Francuski junak Vukovara: Priča o Jean-Michelu Nicolieru, mladiću koji je dao sve za Hrvatsku

Francuz koji je došao braniti Vukovar i pokazao da se ne odlazi kada zagusti

Jedno od najpotresnijih poglavlja Domovinskog rata ispisao je mladić koji s Hrvatskom ranije nije imao nikakve veze, Francuz Jean-Michel Nicolier. Nedugo prije pada Vukovara, izjavio da ne želi napustiti opkoljeni grad i vratiti se u rodnu zemlju, budući da je ovdje došao  svojom voljom, a tako će i otići – dijeleći sudbinu onih kojima se pridružio u dobru i zlu.

AUTOR: Sonja Kirchhoffer / Dnevno.hr

U noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine, položio je ultimativnu žrtvu za našu domovinu. Jean-Michel Nicolier rođen je 1. srpnja 1966. godine, kao najstarije dijete u obitelji s troje djece. Na svijet je došao u Vesoulu, gradu na istoku Francuske. Nakon završetka srednje škole, došao je do točke kad više nije znao kojim putem krenuti. Takva situacija potrajala je do sudbonosne 1991. godine, piše Povijest.hr.

Ovaj neobični, tada dvadeset petogodišnji Francuz, redovito je gledao vijesti iz Hrvatske, i u jednom trenutku je odlučio da treba biti upravo ondje, a ne u svojoj mirnoj domovini. Ova ga je odluka odvela na neizvjesno putovanje u Hrvatsku.

Sudbonosna 1991.

Tako se našao u vlaku što se kretao prema zemlji u kojoj nikada ranije nije bio i u kojoj nikoga nije poznavao – na veliko iznenađenje i strah svojih najbližih. U Zagreb je stigao potpuno sam, u srpnju 1991. godine, te se ondje odlučio pridružiti hrvatskoj vojsci. Ne bi li se prikazao kao prekaljeni borac, malo je dopunio životopis, pa je tako u njega dodao natuknicu da je bio u Legiji stranaca. Dvojbeno je je li nekoga uopće uspio uvjeriti u takvo što, no primljen je u vojsku te je završio na bojištu na Baniji. Kad se situacija na istoku Hrvatske zaoštrila, shvatio je da želi biti tamo gdje je najteže – u Vukovaru.

Unatoč mladosti i neiskustvu, otišao je u Vukovar u rujnu 1991. i ostao tamo do kraja. Nikome nije jasno zašto se ovaj mladić odrekao udobnog života i došao boriti za zemlju i ljude koje nije poznavao. Neki su smatrali da je plaćenik, no nije dobio ni novčića za svoju službu – bio je vođen samo srcem i osjećajem za ono što je dobro i loše.

“Otiđite, mora netko i preživjeti!”

Vrijeme njegova dolaska poklapa se s kombiniranim snažnim napadima na Vukovar, koji su bili izvedeni od strane zrakoplovnih i tenkovsko-pješadijskih snaga srpskog agresora. Intenzitet napada se neprestano pojačavao. Nicolierovi suborci kažu da su se borili samo na 20 do 30 metara udaljenosti od neprijatelja, ali da to Francuza nije plašilo. U jakim napadima početkom studenog na Sajmištu, četvrti smještenoj južno od središta grada, Nicolier je ranjen te je završio u vukovarskoj bolnici. Vjerovao je u moć Ženevske konvencije i pedantno vodio dnevnik o onome što mu se događalo te je fotografirao što god je stigao – kao dokazni materijal agresije na Hrvatsku.

Samo nekoliko sati prije nego što će četnici ući u bolnicu, intervjuirala ga je francuska novinarka Agnes Vahramian. U tom trenutku imao je samo 48 kilograma no, unatoč teškoj situaciji, nije skidao osmijeh s lica. Opisao je ukratko svoje iskustvo boravka u Vukovaru, koje ga je asociralo na klaonicu. Možda je još uvijek maštao o tome da će se sa suborcima izvući, da će nakon rata živjeti u Vukovaru. Njegov zapovjednik Damir Radnić kaže kako mu je, prije kraja, predložio da krene s njima u proboj iz grada, no on je samo rekao: “Otiđite, mora netko i preživjeti!”

Kad su kasnije razgovarali s novinarskom koja ga je ranije intervjuirala, izjavila je da je imala dojam kako je Nicolier znao da neće izaći živ iz Vukovara.