Goli Otok – svjedočanstvo o ubijanju ‘čovjeka u čovjeku’
Danas se više govori i piše o pokliču „Za dom spremni“ nego o zloglasnom logoru jugoslavenskih političkih zatvorenika Goli otok, koji je osnovan 9. srpnja 1949!
Goli otok djelo je Josipa Broza Tita, navodno na prijedlog zloglasnog Ivana Krajačića („Drug Stevo”). Tito je odlučio napraviti mučilište i koncentracijski logor za političke disidente i ljude koji su bili nepoćudni totalitarističkom sustavu.
Zatvorenici su morali prokazivati čak i svoje najbliže – očeve, braću, majke i prijatelje – jer su bili izvrgnuti strašnim mučenjima kakve nije poznavao nijedan sustav do tada i koje nadilaze najbolesniju ljudsku maštu.
Goli otok je pokazivao samu suštinu neljudskosti komunizma općenito, ali posebice jugoslavenskog titoizma kao najbrutalnije svjetske inačice toga globalnog zla u poratnim godinama kada se slobodni zapadni svijet radovao slobodi i pobjedi nad Hitlerom.
U čemu je strahota tog Titovog logora?
Na današnji dan 1949. iskrcan je na Goli otok prvi kontigent od oko 1.200 zatvorenika. Za njih su prethodno sagrađene barake, a zgrade logora morali su podići oni sami. Ukupno je do kraja Jugoslavije na Golom otoku zatočeno između 16.000 i 32.000 žrtava komunističkog totalitarizma.
U čemu je strahota tog Titovog logora? U logorima u Njemačkoj, u Sibiru, u Italiji, u tim logorima ubijalo se tijelo, a u ovom se logoru ubijao čovjek u čovjeku. To je bila osnovna logika.
Danas često čujemo kako ljudi kažu da su imali nekoga tko je bio na Golom otoku, ali nikada nisu o tome pričali niti su smjeli pričati jer se to plaćalo glavom. Zato su čak i danas svi duboko pogođeni onim što se ondje događalo, posebice jer se o tome moralo šutjeti.
Tako svjedok Golog otoka, prof. Vladimir Bobinac iz Krka, govori:
„U nama je bio ubijen čovjek, to je osnovno. Straža je samo pazila da ne bi tko pobjegao, a mi smo se međusobno razračunavali. U tome je ta strahota. Svaki je kažnjenik, čim je stigao, morao je ići na raport kod svojeg isljednika. Morao si obavezno skinuti kapu i ruke staviti na leđa.
„Uvijek je tražio imena (cinkanje, drukanje, prokazivanje)”
Prva greška koju bi kažnjenik načinio bila je osloviti svojeg isljednika „druže isljedniče”. Tada bi dobio odgovor: „Nismo mi drugovi, ti si bandit, a ja nisam”. Dolaskom na otok izgubio si vlastito ime i postao „banda”. Druga je velika greška bila kad bi rekao isljedniku „Ja nisam kriv”. To je bila velika greška, jer tom tvrdnjom uvrijedio si UDBU, ona znači, hapsi nevine ljude. Na Golom otoku moraš shvatiti da si kriv i moraš biti zahvalan UDBI što ti je omogućila da shvatiš da si kriv i da ti je UDBA omogućila da okaješ svoju krivnju. To je bilo osnovno pravilo.
Što je isljednik na raportu tražio? Uvijek je tražio imena (cinkanje, drukanje, prokazivanje): s kime si na slobodi razgovarao, s kime si se družio, što si s kime razgovarao. To je bilo najvažnije – imena. Ako kažnjenik ne bi rekao ime, tada bi ga isljednik predao onoj drugoj vlasti, kažnjenicima „u žici“ koji su ga „ispitivali“: mučenja, torture, zlostavljanja i pravi pakao na zemlji.“
To je bio Titov komunistički raj, po mjeri onih koji tuku, muče i ubijaju.
„Drugo što bi isljednik pitao bilo je o čemu ljudi „u žici“ govore. Ako bi rekao „ništa”, isljednik nije bio zadovoljan, jer kako to da „banda u žici” ništa ne govori. Stalno si se trebao dokazivati, druge prokazivati i prijavljivati. To je bilo osnovno – donositi prijavu – taj je rekao to i to.
Što je bilo kažnjivo na Golom otoku? Nikako nisi smio reći da si gladan, a bio si gladan, nisi smio reći da si žedan, a bio si žedan, ljeti si radio, a dobio bi dva decilitra vode na dan i, treće, nisi smio pitati za onog tko je nestao i bio ubijen. Danas je tu, sutra ga nema, ali se nije smjelo pitati za njega. O smrti se nije smjelo govoriti jer su to bile neprijateljske izjave koje su se odmah dojavljivale u „hotel“ isljedniku.
Tako je jedan čovjek morao mučen gotov do smrti reći neko ime, ali nije ga rekao isljedniku. „U žici“ ga ispituju, tuku, prolazi strašnu torturu i on je, na kraju, optužio svojeg vlastitog oca koji je također dospio na Goli. Čovjek je kasnije objasnio da je morao reći neko ime, a kada bi dao ime svojeg prijatelja, on mu to ne bi nikada oprostio, dok otac hoće.“
Kakav je bio život „u žici“?
„Na ulazu „u žicu“, tada sam razmišljao, trebalo je staviti natpis iz Devetog kruga Danteovog pakla – „Napustite svu nadu vi koji ulazite ovamo“. Ali tamo je pisalo nešto drugo „Mi gradimo Goli otok, Goli otok gradi nas”. Još i danas se mogu vidjeti ostaci te parole.
„U žici“ nitko nije imao svoje mjesto. Uvijek se stajalo. U paviljon bismo ulazili samo kad nam narede, kada se iznosi neki politički stav. Sve obroke smo jeli stojeći. Nije bilo dovoljno žlica, pa čekaš kad netko pojede da bi se poslužio njegovom žlicom. Pada kiša – stojiš vani. Puše bura – stojiš vani. Uvijek smo stajali.
Kada kažnjenik u onom „hotelu“ nije rekao imena, predali bi ga na ispitivanje sobnom starješini. Svi kažnjenici ulaze u paviljon, posjedamo u boksove kao u kazališnim ložama, pa sobni starješina proziva nesretnika koji stane ispred i tri puta izvikuje „ua banda”. Sobni mu postavlja pitanje „Gdje si bio za vrijeme rata?”. Nesretnik je bio u njemačkom logoru i pokazuje broj tetoviran na ruci. Sobni se diže sa svoje klupice i obilno ga šamara pitajući „Kako si ti ostao živ, a drugi nisu?” Zatim, „S kim si na slobodi razgovarao?”
Ako odgovor glasi „Nisam ni s kim”, sobni kaže „Lažeš, imaš brata, imaš prijatelja, s njima si razgovarao”. Tada se u paviljonu mijenja uzvik, pa nije više „ua banda”, nego „udri bandu.” I sada, na znak sobnoga, s boksova skaču kažnjenici, premlate tog nesretnika koji krvav pada na tlo i sobni opet smiruje ljude koji se vraćaju u svoje boksove. Sobni mu opet postavlja isto pitanje i opet ne dobiva zadovoljavajući odgovor. I opet „udri bandu na znak sobnoga.
I, na kraju, proglašava se „bojkot”. To je najniži soj na Golom otoku – „bojkotirani kažnjenik”. On je obilježen jer mu straga sa žicom vežu jednu krpu da ga svatko može prepoznati i svi imaju – ne pravo, nego dužnost – udarati ga. Njemu je određen najteži rad. Kada ide na rad i kad se uvečer vraća, tada ga čeka „topli zec”. To znači da ispred svakog paviljona stoji špalir ljudi i on mora proći kroz taj špalir gdje ga svi tuku. Nadalje, dio noći on „kiblari”. Naime, noću se nije smjelo izlaziti iz paviljona, osim do drvene kible gdje se mokrilo i gdje su proljevaši cijedili posljednju sluz.
Na Golom nema heroja
„Bojkotirani kažnjenici” stoje u krugu iznad kible, glava nagnutih nad kiblom. To je i faza razmišljanja o tvojem neprijateljskom radu, faza u kojoj moraš spoznati da si kriv. Više puta se dogodilo da je bilo toliko tih „bojkotiranih kažnjenika” da ne mogu svi stati iznad kible, pa se stvara drugi red tako da oni u prvom redu spuštaju hlače, a oni u drugom redu drže nosove u njihovim stražnjicama. To je, dakle, „kiblarenje” – noćno razmišljanje o krivnji.
Noću bi sobni u svoju sobu u paviljonu pozivao kažnjenika na isljeđivanje. Tukao bi ga i tražio imena, imena, imena.
Upamtite, na Golom nema heroja. Heroji su na bojištu, na ratištu, ali na Golom nema heroja. Na ratištu te ubija metak, a na Golom se umire polako, svakoga dana, mjesecima, godinama. I sigurno ćeš umrijeti. Svi smo to prošli. I umrli smo na tom otoku“, završio je umirovljeni profesor povijesti Krčke gimnazije Vladimir Bobinac, koji je i sam prošao strahote Golog otoka.
Cijelo svjedočanstvo prof. Bobinca možete pročitati ovdje.
