Geneza muslimansko-hrvatskog sukoba je zastrašujuća: Mnogi ne znaju stvarnu pozadinu priče

Kada je u ljeto 1992. godine u ratnoj Bosni i Hercegovini uspostavljeno savezništvo između HVO-a i Armije BiH, činilo se da će se hrvatsko-muslimanska suradnja održati na temeljima zajedničkog otpora Miloševićevim planovima.

No, manje od godinu dana kasnije, Bosna i Hercegovina je zahvaćena novim ratom, onim između dotadašnjih saveznika. Riječ je o najmračnijem i najtragičnijem poglavlju hrvatsko-bošnjačkih odnosa, koje ni tri desetljeća poslije nije do kraja razjašnjeno ni iscijeljeno.

U korijenu sukoba leži više faktora: različiti ciljevi političkih elita, raspad komunističkog poretka, vojne napetosti na terenu, kao i međunarodna nesnalaženja u pokušaju da se konstruira multietnička država u vihoru rata.

Ozbiljne napetosti na terenu

Dok su Srbi preko JNA i paradržavnih struktura nastojali ovladati što većim dijelom BiH, Hrvati i Muslimani u početku su dijelili viziju otpora toj agresiji. Međutim, već krajem 1992. na terenu dolazi do ozbiljnih napetosti, osobito u Središnjoj Bosni i dolini Neretve.

Prvi otvoreni oružani sukobi između Armije BiH i HVO-a zabilježeni su u listopadu 1992. u Prozoru, gdje su jedinice Armije napale hrvatske položaje, što je izazvalo ogorčenje i nepovjerenje u hrvatskoj javnosti. Sredinom 1993., sukob je već bio raširen u Travniku, Zenici, Vitezu, Kiseljaku i Mostaru.

Jedna od najpoznatijih i najtragičnijih epizoda sukoba dogodila se u Ahmićima 16. travnja 1993., kada je u napadu HVO-a ubijeno više od 100 bošnjačkih civila, među kojima žene i djeca. Taj zločin ostaje simbol zastranjenja i brutalnosti.

Međutim, iz hrvatske perspektive, važan je i kontekst: Armija BiH također je provodila napade na hrvatska sela, rušila crkve, protjerivala stanovništvo. Napad na hrvatsko selo Uzdol, masakr u Grabovici i ubojstva u Doljanima, Trusini, Stipića Livadama, ubojstvo djece u Vitezu na igralištu, samo su neki od primjera koji pokazuju da zločini nisu nimao bili jednostrano usmjereni odnosno da su stvarne žrtve tog sukoba bili Hrvati i da su puno gore prošli.

Skrojeni protuhrvatski narativ

Izvješća međunarodnih organizacija, kao i presude Haškog tribunala, ukazuju na stradanje i zločine s obje strane, iako se politički narativ dugo krojio isključivo protiv Hrvata.

Jedan od ključnih trenutaka bio je osnivanje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne u studenom 1991., koju su neki kasnije interpretirali kao pokušaj separatizma. Ipak, riječ je bila o nužnom institucionalnom okviru za obranu i preživljavanje u uvjetima potpunog raspada države i nesigurnosti. Kasnije je Herceg-Bosna postala i političko sredstvo u pregovorima, ali i meta žestoke međunarodne kritike.

Godina 1993. bila je najkrvavija. Uz svakodnevne borbe, opsade i zločine, s obje strane rasla je propaganda i nepovjerenje. Muslimanske snage sve su više jačale, a podršku su dobivale i kroz dolazak mudžahedina, što je dodatno radikaliziralo odnose i stvorilo osjećaj da su Hrvati potisnuti iz savezničkog odnosa.

Istovremeno, Washington i europska diplomacija počeli su sve otvorenije kriviti Hrvate, pogotovo nakon izvješća o Ahmićima, dok su zločini nad Hrvatima u Lašvanskoj dolini i Konjicu često ignorirani.

Prekretnicu je donijelo američko posredovanje i potpisivanje Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. godine, kojim je sukob prekinut i uspostavljena Federacija BiH. Time su HVO i Armija BiH ponovno postali saveznici, sada u sklopu šireg američkog plana za okončanje rata i suprotstavljanje ratu.

Prepolovljen hrvatski narod

Dugoročne posljedice ovog sukoba osjećaju se i danas. Hrvatski narod u BiH ostao je brojčano prepolovljen, institucionalno marginaliziran i politički potisnut. Uvođenjem nametnutih ustavnih rješenja i ukidanjem Herceg-Bosne, Hrvati su izgubili instrumente zaštite svojih kolektivnih prava, što se osobito vidi u izboru člana Predsjedništva BiH, gdje već dva desetljeća Bošnjaci biraju hrvatskog predstavnika.

S muslimansko-hrvatskim sukobom kao ranom koja još nije zacijelila, ostaje gorak okus među Hrvatima da su žrtve tog dijela rata ostale zaboravljene, a politički interes Zapada odredio je tko će biti osuđen, a tko promoviran u buduću političku elitu BiH.

Iako su i jedni i drugi pretrpjeli gubitke i činili zločine, narativ o isključivoj hrvatskoj krivnji duboko je ukorijenjen u međunarodnoj percepciji, dok se pokušaji da se istina sagleda u svojoj kompleksnosti najčešće dočekuju s optužbama za revizionizam.

Danas, tri desetljeća poslije, hrvatski narod u BiH traži ne povratak Herceg-Bosne, već pravičnu federalnu strukturu u kojoj će moći birati svoje predstavnike i očuvati svoj identitet, bez straha da će ga partneri iz bošnjačkog političkog spektra nadglasavati u svemu što se tiče njegove budućnosti.