Ernestonovo!

Dani nakon pada Vukovara svu strahotu ratnih razaranja donijeli su i mjestima koja su stajala na putu do Osijeka. Među onima koji to najbolje znaju mještani su Ernestinova, koje je prije 31 godinu palo u ruke JNA i četnika. I danas, sudbina svih mještana se ne zna, pa ovi dani najteže padaju obiteljima.

Ernestinovo je mjesto u Osiječko-baranjskoj županiji, nalazi se na 12 km južno od Osijeka.  Susjedna mjesta su mu Antunovac na sjeveru, Laslovo na jugu, a zapadno Ivanovac.

U Domovinskom ratu  Ernestinovo je   pretrpjelo velika razaranja, s mnogo poginulih i nestalih osoba.

Svoje najteže dane Ernestinovo je proživljavalo u studenom mjesecu 1991. godine kada je  unatoč velikim otporima hrvatskih branitelja obrana mjesta   bila slomljena, pa  je Ernestinovo   okupirano 20. studenog 1991.g.,   mještani su  bili prognani iz svojih domova, a cijelo   naselje bilo je opustošeno, razoreno i spaljeno.

Ernestinovo je u zadnjim danima prije okupacije branilo stotinjak pripadnika Zbora narodne garde i dvadesetak pripadnika MUP-a, a po kazivanju svjedoka toga vremena među njima su se nalazili i pripadnici „Bojne Frankopan“.

Najveću  žrtvu podnijele su  obitelji stradalih i nestalih mještana Ernestinova, a u Domovinskom  ratu je u Ernestinovu poginula 41 osoba, među njima su hrvatski branitelji, civili, djeca,   a  još uvijek  se traga  za šest nestalih osoba.

Ernestinovo je vraćeno u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske tijekom mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja 1998. godine.

Pišući ovaj članak stupio sam u kontakt sa načelnicom Općine Ernestinovo gospođom  Marijanom Junušić koja je i osobno kao dijete, a  i njena cijela obitelj, kao i mještani Ernestinova proživjela sve  strahote Domovinskog rata, živjela u prognanstvu, a ovih dana je proglašena počasnom članicom Udruge „Bojna Frankopan“,  koja nam  je  navela sljedeće:

„91....ja 9-godišnje dijete...počinju razaranja i ratne strahote diljem Lijepe naše, pa tako i u mom Ernestinovu. Kiše granata, pucnjava, Ernestinovo prva crta obrane grada Osijeka na jugu.

Roditelji nas pakiraju, traže prijevoz do susjednog sela Antunovca iz kojeg zajedno s vremešnom bakom i djedom i bratićima i sestričnama, sve odreda malena djeca, rano ujutro vlakom odlazimo na sigurno, u Zagorje, rodni kraj mojih baka i djedova. Svi očevi i majke, cijela naša hvala Bogu mnogobrojna obitelj, ostala je braniti naše domove, čuvati ljudske živote, ostala je biti uz Hrvatsku i napaćeni Hrvatski narod.

Imali smo blagoslov podaren od Boga da nitko iz moje obitelji nije stradao iako su mnogo puta bili u iznimnoj opasnosti i pogibelji.

No rat sam doživjela i dalje ga doživljavam najstrašnijim događajem koji može zadesiti čovječanstvo, jer su nasilno prekinuli naše djetinjstvo, izgurali nas iz toplih zagrljaja naših mama i tata i potjerali nas u nepoznato.

U progonstvu svi su bili divni prema nama, naš svećenik i svi mještani, i zaista ništa nam nije falilo. Imali smo sve, a zapravo smo osjećali prazninu.

Svakodnevna razdvojenost od obitelji, doma, bojazan i strah za mamu i tatu nas je potpuno ispunjavala, nije nam dala da budemo djeca, a upravo to smo trebali biti.

Imala sam blagoslov kao i cijela moja obitelj da smo svi ostali živi i zdravi, a svejedno nas je boljelo, i to strašno, neopisivo. Kako onda opisati bol, patnju, nedostajanje, nemir i nespokoj onih kojima su stradali najmiliji. Tu nema utjehe što nažalost često možemo vidjeti na njihovim licima i čuti iz njihova govora.

Imala sam blagoslov što sam se za razliku od mnogih vratila u toplinu svog od temelja obnovljenog i iznova izgrađenog doma nakon 7 godina i što sam odrastala u ljubavi svojih roditelja i braće. Povratak, novi dom, novu priliku, nova nadanja, nove snove omogućili su nam hrvatski branitelji.

Stoga sam iznimno zahvalna svim istinskim hrvatskim braniteljima jer su nam svoj hrabrošću, odlučnošću i neizmjernom ljubavi prema domovini, prema Bogu i hrvatskom narodu omogućili da iznova gradimo svoje domove i u njima svoje snove.

Život mi je kroz odricanja, trud, rad i zalaganje donio raznovrsne snove, diplome, potvrde, uvjerenja, no ova jučer uručena od Branka Zorice i legendarne udruge "Bojna Frankopan" kojom me proglašavaju počasnim članom, bojne koja je bila jedna od prve dvije specijalne postrojbe Oružanih snaga Republike Hrvatske mi je životna, najdraža.

Bojna je osnovana u srpnja 1991. godine kao specijalna postrojba Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Većinu instruktora i zapovjednika bojne činili su Hrvati iz francuske Legije stranaca. Bojna Frankopan imala je oko 150 pripadnika koji su bili obučeni za sve vrste zadaća, većinom u neprijateljskoj pozadini, a nažalost njih 12 je dalo svoje živote u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Tijekom 1991.godine bojna se borila u zapadnoj i istočnoj Slavoniji i dale je enorman doprinos u obrani Hrvatske, u obrani naše Slavonije.

Nemam riječi kojima mogu iskazati zahvalu što ste u meni prepoznali ljubav prema domovini, neizmjernu zahvalnost i ljubav prema svakom branitelju ma gdje god bio, dijete koje je doživjelo rat kao najgori čin bezljudskosti na ovome svijetu, nemam riječi kojima mogu iskazati zahvalu što ste me počastili i ganuli...samo mogu još dodati...da bi moj tata koji je bio dragovoljac Domovinskog rata bio beskrajno ponosan kao i moja obitelj.

Iako sam ga primila ja, ono pripada svim istinskim herojima, hrvatskim braniteljima i nedužnim civilnim žrtvama, jer njima dugujemo dužno poštovanje i vječite zahvale.“