EUROPA IGRA RIZIČNU IGRU KOJA VODI U RAT Vojnim snagama prati SAD te prijeti Rusiji i Kini, riskirajući pokretanje svjetskog sukoba

Sjedinjene Države, sada je to već sasvim jasno, pokrenule su novi hladni rat na dva fronta: protiv Rusije i protiv Kine. I u njega će, također nedvojbeno, nastojati uključiti što više zemalja, prije svega svojih saveznika i partnera – želeći stvoriti svojevrsnu “ligu demokratskih država”. Pritom će Kinu napadati s ideološke pozicije – prikazujući je kao rigidno komunističko totalitarno društvo (što Washingtonu proteklih desetljeća, dok je Kina bila relativno slaba i bezopasna za američke interese i dok su američke tvrtke na njezinu teritoriju ostvarivale goleme profite, uopće nije smetalo), koja sada teži nesmiljenoj ekspanziji i ekonomskom “proždiranju” slobodarskoga svijeta; dok će Rusiju napadati s pozicije “defektne demokracije” (ideološki je više ne može napadati jer je u Rusiji već 30 godina komunizam ostao samo u sjećanjima ljudi, dok u stvarnosti caruje grubi kapitalizam oligarškog tipa – primjerice, ta je zemlja trenutačno jedna od vodećih država svijeta prema broju novonastalih dolarskih milijardera usprkos globalnom gospodarskom zastoju zbog pandemije Covida-19 – kao i sve veće socijalne raslojenosti društva na ekstremno bogate i siromašne, dok će i jednu i drugu megadržavu Bidenova administracija, paralelno s navedenim, postojano kritizirati i s pozicije kršenja temeljnih ljudskih prava.

Washington će, pritom, prema Rusiji i dalje poduzimati ekonomske sankcijske mjere, dok će u tom smislu prema Kini biti oprezniji s obzirom na američke gospodarske interese koji su još (i još će dugo biti) itekako snažno vezani uz tu zemlju s kojom SAD ima veliki trgovinski deficit, ali i bez čijeg bi uvoza američkih proizvoda, prije svega onih poljoprivrednih, a Washington i dalje računa i na sve veći američki izvoz energenata u Kinu, prije svega ukapljenog (LNG) plina, američko gospodarstvo upalo u još veće probleme. Na svijetu, jednostavno, nema tog tržišta (makar ono bilo i integrirano prema nekakvim regionalnim odrednicama) koje može nadomjestiti ono kinesko – i to svi vrlo dobro znaju.

I konačno, Sjedinjene Države će i na Rusiju i na Kinu, uza sve nabrojano, nastaviti vršiti vojni pritisak, prebacivanjem sve većih vojnih efektiva s jedne strane u istočno krilo EU-a, a s druge u zonu Indo-pacifičke regije, prije svega u Južnokinesko i Istočnokinesko more, u čijim se akvatorijima Kina spori sa svojim susjedima oko teritorijalne nadležnosti nad pojedinim otočnim skupinama i gdje ona izgrađuje umjetne otoke, što SAD smatra neposrednom ugrozom međunarodnim pravom zajamčene slobode plovidbe.

Politički problemi

Ovdje treba ukazati na specifičan, pa i kontroverzan pristup EU-a ovim američkim planovima koji su, da odmah bude jasno, zasad samo želje, dok će njihovo eventualno ostvarenje ovisiti o brojnim čimbenicima kojima Washington nije i neće moći samostalno upravljati. Dakle, Europska unija (osim u pojedinim pitanjima, prije svega energetskima poput plinovoda Sjeverni tok 2) nema većih problema s američkom politikom prema Rusiji, tj. spremna je u tome više-manje bespogovorno slijediti Bidenovu administraciju. S druge strane, dvoličnost politike EU-a ogleda se u činjenici da je ona puno spremnija za održavanje dobrih odnosa s Pekingom i izbjegavanje ideoloških “igara” američkoga tipa, dok je, istodobno, kroz NATO-savez (a većina članica EU-a su i članice Sjevernoatlantskog saveza) obavezna, ali i spremna na ratničku retoriku prema toj istoj Kini s kojom želi surađivati. Tako, na primjer, posljednjih tjedana sve više europskih država šalje poneki svoj vojni brod u spomenute akvatorije u “kineskom dvorištu”, poput nedavno Njemačke i Francuske, te se oni priključuju američkim i japanskim brodovima koji patroliraju tim zonama.

Bruxelles i ključne prijestolnice u EU-u vjerojatno računaju da stvarnog rata ne može biti ni s Rusijom ni s Kinom i da na taj način u sigurnosnom smislu ugađaju Washingtonu, a u političkom, i prije svega ekonomskom, pokušavaju što više raditi na osiguranju svojih interesa. Međutim, visokorizična je to igra, kada se svojim vojnim snagama prijeti moćnim vojnim zemljama, uz to i velikom susjedu s golemim nuklearnim arsenalom. Ovdje treba podsjetiti na riječi ruskog predsjednika Vladimira Putina prije otprilike dvije godine, kada se retorički zapitao čemu, uopće, atomsko oružje i njegova skupa proizvodnja i održavanje ako ga nećemo smjeti ili željeti uporabiti u nekom kritičnom trenutku za opstanak zemlje? Osim toga, prije godinu dana Rusija je i službeno izmijenila svoju stratešku doktrinu vezanu uz mogućnost uporabe nuklearnog oružja i jasno definirala koje su okolnosti potrebne da ga i sama prva pokrene. Učinjen je, dakle, ključni odmak u odnosu na prethodnu doktrinu koja je polazila od postavke da će to Rusija učiniti tek u slučaju pokretanja nuklearnog napada od neke druge zemlje ili vojnog saveza na njezin teritorij. Osim toga, mogućnost ruske uporabe atomskog oružja prvi je put doktrinarno proširena čak i u slučaju nerazmjerno snažnog vojnog napada na njezine saveznice. Drugim riječima, uopće ne mislim da bi se Putin, ili Biden, ili bilo tko treći tko ima moć stisnuti famozno “crveno dugme” ustručavao to učiniti u slučaju krajnje nužde.

Globalna reakcija

Možda je, ipak, upravo to ono što će i na kraju spriječiti neposredan vojni sraz kroz neki treći svjetski rat. Iako taj rat već de facto traje i vodi se drugim sredstvima (vrlo ograničenim vojnim operacijama velikih država, ili bolje rečeno njihovim asistencijama onim manjim koje se međusobno “kolju”, u cyber-prostoru, medijskom prostoru, biološkom prostoru (jednom će se, možda, reći što i tko stoji i iza sadašnje globalne paralize uzrokovane pandemijom koronavirusa i neviđenim načinima globalne reakcije na nju), ekonomskom prostoru poput uvođenja sankcija itd.

Sada ću se osvrnuti baš na ove posljednje – sankcije, kao jedan od najmoćnijih alata (takvim ga barem smatra Washington) za kažnjavanje i “pacificiranje” Rusije izazivanjem unutarnje destabilizacije i promjene vlasti. Iako sankcije, same po sebi, nikada nisu dovele do željenog učinka u odnosu na bilo koju zemlju protiv koje su bile primijenjene (Iran ih trpi već gotovo pola stoljeća), zbog čega je, obično, morala uslijediti klasična vojna intervencija ako je protivnik bio vojno inferioran u odnosu na napadača. Naravno, u slučaju Rusije to je isključeno pa sankcije ostaju jedini element političkog i ekonomskog pritiska.

Nakon tjedana spekulacija, sada konačno znamo kako će Bidenova administracija kazniti Rusiju zbog trovanja, uhićenja i zatvorske kazne izrečene ruskom oporbenom aktivistu Alekseju Navaljnom.

Usvojen je paket američkih sankcija, najavljen 2. ožujka. On sadrži: sankcije protiv devet osoba uključenih, kako Washington navodi, u trovanje i uhićenje Navaljnog; sankcije protiv sedam tvrtki zbog širenja oružja za masovno uništenje, uporabe kemijskog oružja, sudjelovanja u aktivnostima ruskog obrambenog ili obavještajnog sektora; neznatno povećane sankcije na izvoz određenih proizvoda u Rusiju u skladu sa zahtjevima Zakona o kemijskom i biološkom oružju iz 1991. godine; pooštravanje ograničenja na izvoz oružja Rusiji i uskraćivanje viza Rusima koji su uključeni u programe Kremlja vezane uz kemijsko oružje.

Nove sankcije

Pojedini politički krugovi unutar SAD-a željeli su vidjeti znatno oštrije mjere, na primjer, sankcije protiv ruskih oligarha bliskih predsjedniku Putinu, kako je to i preporučio NVO samog Alekseja Navaljnog “Antikorupcijski fond”. Međutim, realno govoreći, SAD je već ranije “ispucao” gotovo sve ključne sankcije koje je imao na raspolaganju u odnosu prema Rusiji, a da pritom šteta za američko gospodarstvo, privatni biznis i američku nacionalnu sigurnost bude minimalna. Sve izvan onoga što je prije i sada doneseno moglo bi štetiti i američkim interesima. Jedna od posljednjih ključnih poluga kojima raspolaže Washington i koje bi mogle nanijeti osjetnu štetu ruskim financijama bilo bi uvođenje sankcija na ruski državni dug, čime bi se de facto spriječili strani investitori da ga otkupljuju jer bi se i sami našli pod udarom sankcija. Moskva je još prije nekoliko godina izjavila kako bi takav potez Washingtona smatrala objavom rata. Pravo je pitanje, zato, na koji bi način Rusija odgovorila, tj. isplati li se takav rizik samom SAD-u? Iako pojedini američki analitičari navode kako bi nove sankcije, koje bi utjecale na rješavanje strateških izazova koji dolaze iz Kremlja, ipak trebale slijediti od Bidenove administracije (poput Briana O’Toolea, starijeg suradnika u programu geoekonomije Atlantskog vijeća, koji je i bivši viši savjetnik ravnatelja Ureda za kontrolu inozemne imovine u Ministarstvu financija SAD-a), zasad se to još ne vidi.

S druge strane, jedan visoki dužnosnik sažeo je bit pristupa Bijele kuće ovom pitanju rekavši kako “Sjedinjene Države ne žele ni resetirati naše odnose s Rusijom niti ih pogoršati. Vjerujemo da bi Sjedinjene Države i naši partneri trebali zauzeti jasan stav i natjerati Rusiju da plati kada njezino ponašanje prijeđe granice koje poštuju odgovorne zemlje”.

O simbolici novih američkih i sankcija EU-a, koje su individualnog (a ne sektorskog) karaktera i uglavnom se odnose na pojedine ruske državne službenike iz vojno-sigurnosnog aparata, iz sfere pravosuđa i kaznioničnog sustava te zemlje, bit ću se slobodan poslužiti ironijom i reći: ne znam kako će rusko ministarstvo obrane i osobno Sergej Šojgu preživjeti što se više neće svakodnevno ljubazno družiti sa svojim američkim kolegama i što ruska i američka vojska više neće surađivati, a Amerikanci im isporučivati najmodernije oružane sustave; ili koliko je samo užasno za zapovjednika Ruske nacionalne garde koji sada više neće moći ljetovati na francuskoj Azurnoj obali i što će mu na to reći supruga; ili što će ruskom državnom tužitelju biti blokirana njegova imovina i financijska sredstva u zapadnim bankama pa ne znamo od čega će sada jadan živjeti.

Drugim riječima – navedene sankcije usmjerene su isključivo na domaću javnost onih koji su ih i donijeli i, zapravo, odašilju poruku: morali smo ih donijeti, ali i paziti da se Moskva zbog toga previše ne naljuti. Moskva se, naravno, reda radi ozbiljno naljutila i odmah najavila identične protumjere.

Međutim, neovisno o svemu, odnosi Zapada i Rusije krajnje su loši i prema stupnju opasnosti gotovo identični onima na vrhuncu prvoga hladnog rata s početka 80-ih godina prošlog stoljeća između SAD-a i SSSR-a. Pritom je vrlo teško očekivati da će ijedna od dviju strana popustiti, a poluga za stvarnu destabilizaciju stanja, ako to požele, imaju i jedna i druga strana. Tako i jedna i druga, primjerice, već sutra, ako to žele, mogu isprovocirati rat u Ukrajini koji može zapaliti Europu.

Nakon što je Joe Biden 4. ožujka objavio smjernice nove američke vanjskopolitičke strategije, čiji je cilj zadržavanje Sjedinjenih Država na vrhu svjetskog poretka i u kojoj je Kina definirana kao glavni geopolitički, vojni i ekonomski suparnik Sjedinjenih Država i “jedini konkurent s potencijalom da kombinira svoju ekonomsku, diplomatsku, vojnu i tehnološku snagu kako bi predstavljala dugoročni izazov stabilnom i otvorenom međunarodnom poretku”, Peking je izgubio i posljednje iluzije (ako ih je uopće imao) da će dolaskom Joea Bidena na čelo SAD-a doći do bitnijeg kvalitativnog pomaka u poremećenim odnosima dviju megadržava iz vremena Trumpove administracije.

Nove dezinformacije

Kina, zato, itekako želi iskoristiti ovaj trenutak novog snažnog pritiska Zapada na Moskvu i kreće s novim političkim inicijativama koje jasno idu u smjeru stvaranja kinesko-ruskog savezništva – kao najučinkovitijeg modela suprotstavljanja – sada već posve jasno vidljivoj dugoročnoj strategiji američkog protukineskog i proturuskog djelovanja u svim smjerovima. Peking je u smislu suradnje s Moskvom prošli tjedan učinio jedan povijesni presedan i njoj de facto prvi put ponudio gotovo pa klasično savezništvo. Evo o čemu je riječ: Wang Yi, kineski ministar vanjskih poslova, na prošlotjednom zasjedanju kineskog Narodnog kongresa, izjavio je kako se Kina i Rusija moraju zajednički boriti protiv obojenih revolucija koje američki predsjednik Joe Biden vidi kao priliku za provedbu promjena u drugim državama i širenje dezinformacija.

“Mi moramo izgraditi model strateškog međusobnog povjerenja, čvrsto podržavati jedni druge u održavanju naših ključnih interesa. Moramo udružiti snage protiv obojenih revolucija i boriti se protiv svih vrsta dezinformacija”, izjavio je Wang Yi, čije riječi prenosi hongkonški medij South China Morning Post.

U tekstu se dalje navodi kako analitičari ovaj oblik suradnje dviju država smatraju izuzetno važnim i podsjećaju na rastuće prijetnje s revolucijama u srednjoj i jugoistočnoj Aziji, gdje dvije zemlje imaju zajedničke strateške interese i planove razvoja. Isti medij podsjeća kako je pitanje udruživanja snaga u borbi protiv obojenih revolucija pokrenula kineska strana tijekom sastanka Vijeća ministara vanjskih poslova država članica Šangajske organizacije – ŠO (engl. SCO), koji je prošle godine održan u Moskvi. Tada je kineski šef diplomacije Wang Yi izjavio kako države članice ŠO-a “nikada ne bi smjele dopustiti vanjskim snagama da se miješaju u unutarnja pitanja država članica ŠO-a, da nikada ne bi trebale dopustiti da obojene revolucije postignu svoje ciljeve i da se potkopa regionalni mir i stabilnost”.

Novi odnosi

Često se govori o nadmoći i vječnim povijesnim pobjedama Zapada nad tehnološki inferiornim Istokom pa bi tako, valjda, trebalo biti i sada. Međutim, što će biti, ne znamo, ali znamo da vječnih pobjeda Zapada nije bilo, jednako kao ni vječnih poraza Istoka. Da ne idemo duboko u povijest, vratimo se samo 100 godina unatrag, dakle u 1921. godinu. Što smo tada imali u Europi? Imali smo pobjednike Prvoga svjetskog rata: Britansko Carstvo, francusku kolonijalnu silu i SAD koji se definitivno izdigao na globalnu scenu nakon prethodne samoizolacije, s jedne strane, i s druge strane propalo njemačko, austro-ugarsko i rusko carstvo, kao i Kinu – koja de facto, u političko-državnom smislu tada nije značila ama baš ništa.

Što imamo danas, 100 godina poslije? Imamo propalo Britansko Carstvo i propalu francusku kolonijalnu silu, imamo iz “pepela” (čitaj: niotkud) uskrslo novo “rusko carstvo” kakvim danas nazivaju Putinovu Rusiju, i konačno, globalnog gospodarskog i vojnog diva – Kinu, uz, naravno, SAD koji je dodatno uvelike osnažio svoj međunarodni položaj u odnosu na 100 godina ranije.

Drugim riječima, tko je taj koji se sada usuđuje reći kako će nadmoć Zapada i u ovom, presudnom trenutku u kojem se nalazi čovječanstvo, izvojevati ključnu pobjedu nad “historijskim gubitnicima”, Istokom? Samo onaj tko je iz nekog razloga spreman na sve ili ništa ili osoba ograničenog uma. Dakle, razum, a ne hazard, ego i prkos, sada je potrebniji više nego ikad.