Franjo je film s fotografijama poginulih suboraca sakrio u zavoje na svojoj ranjenoj nozi

Vukovarski branitelj, danas 52-godišnji Franjo Bubalo iz Vinkovaca, jedan je od 108 teških ranjenika za koje je u ratnu jesen 1991. godine spas iz pakla Vukovara bio jedini humanitarni konvoj kojim su, 19. listopada, “izvučeni” iz podruma razorene vukovarske bolnice i grada u neprijateljskom okruženju. Mjesec dana poslije slomljena je obrana branitelja Vukovara i grad je pao u ruke okupatora.

Bubalo svoju priču u novinarsko pero dosad nije ispričao.

- Ne pamtim datume. Rat je ostao 28 godina iza, ne živim u prošlosti. Nastavio sam živjeti i ponosno hodam Hrvatskom - ističe, govoreći kako su se njih jedanaestorica iz vinkovačkog kvarta “Kolodvor” javila za pomoć u obrani Vukovara. Bio je 19. rujna kada su došli u Vukovar. Bili su pripadnici ZNG-a, imali su odore sašivene od šatorskih krila tadašnje JNA, skinutih s vojnih vagona na pruzi kod Vinkovaca. Zanimljivost je da 22. rujna s položaja na Domu tehnike izlazi iz Vukovara odobrenim Yugom sa starim oznakama “milicije” - kako bi sa suborcem, kojem je preminuo otac, otišao na pokop u Đakovačku Satnicu, no već sutradan, nakon što je Bubalo u Vinkovcima dobio od obitelji rođendansku tortu, vraćaju se u Vukovar. Šalju ih na Mitnicu, na položaj poznat kao “Grič 6”.

- Znali smo da se vraćamo u zlo rata iako jesmo bili mladi. Ali išli smo srcem - kaže nam Bubalo. Osam njegovih suboraca iz spomenute, poslije proširene skupine iz Vukovara se nije vratilo. Među njima su i žrtve Ovčare i dvojica još na popisu nestalih.

Bio je 2. listopada kada je Franjo Bubalo teško ranjen, a njegov je zapovjednik smrtno stradao. Bili su jedan pokraj drugog, na položaju na Mitnici, kada je eksplodirala granata. Otkinuta šaka, razneseno pola noge, rane glave i oka - teške su ozljede s kojima je Franjo Bubalo, tada otac sina mlađeg od godinu dana, prevezen u ratnu bolnicu.

- Liječnici su mi u vukovarskoj bolnici spasili i nogu i šaku - priča rekavši kako je zahvalan osoblju bolnice koja je za ranjenike činila i ono što se nije činilo mogućim u nemogućim uvjetima razaranog grada u neprijateljskom okruženju. Konvoj Ministarstva zdravstva RH i “Liječnika bez granica” bio je te ratne jeseni ‘91. spas za najteže ranjenike iz bolnice, sposobne za transport. Konvoj je, sjeća se, sat i više stajao u njivama, negdje između Vukovara i Bogdanovaca, dok su “cijevima” bez prestanka tukli po Vukovaru.

Franjo Bubalo u tom je paklu rata uspio i sačuvati jedan, njemu osobno iznimno vrijedan dokument vremena - fotografije svojih suboraca s položaja “Grič 6”, koje brižno čuva. Na 13 fotografija su i nažalost poginuli i nestali suborci.

- Imali smo obični fotoaparat, jedan film. Pola snimaka je nažalost propalo. Prerezani vjenčani prsten s ranjene šake, vozačka dozvola i taj film, bilo je to jedino što sam tada, u vukovarskoj bolnici, imao svoje - prisjeća se dok priča kako je to uspio iznijeti iz Vukovara - u rani na nozi, među zavojima.

- Te su fotografije trajna uspomena na one koji su dali svoj život za hrvatsku državu, i zbog njih i pričam, zbog onih kojih nema jer me strah da ih se ne zaboravi - naglašava. Fotografije su dosad objavljene, dodaje, jednom.

- U Vukovar, u godinama poslije rata, odlazim sam. Odem navečer na Memorijalno groblje, upalim svijeću, pomolim se, za sve svoje prijatelje i suborce koji se nisu vratili. Odem i u bolnicu, u muzejskom podrumu je krevet na kojem sam ležao - kaže Bubalo, koji je svoju svakodnevicu, odmaknut od strahota rata, iako 80-postotni HRVI, ispunio svojom obitelji, prijateljima, motoklubom...