(FOTO) Suborac Žarka Manjkasa Crvenkape i Antuna Petričića za Narod.hr: ‘Njihove majke za života nisu uspjele pronaći njihova tijela’

Netom prije nego što je 1991. u neprijateljske ruke pao kukuruzni put, jedina veza opkoljenog Vukovara sa slobodnim hrvatskim teritorijem, skupina branitelja i civila iz Bogdanovaca, nakon pada tog sela, krenula je u proboj prema Nuštru i Vinkovcima. Put ih je vodio kroz minsko polje te su u Marincima, u naletu na mine, aktivirali dvije eksplozije. U eksploziji je pogođeno jedanaest branitelja, od kojih je sedmero smrtno stradalo, dok su četvorica uspjela preživjeti.

Od sedmero smrtno stradalih, tijela četvorice za kojima se još tragalo, pronađena su prije nešto manje od dva mjeseca. Iz masovne grobnice u Marincima ekshumirana su tijela Antuna Petričića, Žarka Manjkasa Crvenkape, Marka Kneževića i Stjepana Katića.

Marko Knežević sahranjen je 27. veljače u Komletincima, Stjepan Katić 28. veljače na Mirogoju u Zagrebu, Žarko Manjkas Crvenkapa na groblju Brodski Stupnik 29. veljače, a Antun Petričić 11. ožujka na groblju u Ivankovu.

Od četvorice preživjelih dvojica su kasnije podlegla ozljedama, a s jednim od dvojice koji su i danas živi, Đurom Kovačevićem, razgovarali smo za Narod.hr. Đuro Kovačević, koji je čak 8 dana ranjen ležao na minskom polju kod Marinaca, uspio se, uz pomoć branitelja koji se ondje našao, izvući do Vinkovaca, a nakon liječenja koje je trajalo 4-5 mjeseci, vratio se na ratište te se borio na frontama od srednje Bosne do zadarskoga zaleđa. Za Narod.hr progovorio je o Golgoti koju su svi oni preživjeli te poslao poruku obiteljima koje još uvijek traže svoje najmilije.

Narod.hr: Možete li nam ukratko predstaviti Vaše suborce koji su nedavno sahranjeni i ispričati kako je izgledalo Vaše stradanje?

Đuro Kovačević: Među dečkima čija su tijela nedavno ekshumirana bio je Marko Knežević iz Komletinaca i Antun Petričić iz Ivankova. To su dečki koji su rano ostali bez oca i već s jedno 15, 16 godina počeli ići u šumariju, u PIK i zarađivati, brinuti se o obitelji. I ja sam također, s 18 godina, nakon što mi je umro otac, počeo raditi i brinuti se dijelom za obitelj. I tako je došao rat, mi se prije toga nismo poznavali. Upoznali smo se na obuci, na prvim akcijama, prvim ranjavanjima, prvim stradavanjima. Antun Petričić je inače bio vedra osoba, dobričina, šaljivdžija, nasmijan, vedar.

Ti dečki i ja držali smo kukuruzni put prema Vukovaru – dakle, jedini put kojim je, nakon što JNA presjekla cestu, Vukovar bio povezan s ostatkom Hrvatske. Oko 100 nas je držalo taj put dva dana i dvije noći, dok su nas tukli tenkovi, topovi, minovbacači, snajperi… Zatim je, nakon dva dana, došla druga ekipa, a mi smo za to vrijeme boravili na stadionu u Vinkovcima – tada je to bio Dinamo Vinkovci, današnja Cibalija, tamo smo spavali i imali obuku. Tako smo se svaka dva dana mijenjali i to je trajalo nekih 2, 2 i pol mjeseca.

Dana 19. rujna 1991. došli smo u Bogdanovce, taj kukuruzni put je na neki način pao, bilo je puno mrtvih, ranjenih, trebali smo ga vratit, no bio je ničiji i oni s neprijateljske strane su dolazili, nije baš bilo sigurno… Tako smo ostali u Bogdanovcima i držali smo Bogdanovce do njihova pada. Došli smo tamo da obranimo Hrvatsku jer Hrvatska se tad branila tamo.

Dana 1. listopada 1991. kukurzni je put bio zatvoren. Imali smo velike borbe 1. i 2. listopada, oni su sa 3-4 tisuće granata zasuli selo i, kad je prestalo granatiranje došlo je 50-tak tenkova, transportera i po 1,5 -2 tisuće JNA vojnika, četnika, Belih Orlova, arkanovaca. Uspjeli smo odbiti 4 napada. Bili smo u okruženju zajedno s Vukovarom i svi smo osjećali da se bliži kraj, jednino što nismo vjerovali da će Vukovar pasti, mislili smo da će Hrvatska poslati pomoć, danas kada se to gleda je jasnije – nije bilo ni snage ni moći. Moja grupa, nas četiri gardiste, nekoliko HOS-ovaca, policajaca i nekoliko civila koje smo pokupili po rovovima, nismo imali više sredstava za uništavanje tenkova, puno mrtvih i ranjenih je ležalo po ulicama i teško je više bilo pružati otpor. Zato smo krenuli prema Nuštru. Mi branitelji smo išli prvi u koloni. Došli smo do tog kobnog minskog polja – znali smo da ima minskih polja i da postoji mogućnost da netko prvi naleti na minu, ali nismo znali gdje su. Bila je noć, nije se vidio prst pred nosom, zaustavio sam se jedanput da vidim kako prijeći Vuku – Vuka je bila široka, a bilo je među nama nešto neplivača i nešto ranjenih tako da, na našu nesreću, nismo prešli Vuku te smo došli do tog marinačkog kupališta, do jedne travnate ledine i tada su se dogodile dvije eksplozije.

“Bilo mi je teško zašto sam ja preživio, a drugi dečki otišli”

Te eksplozije su nas prvih 11 digle u zrak i odsjekle nekom ruku, nekom nogu – kolegi je presjekao vrat, drugome je izbušio pluća… Ja sam 8 dana ležao na tom minskom polju. U toku jutarnjih sati naišla je druga grupa koja je išla u proboj, kad su čuli zapomaganje nisu se htjeli ni približiti, shvatili su da je tu minsko polje. Međutim, kad su se ohrabrili jedno dvojica- trojica prenijeli su nas 100 metara unatrag i tu su nas u jednom kukuruzu ostavili, mi smo ih upozorili da su tu mine, da tu ne idu i oni su otišli, a mi smo ostali. Od nas 11 koji smo pali od eksplozije, sedmero ih je iskrvarilo: Žarko Manjkas Crvenkapa, Antun Petričić iz Ivankova, Marko Knežević iz Komletinaca i Stjepan Katić iz Bogdanovaca (njihova tijela ekshumirana su nedavno), zatim Josip Knežević iz Bogdanovaca, Anto Šarić iz Bosne i Zoran Antunović iz Bosne (njihova su tijela ekshumirana prije nekoliko godina), a četvero nas je preživjelo – Ivica Jurčan, Tihomir Iveta Piđo, Ramo Hrbatović i ja, s tim da su dvojica od njih – Iveta Tihomir Piđo i Ramo Hrbatović umrli od posljedica ranjavanja u međuvremenu. Dakle, danas nas je samo dvojica živih.

Ti dečki su u Bogdanovcima napravili čuda, tamo je palo toliko granata – svaka kuća je dobila više od jedne granate i kuće su bile uglavnom porušene. No, to podmuklo minsko polje nas je pokosilo. Ja sam se jedno vrijeme krivio, bilo mi je teško zašto sam ja preživio, a drugi dečki otišli. No, rekla mi je jedna časna dok sam ležao na Rebru – Bog je htio da ostanete živi svjedoci da se zna za taj vaš križni put.

Narod.hr: Što za Vas znači činjenica da su tijela Vaših suboraca konačno pronađena i sahranjena?

Đuro Kovačević: Prošlo je, evo, 28 godina. Zanimljivo je, Antunu je mama umrla godinu prije, tražila ga je po svim razmjenama, normalno kao i svaka mati nije vjerovala da je poginuo, vjerovala je da postoji tračak nade da je živ, međutim, nije dočekala da ga nađu, umrla je. A majka Žarka Manjkasa Crvenkape ga je isto tražila, i ona je umrla par godina prije nego ga je uspjela naći, a imala je volju doći na to minsko polje. Ja sam ju doveo tamo dok još nije bilo ni razminirano, zapalili smo svijeću, pomolili se i ona je plakala… A možda 70-ak m od nas bile su kosti njih četvorice…

Ta naša priča, u biti, priča o tim dečkima koji su poginuli i nama koji smo ranjeni, koji smo dali jako puno sebe – i živote i svoju krv i dijelove tijela za domovinu, to nije samo naša priča – to je priča svih branitelja u Hrvatskoj koji su dali sebe i svoju mladost. Antun je imao samo 23 godine. Ta priča je sada, na neki način, možda dobila neki mali „happy end“. Jer, da nisu pronađena tijela bila bi uvijek prisutna neka nostalgija, neka tuga. Meni je na pogrebu bilo teško – sve mi se to vratilo… Ja sam se, kad su se te kosti pojavile, sjetio da sam i ja trebao biti tamo. Moja majka je umrla nakon što su pronađene te kosti – nakon jedno 15 dana, a identifikacija je trajala mjesec dana – tako da, da sam i ja bio tamo ni ona mene ne bi pronašla, ne bi dočekala identifikaciju.

“Oni koji su zakapali znaju gdje su grobovi”

Pronalazak tijela znači malo olakšanje za obitelji. No, sve to što smo proživjeli sada se u jednom trenutku vratilo i obiteljima i nama braniteljima… Ali evo, zna se sada gdje su kosti, gdje je grob, gdje će se moći pomoliti i zapaliti svijeća. Ipak je to malo lakša situacija nego u vremenima nakon II. svjetskog rata i Bleiburga, kada je u svakom selu bilo šumaraka gdje su partizani ubijali, a sve do 90-tih se nije smjelo pitati ni za tijelo ni za kosti. Ovo je ipak malo lakša situacija, iako bi se također moglo intenzivnije raditi na pronalasku nestalih, još ima obitelji koji tragaju za svojim najdražima. Ali, valjda sve ima svoje vrijeme da se otkrije.

Narod.hr: Što biste poručili obiteljima koje još nisu pronašle svoje najmilije?

Đuro Kovačević: Ne treba nikad odustati. Treba uvijek tražiti i uvijek se nadati, moliti i vjerovati. Bilo bi dobro kada bi se u suradnji sa Srbijom moglo doći do tih podataka: onaj tko je zakapao te taj zna gdje se nalaze grobnice. To bi donijelo olakšanje mnogima, ali sa Srbijom nema suradnje. Bojim se da s njima neće biti mira i nadalje: oni i dalje rade protiv Hrvatske.

Na kraju, volio bih da se javnost, posebno mladi, malo više interesiraju za djela tih branitelja, ljudi koji nisu štedjeli sebe u obrani domovine. Problem je što našu državu vode neke ličnosti koje su sklone komunistima, koje su trebale već davno nestati iz javnosti. S obzirom na to nije čudno što je u javnosti omalovažavan Domovinski rat i što su ljudi koji su dali sebe i svoje živote bačeni na marginu. A da nije bilo njih ponovio bi se opet Bleiburg, strijeljanja, zatvori… Ne znam kako bi nam bilo da ti mladi ljudi nisu dali svoje živote.