Gospić u Domovinskom rat

Ratna uvertira na širem području Gospića 1991. godine bila je istovjetna kao i na prostorima Vukovara, Pakraca, Petrinje, Drniša… Mnogi su gospićki Srbi bili članovi SDS- a i mjesecima su vršili pripremu za osvajenje grada. Postalo je uobičajeno da vojno sposobni muškarci tijekom dopodneva rade da bi u poslijepodnevnim satima vježbali na vojnom poligonu i strelištu “Vedrine” kod Metka.

Petoga dana kolovoza četnička skupina iz Raduča, predvođena tzv. “vojvodom” Radom Čubrilom, odvela je petero Lovinčana u nepoznatom pravcu. Nakon tjedan dana policija je uz željezničku prugu prema Gospiću našla njihova izmasakrirana tijela. Jedan od ubijenih, Marko Pavičić – Makica, bio je star 72 godine. Slijedio je napad na Okružni zatvor na Ljubovu, napadi na ophodnje hrvatske policije, provociranje građana na barikadama i slično.

Ionako velika napetost dovedena je do usijanja kada je tzv. “JNA” počela izigravati mirotvorce praveći tampon – zonu između odmetnika i legitimnih tijela hrvatske vlasti. Pripadnici “Martićeve milicije” vratili su se nakon višemjesečne obuke u Golubiću u Lički Osik 25. kolovoza i osnovali “Stanicu javne bezbednosti Teslingrad”. Odmah su počela uhićenja Hrvata i prve likvidacije. Istoga dana na stočnom sajmištu u Gospiću osnovana je 25. satnija Zbora narodne garde, okosnica budućih ratnih postrojbi. Zadnjih dana kolovoza većina je gospićkih Srba iz svojih stanova odvozila stvari. Većinom su znali što se sprema, ali su tek rijetki dali naslutiti svojim susjedima Hrvatima da se sprema rat širih razmjera.Prvi topnički projektili pali su na Gospić noću, 30. kolovoza 1991. godine u 1.14 sati. Gospićani su prvih dana uspjeli zaustaviti napredovanje četničkih bandi.

Policija , ZNG i građani zauzeli su crtu bojišta koja nikada nije probijena. Već 4. rujna osnovana je proslavljena 118. brigada HV s prvim zapovjednikom Mirkom Norcem. Najžešće pješačke borbe vođene su od novog mosta na Novčici do Alarovog brda 10. rujna 1991. godine kada su tenkovi gotovo ušli u grad. Nakon pada perušićke vojarne 14. rujna, potom 18. rujna vojarne u Gospiću , hrvatske su se postrojbe imale s čime braniti. Međutim, na okupiranim područjima nastavljeni su masakri nad hrvatskim civilima, ubijani su civili u Lovincu, Perušićkoj Kosi, Širokoj Kuli, Urijama, Ličkom Osiku…

Napadi na Gospić i okolna mjesta nisu jenjavali. U znak odmazde za uspješnu akciju hrvatskih snaga u Divoselu koja je izvedena 16. listopada, četničko je topništvo 19. listopada 1991. punih 10 sati bez prestanka tuklo po Gospiću. U tim najtežim napadima grad je gorio na dvadesetak mjesta. Prema grubim procjenama, samo toga dana na Gospić je palo više od tisuću projektila, po nekim izvorima znatno više.

Kada je 1. studenog 1992. godine osnovana 6. ( kasnije 9. ) gardijska brigada HV, svima je bilo jasno da će reorganizacija Hrvatske vojske označiti kraj para – države “Krajine”. U prvoj većoj osloboditeljskoj akciji HV, u siječnju 1993. godine na Maslenici je sudjelovala i gospićka 9. gardijska brigada. Bez ijednog izgubljenog vojnika, deveta je iz Rovanjske silovito potisnula brojčano i tehnički nadmoćnijeg neprijatelja i zauzela visove kod Tulovih greda. Na tim položajima zamjenu je obavila 118. brigada HV koja je uz ljudske žrtve u travnju odbila siloviti napad “Niških specijalaca”, zrakoplova i topništva tzv. “vojske Krajine”. U međuvremenu napadi na Gospić bili su gotovo svakodnevni i pala je odluka da se zauvijek ušutkaju četnički topovi u Divoselu i Čitluku.

Ove dvije brigade HV su uz pomoć policije sudjelovale u oslobađanju područja “Medačkog džepa”. Akcija je provedena 9. rujna 1993. godine i još uvijek se nalazi na “crnoj listi” međunarodne zajednice iako je nakon tog datuma broj topničkih napada na Gospić prepolovljen. U veljači 1994. godine četnici su na obroncima Ljubova nastojali osvojiti položaje Hrvatske vojske kod kote “Repetitor”. Nakon četverodnevnih borbi, četnici su uz jake gubitke uzmakli.Tijekom borbi, Gospić i Perušić nemilice su granatirani.

Združene snage pričuve i profesionalnaca krenule se na svim položajima.Nesavladivo “gvozdeno Ljubovo”, kako su ga zvali “martićevci”, popustilo je već prvog dana, da bi 5. kolovoza hrvatske snage ušle u Lički Osik,Bunić,Svračkovo selo, Podlapaču, Medak… Brojni civili koji su zatečeni u oslobađanju izjavili su kako su paravojne postrojbe bježale pred civilima, ostavljajući ih bez prijevoza i zaliha hrane. Susretom sa snagama Armije BiH na rijeci Uni, na ovim je prostorima rat završio jer su četnici bezglavo pobjegli u Republiku Srpsku i SR Jugoslaviju.

Neprijeporna je istina da je Gospić nakon Vukovara najrazrušeniji hrvatski grad, za čiju je slobodu živote položilo više stotina vojnika, policajaca i civila.

Trebalo bi previše prostora kako bi se prikazala sva djela malih, običnih ljudi koji su tijekom rata zadužili Gospićane i generacije koje dolaze.

Upravo stoga Domovinski rat ne bi smio biti prepušten zaboravu, a zajedničkim snagama bi kao i tijekom Domovinskog rata trebali čuvati dostojanstvo i dignitet Domovinskog rata i svake žrtve koja je u njemu pala.

U spomen na sve poginule sa područja Grada Gospića, Ministarstvo branitelja, Ličko-senjska županija i Grad Gospić 2000.godine podigli su Spomenik svim poginulim braniteljima i civilnim žrtvama iz Domovinskog rata na Trgu Alojzija Stepinca u Gospiću.