(GEO)POLITIČKI OBJEKTIV Crnogorski suverenisti dobro su shvatili pravu, osvajačku, prirodu Srpske pravoslavne crkve

Pred oko godinu dana u Crnoj je Gori došlo do smjene vlasti. Nakon trideset godina Demokratska partija socijalista Crne Gore, predvođena Milom Đukanovićem, izgubila je vlast na parlamentarnim izborima. Vlast je od tada preuzeo prosrpski blok stranaka uz sudjelovanje stranke URA Dritana Abazovića. Najcrnje prognoze o tome kako će nove vlasti povući priznanje Kosova, pokrenuti proces izlaska Crne Gore iz NATO-a i sl. nisu se obistinile. Ministar pravde Vladimir Leposavić bio je smijenjen zbog relativiziranja genocida u Srebrenici.

I u samoj Srbiji velikosrpski krugovi nisu u potpunosti zadovoljni predsjednikom crnogorske vlade Zdravkom Krivokapićem kojega se percipiralo kao čovjeka bliskog Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Od njega se očekivalo brže i radikalnije poteze koji bi doveli do utapanja Crne Gore u "srpski svet". Prosrpske stranke ne mogu same vladati Crnom Gorom, a Abazović, čovjek blizak stranim zapadnim veleposlanstvima, u svakome trenutku može srušiti većinu. Ta činjenica djeluje kao osigurač pretjeranog skretanja Podgorice prema Beogradu iako je, mora se reći, i sam Abazović do sada pokazao da voli vlast i da je zbog toga ipak previše sklon popuštati prosrpskim koalicijskim partnerima.

Tenzije na Cetinju

Velikosrpska politika u Crnoj Gori ne miruje. Povodom novim tenzijama predstavlja ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju. Riječ je o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj koja predstavlja eparhiju Srpske pravoslavne crkve. Podgorica je glavni grad Crne Gore, no Cetinje je njezina kulturna i povijesna prijestolnica. Đukanovićev DPS najveću potporu ima upravo na području Cetinja. Riječ je o jedinome velikom gradu u kojemu 2020. nije bilo tzv. litija koje je organizirala SPC protiveći se Zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Zanimljivo je za spomenuti da je Liberalni savez na Cetinju organizirao jedine prosvjede u Crnoj Gori protiv agresije na Dubrovnik 1991. Milo Đukanović je tada, doduše, bio na drugoj stranici, u paktu s Miloševićem. Cetinje je ujedno i sjedište nekanonske Crnogorske pravoslavne crkve (CPC). CPC je bila autokefalna do ukidanja 1920., obnovljena je 1993., no još uvijek ima mali broj vjernika.

Na Cetinju se snažno sudaraju interesi SPC-a i CPC-a, ali suverenističke i prosrpske politike. Riječ je o staroj podjeli na zelenaše i bjelaše. Prvi predstavljaju crnogorske suvereniste, a drugi žele utopiti Crnu Goru u Srbiju, tj., modernim rječnikom, u "srpski svet". Suverenistička opcija proteklih je dana inzistirala na tome da se ustoličenje održi u nekome drugom

manastiru izvan Cetinja, no SPC, predvođen velikim mirotvorcem i ekumenistom (barem su ga tako prikazivali svi hrvatski mainstream mediji) Porfirijem Perićem izvršila je pravi helikopterski desant na Cetinje i, unatoč protivljenju lokalnog stanovništva, de facto nasilno izvršila Joanikijevo ustoličenje. Protiv prosvjednika su se koristili suzavac i šok bombe, a čitava je situacija u nekim trenucima podsjećala na ratno stanje.

Svetosavac Joanikije

Mitropolit Joanikije Mićović predstavlja borbeni dio Srpske pravoslavne crkve. Jedan srpski analitičar neki je dan, pišući mu laude, zaključio kako je je ovaj od sjeverne Crne Gore, kao ranije ateističkoga kraja, stvorio "bastion" srpstva, pravoslavlja i svetosavlja. Ne čudi stoga što se crnogorski suverenisti protive Joanikijevu ustoličenju u Cetinju kao mjestu najvećega otpora utapanja Crne Gore u "srpski svet".

Tvorac kovanice svetosavlje pravoslavni je svećenik i ljotićevac, Dimitrije Najdanović, a riječ je o amalgamu vulgarnoga srpskog nacionalizma i pravoslavlja s mnogim poganskim elementima. Svetosavska ideologija, koja u svojoj biti predstavlja filetističku herezu, najbolje se izražava u sintagmi "jedan narod, jedna religija, jedna država".

Parapolitička organizacija

O ulozi Srpske pravoslavne crkve davno je pisao dr. Ivo Pilar koji ju je označio kao socijalno-političku borbenu i osvajačku organizaciju. Riječ je o parapolitičkoj organizaciji koja predstavlja glavno provedbeno sredstvo velikosrpske politike. Pilar je smatrao da vjerski moment "djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem". Kod svetosavske ideologije to se izražava u dijelu sintagme koji govori o jednoj državi.

Crnogorski književnik Milorad Popović ističe da je jedina misija SPC-a u Crnoj Gori propagiranje velikosrpstva i negiranje ne samo državnosti, nego i etničke, kulturne, društvene i svake druge posebnosti Crnogoraca. Slično, dakako, vrijedi i za Hrvatsku gdje su svojedobno "sveštenici" SPC-a u alkoholiziranom stanju gazili hrvatski grb ili su odbijali pokopati hrvatske branitelje pravoslavne vjeroispovijesti s hrvatskom zastavom.

O tome da je bivši patrijarh SPC-a Irinej u svojim božićnim čestitkama redovito negirao hrvatsku teritorijalnu cjelovitost suvišno je i pripovijedati. Riječ je o konstanti velikosrpske politike čiju luč nosi upravo Srpska pravoslavna crkva. Crnogorski suverenisti dobro su shvatili pravu prirodu Srpske pravoslavne crkve. S druge strane, čini se da je kod nas zaboravljeno da su osvajački pohodi na Hrvatsku devedesetih imali blagoslov srpsko-pravoslavnoga svećenstva. Možda nas stoga događanja u Crnoj Gori podsjete na ulogu SPC-a koja se ni danas ne miri s postojanjem hrvatske države.