E, moj narode!

Većina hrvatskog naroda izmanipulirana od strane onih koji hrvatsku nikada nisu željeli, od strane izdajnika i neprijatelja živi u iluziji. Tako će na primjer mnogi danas sebi dozvoliti da se nama braniteljima obraćaju na način koji ih uzdiže iznad nas. Mnogi će iznositi neistine poput vaše države za koju ste se borili, imate sve privilegije, živite u blagostanju itd. Razočaran i žalostan reći ću vam da znate „nemamo mi ništa od svega navedenoga“. I ja sam sve donedavno živio u iluziji vlastite slobode koju sam smatrao snagom za postizanje svega ali više ne mogu. Jesmo li se zapravo spremni suočiti s istinom? Jesmo li zaista spremni čuti i vidjeti ono što zaista je? Ili radije volimo živjeti u iluziji koju smo stvorili o nekome ili nečemu? U laži. Lagati i varati sebe nešto je najgore što možemo učiniti. Jer se u konačnici jedino mi nosimo s vremenom i osjetimo posljedice. I to veoma bolne. Jer što drugo na kraju može proizaći iz iluzije osim boli.

E, moj narode! Srce mi je puno hrvatske krvi, krvi koju sam prolijevao da bi mnogi danas zahvaljujući meni i ostalim hrvatskim braniteljima sjedili u mekim foteljama iz kojih se obračunavaju s nama braniteljima i odlučuju o našim životima. I dok većina vas koji ste vidjeli rata ne sjedite danas ni manje, ni više u „MINISTARSTVU BRANITELJA“ i imate dobra primanja, a da pritom ne radite baš ništa u korist hrvatskih branitelja, mnogi od nas nemaju niti ono najosnovnije. Ministarstvo branitelja ustrojeno je da oteža, a ne da pomogne i služi nama braniteljima.

Ustrojili su ga ostaci, ostaci komunizma, isti oni koji danas nagrađuju agresora i uvjeravaju nas branitelje kako smo bili na krivoj strani za vrijeme domovinskog rata. Živimo na margini društva jer nas iz godine u godinu pretvaraju u ratne zločince, a rat koji smo dobili od Domovinskog i obrambenog postaje zločinački rat. Uvjeravajte nas da smo se svi mi zapravo borili za kvislinšku NDH, a ne za nezavisnu, demokratsku i slobodnu državu Hrvatsku. Boli me nepravda, taj udar na čast hrvatskih branitelja, udar na vrednote za koje su ljudi ginuli, za slobodu.

Zašto nam se to događa, zašto je tolika povika na nas, kao da smo mi krivi što smo obranili našu nam jedinu domovinu. Prolaze godine i dani, a ratne traume ne odlaze. Ostaju zaključane u mojim mislima, srcu, noćnim morama i snovima. Ja ne živim život, tu sam samo za vašu potrebu. Iz dana u dan, svi više branitelja na sebe diže ruku, a bili su tako ponosni. Dokazali smo koliko nam je stalo do domovine, da bi sada umirali, gladni, goli i bosi, bez krova nad glavom strpljivo čekali rješenja za svoje situacije, a izlaza iz istih nema. Zna se da mnogi nemaju riješena egzistencijalna pitanja, jednostavno nisu u povlaštenim kategorijama.

Sad se tek pitam za koga sam ja išao u rat i svoje zdravlje ostavio u najvećem cvijetu svoje mladosti. Kad sam trebao najljepše živjeti uzeo sam pušku u ruke i otišao u rat dok su mnoge kukavice koje su bile sposobne braniti Hrvatsku pobjegle van države. Oduzeta mi je moja mladost, moj mladenački život. Za koga i zbog čega? Za lopove, za izdajice, za prevarante i manipulatore, ratne profitere. Ne poštuje se naša žrtva osim što nas ispraćate u crnu zemlju s par plotuna i Hrvatskog barjaka, sretni i zadovoljni, s osmjehom na licu. Prebrojavate nam dane na fronti, rupe na tijelu, ruke, prste, oči, visinu mirovine.....

Nove generacije jugoslavena već su naveliko nagrizle lijepu nam Hrvatsku. Nećete više vi spodobe izdajničke jer ako treba umrijeti „umrijet ću“. Spreman sam kao i 1991. Hrabro i na nogama, nikako zgažen i ponižen kako ste vi to zamislili.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Portala dnevnih novosti.