodneva Marica je majci rekla - sve si mi, mama, želje ispunila. No, imala je još jednu. Zatražila je od majke da skuha njoj poseban obrok. Za sutra. Ali nije ga dočekala. Tog joj je dana pozlilo. Hitnu je, kaže Kata, zvala tri puta.

- Četvrti put kad su i došli bilo je kasno. Zovem ih, gdje ste, evo nas pred vratima. Moje je dijete izdahnulo, govori Kata.

Djelatnici hitne pomoći dali su joj tablete i injekciju za smirenje. Ali njoj je bilo važno još samo jedno - njezino prvo obećanje. - Je li vam sad dobro, pitali su, kaže Kata. Ma kako će mi biti dobro kad mi je dijete ondje. Sad u mislima imam da ja nju moram dok je još topla oprati i obući jer sam obećala. Ja sam se morala zakleti da ću to napraviti. Onda znate. To je teško, ali prihvatila sam, govori Kata. Marica je vrt uredila majci, ali i za susjede koje su joj pružile pažnju. Zato je on utjeha i uspomena. Koju neki bez razmišljanja dirnu i kradu cvijeće.

- Evo ovaj cvjetić odavde, s ovog mjesta, upire prstom na zumbul ispod plastičnih labudova. Bio je ljepši, ljubičasti! Ovaj je sad malo modriji. Kupila sam drugi i posadila. I ta osoba, ako ima imalo srca i duše i zna zašto ovo sadim, poručujem joj da ne krade. Ako joj treba, ja ću joj kupiti, žali nam se Kata, ne može vjerovati da ima i takvih ljudi.

- I evo da vam kažem, ja nemam više za što živjeti, živim za grobove svoje djece, govori pokazujući nam na klupi ispred vrta uokvirene fotografije svojih kćeri.

Kći Ankica ranjena je u granatiranju Zagreba. U sebi je, kaže Kata, nosila 20 gelera. Umrla je s 39 godina od moždanog udara. Najveća joj je podrška muž. Ali i on je imao moždani udar. Volio je odlaziti u Liku. Ima ondje blago. Ali neće, kaže Kata, moći više tako.

- Imam muža najboljeg na svijetu. Mi se razumijemo u toj bolesti oko svoje djece, ja odem tamo malo, on malo ovamo... On ima 79 godina, mislim da ćemo tu kuću prodati i da će on doći ovamo živjeti. A ovdje, iznad vrta, na prozoru obiteljskog stana stoji i bijeli plišani medvjedić kojeg je stavila Marica. Motri vrt. I mlade voćke koje je također Kata posadila. Trešnje, višnje, kruške. I one će uskoro procvjetati na Volovčici. Baš kao i vrt. Iako ga prati tuga, djeca mu se vesele.

- Drago mi je kad djeca idu iz vrtića i malo ga uzmu i nose, pokazuje nam Kata vrtnog patuljka. Roditelji im kažu da to moraju vratiti i djeca vrate, raduju se i cvijeću i labudovima, kaže Kata.

Zato ovaj vrt neće napustiti. Ne samo zbog obećanja koje je dala sebi nego i zbog dječjih ruku, osmijeha, koraka. Onih koraka oko bijele ogradice koju su postavile ruke mlade žene koja je, kao i njezina sestra, svoju majku prerano napustila.