Goluža: Od 402 ubijene djece u ratu javnost zna samo za Aleksandru Zec; za ostalo 401 dijete – ne

Trpimir Goluža se na svom Facebook profilu osvrnuo na nepravdu i nelogičnost hrvatskog nemara i zaborava 401 ”bezimenog” ubijenog djeteta u ratu, a pamćenja i spominjanja samo jednog imena – Aleksandre Zec. ”401 bezimeno i samo jedno s imenom, prezimenom i nacionalnošću, zašto?”, prenosi Narod.hr.

Goluža se prisjetio ove bolne činjenice povodom obilježavanja 32. godišnjice tragičnog ubojstva obitelji Zec.  Tomislav Tomašević poslao je na komemoraciji na Sljemenu poruku o tome kako je važno pamtiti svu djecu koja su u datim okolnostima morala odrastati, a noročito onu koja nisu uspjela odrasti, misleći na Aleksandru Zec.

Od 402 ubijene djece u ratu hrvatska javnost zna samo za Aleksandru Zec

Glouža naglašava kako je tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je ubijeno 402 djece, a najmanje 1200 ih je teže ranjeno. Samo u Slavonskom Brodu, uglavnom djelovanjem srpskog topništva, ubijeno je 29 djece. U ratu u Hrvatskoj je najmanje 40 djece ubijeno iz neposredne blizine. Namjerno, zločinački, monstruozno, izvan borbenih aktivnosti.

”Ako bismo hladno statistički gledali na te zločine i politikantski ih dijelili po nacionalnosti, onda bismo mogli napisati i to da je od te djece četvero njih bilo iz mješovitog hrvatsko – srpskog braka, da ih je dvoje bilo srpske nacionalnosti, a 34 hrvatske nacionalnosti.
Od sve te djece šira hrvatska javnost zna samo jedno ime – Aleksandra Zec. Imena ostale djece prekrivena su zaboravom”, kaže Goluža.

Prikrivanje i potiskivanje sve ostale ubijene djece

On kaže kako to nije slučaj niti je nebriga. Izdvajanje i isticanje samo jednoga imena, samo jedne tragedije i samo jednoga zločina služi upravo prikrivanju i potiskivanju svih ostalih imena i sve ostale ubijene djece. Ono služi “aboliranju” svih ostalih zločina i zločinaca, tvrdi.

Goluža kaže kako tragično i sramotno ubojstvo Aleksandre Zec koje je počinjeno iz koristoljublja služi za stigmatiziranje hrvatske države, hrvatske vojske i policije. Ono se mimo svakoga smisla i mjere svake godine, gura, kao prst u oko, svakom hrvatskom domoljubu, svakom građaninu.

Tomašević plasira jeftine patetične politikantske parole kojima vrijeđa žrtve

”Svi bi se mi zbog ovoga zločina trebali osjećati krivima, a svi bi srpski zločinci zbog njega trebali niti amnestirani. Ili bi u najmanju ruku sav rat i sve žrtve trebale biti relativizirane i izjednačene po onoj poznatoj paroli ‘Mir, mir, nitko nije kriv’ ili još poznatijoj ‘Ko nas bre zavadi”’, tvrdi Goluža.

Istče da u tom bešćutnom i nečasnom poslu neizostavno sudjeluje i gradonačelnik grada Zagreba Tomislav Tomašević. ”On, kao i cijela njegova anacionalna aktivistička družina umjesto bavljenja ozbiljnom politikom pa i ozbiljnim suočavanjem s prošlošću, u suradnji s etabliranim etnobiznismenom u Hrvatskoj plasira jeftine patetične politikantske parole kojima vrijeđa žrtve i unose nemir u društvo. Ali eto, ‘može’ im se, jer su im Zagrepčani omogućili da Zagreb bude ‘njihov’. No, ne još zadugo”, poručuje Goluža.