Ekstremna "desnica" preuzima Europu: Evo tko im je pandan u Hrvatskoj
Na političkoj karti Europe odavno nije bilo toliko krajnje desnih stranaka na vlasti ili u vlasti te u postotku toliko puno zastupljenih u nacionalnim parlamentima.
Tablica koju je objavio portal Statista nakon nedavnih parlamentarnih izbora u Nizozemskoj, gdje je relativnu pobjedu odnijela krajnje desna Slobodarska stranka budućeg premjera Geerta Wildersa, pokazuje koliko se Europa u razdoblju migrantskih valova, terorizma, pandemije covida-19, ruske agresije na Ukrajinu te sukoba u Gazi politički nagnula udesno.
Sve krajnje desne stranke veže jedno
U Mađarskoj vladajući Fidesz Viktora Orbana ima čvrstu natpolovičnu većinu (59 posto u parlamentu), u Poljskoj je na izborima u listopadu stranka Pravo i pravda (PiS) izgubila vlast na kojoj je bila od 2015., ali i dalje ima 35 posto mandata u Sejmu. U Italiji relativnu većinu (30 posto) ima stranka Braća Italije, zloglasne neofašističke prošlosti, a čelnica te stranke Giorgia Meloni vodi vladu. U Nizozemskoj je Wildersova Slobodarska stranka osvojila gotovo dvostruko više mandata nego ranije i sada ima 23 posto mandata u parlamentu, slično kao krajnje desna i euroskeptična Stranka Finaca u Finskoj koja participira u vlasti.
U Švedskoj su tamošnji Švedski demokrati (SD), stranka fašističkih korijena, s 21 posto mandata ključni koalicijski partner u vladi. U Francuskoj stranka Nacinalno okupljanje Marine Le Pen drži 15 posto mandata u parlamentu, a AfD u Njemačkoj, stranka narasala na nezadovoljstvu zbog krize eura 2013. i migrantskog vala 2015. godine, iz izbora u izbore bilježi sve bolje rezultate. Svim tim strankama zajedničko je antimigrantsko raspoloženje, a većini njih i euroskepticizam, rusofilija i islamofobija.
Domovinski pokret, Most i Suverenisti izvan ustavnog luka
Zbog svega toga, neke zemlje članice EU-a smatraju se “leglima desnog ekstremizma”. Je li Hrvatska blizu toga i koje bi ovdašnje stranke mogli smatrati pandanima, primjerice, mađarskom Fideszu, poljskoj Pravu i Pravdi, ili njemačkom AfD-u? Politički analitičar Davor Gjenero često spominje stranke “izvan ustavnog lȗka” među kojima se, kaže, nalaze i krajnje desne i krajnje lijeve.
“Sve one stranke koje nisu politički mainstream, koje nisu liberalne, konzervativne, demokršćanske, socijaldemokratske ili ekologijske spadaju u prostor izvan ustavoga lȗka. Kod nas je izvan ustavnog lȗka na ljevici Radnička fronta, koja samu sebe definira kao antisistemsku stranku. Na desnici, to su Domovinski pokret, Most, Suverenisti i sve ostale male kvazisuverenističke, populističke, antieuropske i antiatlantističke stranke”, tumači Gjenero.
Pitali smo ga za koju parlamentarnu stranku od 1990. naovamo možemo reći da je bila najekstremnije desna te je li Sabor danas desniji nego što je, recimo, bio u ratnim 1990-ima.
“To je uvijek relativno. Imali smo situaciju kada je bilo više saborskih zastupnika iz stranke koja ne pripada ustavnome lȗku nego što ih imamo danas. U sazivu Sabora u vrijeme prvog mandata Ive Sanadera (od 2003. do 2008., nap.a.) HSP je imao deset zastupnika. No, tada je retorika HSP-a išla prema konzervativizmu i bila puno manje radikalna, nego što je retorika današnjih aktera”, kazao je Gjenero.
Tri mreže ultradesnog utjecaja: Bannon, Putin i Orban
Prije dvadesetak godina u Europi se nije postavljalo pitanje odnosa prema, kako kaže, patogenom ruskom utjecaju.
“U to vrijeme je meka moć Rusije bila zanemariva i povezanost ruskog režima s desnim ili radikalskim političkim opcijama u drugim zemljama je bila minorna. Danas su puno snažnije različite desničarske mreže u Europi. Jedna je ona koju je gradio Steve Bannon (svojedobno savjetnik Donalda Trumpa kojeg se smatra ideologom današnje populističke desnice, nap.a.), druga je ona koju gradi Vladimir Putin, a treću pokušava izgraditi Orban. Te tri mreže međusobno se ne isključuju, a očito je da hrvatske stranke izvan ustavnog lȗka imaju neke svoje poveznice prema tim političkim opcijama”, smatra Gjenero.
U Hrvatskoj je zamah krajnje desnice do sada sprečavao ili amortizirao HDZ, pokrivajući golemi politički prostor od centra nadesno, povremeno težeći tomu da obuhvati sve desne političke opcije i funkcionira kao svojevrsni “desni sindikat”.
“Nije to HDZ radio svaki put. Imao je sa Sanaderom pa s Jadrankom Kosor i sada s Plenkovićem razdoblja kad je išao striktno prema političkom centru. A kada bi slabio utjecaj tih centrističkih vodstava, jačala bi desnica u HDZ-u. To imamo i sada. HDZ u anketama manje pada nego što pada centrističko, proeuropsko i atlantističko vodstvo Andreja Plenkovića, a unutar stranke evidentno jača desno krilo koje redovito koketira s desnim strankama izvan ustavnog lȗka. Tako je sada jedan od scenarija za formiranje iduće vlasti koalicija HDZ-a i Domovinskog pokreta”, ističe Gjenero.
I krajnja desnica postane pitoma kad dođe na vlast
Na primjeru talijanske premijerke Meloni pa i Geerta Wildersa koji će u pregovorima oko formiranja većine koja bi ga podržala kao budućeg premijera Nizozemske morati revidirati neke ekstremne stavove poput zabrane gradnje džamija, vidi se da i najradikalniji političari i stranke dolaskom na vlast ublažavaju ono što su dotad zagovarali.
“Wilders ako hoće doći u poziciju da formira vladu, mora se odreći ideje nizozemskog ‘exita’ iz EU-a. S jedne strane bit će pod pritiskom domaćih partnera o kojima će ovisiti parlamentarna većina, a s druge pod pritiskom europskih procedura i uspostavljanja konsenzusa. Wilders mora bitno revidirati svoju politiku ako hoće igrati ikakvu ulogu i kod kuće i u Europi, kao što ju je morala revidirati i Meloni. Ona je izrazito nesklona Rusiji i atlantistički je orijentirana, što bitno mijenja njezinu europsku poziciju. Orban, pak, koliko god se trudio, ne uspijeva organizirati ikakvu unutareuropsku koaliciju koja bi ga učinila jačim. Čak i ako i pridobije Roberta Fica (novog-starog premijera Slovačke) to ne znači da može formirati nekakav blok unutar EU-a. S poljskim PiS-om ni s Meloni to nije mogao zbog razlika u odnosu prema ruskom utjecaju. Zato toliko investira u Srbiju da je uvuče u EU kako bi u Vučiću dobio još jednog partnera”, napominje Gjenero.
A bi li Domovinski pokret ili Most ublažili retoriku i korigirali stavove koji ih svrstavaju krajnje desno, ako bi došli u priliku biti na vlasti ili uz vlast?
“Ne vidim da je Most stvarno zainteresiran za sudjelovanje u vlasti. Oni ne razvijaju stranačke ogranke, ne obrazuju članove da bi funkcionirali u tijelima vlasti i nemaju razvijen taj tip stranačke infrastrukture, ali zato nemaju ni troškova koji bi ih pod svaku cijenu gurali da moraju biti dio izvršne vlasti. Domovinski pokret je u drukčijoj poziciji. Oni grade stranačku infrastrukturu i pokušavaju se ekipirati, a ako žele zadržati sadašnju razinu institucionalne organiziranosti, moraju naći načina kako ući u izvršnu vlast. Zato su okrenuti HDZ-u i računaju da bi s HDZ-om nakon izbora formirali većinu. Kakve bi odluke donosila ta većina, vidimo iz iskustva s kabinetom premijera Tihomira Oreškovića. To ne znači da bi taj kabinet bio nužno kratkotrajan kao Oreškovićev, nego da bi donosio koliko-toliko uravnotežene odluke i pokušao fukcionirati unutar EU-a kao disciplinirana europska članica”, ustvrdio je na kraju politički analitičar Davor Gjenero.
