H. Hitrec: Kolona sjećanja u Vukovaru i boj za slobodu u Zagrebu

Prema svršetku studenoga 2021.

Pun Mjesec dok ovo pišem, slabo rasvijetljenim dvorištem promiče nečujna lisica, valjda nije bijesna, mislim, vjerojatno se ipak cijepila. U blizini zarokće pospana svinja koja je preživjela kolinje ili tek sluti, valjda nema svinjsku kugu, pomislim, a možda je i vepar. Preleti sova iznad drveća, valjda nema ptičju gripu, uplašim se, čujem ljudski glas na cesti, urla u mobitel, temperamentno kao da ima temperaturu, možda ima coronu, pretpostavljam. Otvaram televizor, govori se samo o covidu, cjepidlake bi da se baš svi cijepe, i nerođena djeca. Tako živimo u strahu. Dobro, ja se zezam, ali nikada ne znaš dana ni časa, rečeno je. Lako meni, imam godina koliko i američki poglavica Pospani Joe, ako me dohvati pošast – nije šteta.

Nitko ne zna kamo vodi sve jača kontrola čovječanstva, nisu li to doista nacističke metode, i nisu li, znači, protivnici covidskih potvrda u stvari antinacisti i antifašisti. Čini se da jesu. Nakon što su u Hrvatskoj (lažni) antifašisti bili donedavno svedeni na nekoliko komičnih likova, eto im sada nenadane prilike da opet budu viđeni. Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug. Šalim se opet, moram tu i tamo reći da se šalim jer neki smrtno ozbiljni ljudi, pa ponekad i ja, misle da sam smrtno ozbiljan. U svakom slučaju rečeno se ne odnosi na prosvjednike prošle subote, koji su malo pokrenuli uspavanu Hrvatsku, a to je dobro i može biti dalekosežno. Njima ću se još vratiti u ovom tekstu, ali idemo po redu, da vidimo što se u prošlom tjednu događalo, a vrijedi zabilježiti u Hrvatskim kronikama, koje pišem već tako dugo da je i meni dosadno, kao i vama, poštovane čitateljice i čitatelji.

Mjesec dana, a možda i više, tjedan počinje s Nezavisnom Državom Hrvatskom na nezavisnoj postaji HTV, odnosno počinje s NDH da se što više skrati ionako kratka ratna hrvatska država s režimom koji ne budi lijepe osjećaje, kao ni onaj koji je slijedio. Nakon što su pretresli razna područja života u NDH, prošloga je ponedjeljka na red došla Crkva u Hrvata. Ma upravo sam se naježio od radosti: autori su ustvrdili da Stepinac ipak nije bio zločinac! Nije, doduše, bio ni neko cvijeće, saznali smo, ali nije bio zločinac. Govorilo se u toj epizodi o Stepincu ovako i onako, zamumuljeno, da mlađi naraštaji ipak posumnjaju, skupa s mladim papom Franjom, je li mladoliki nadbiskup zagrebački zatajio, hajmo reći, u nevremenima ili barem nije učinio što je mogao. Zato su ideološki neutralni, ha, autori nizanke, zatajili veličanstven govor odvažnoga muža iz Brezarića na blagdan Krista Kralja 1942. kada se u cijeloj okupiranoj Europi nitko nije usudio zucnuti, a nekmoli javno, upravo samoubilački nesmotreno izreći da je sve promjenljivo, pa i ljudska vlast, da danas strepe pred pojedincima milijuni ljudi, a sutra im se jedva znade ime, te da je jedina vlast koja ne poznaje suparnika, koja ne poznaje straha, koja ne poznaje promjene – kraljevska vlast Isusa Krista.

Bio je to uvod u ključne rečenice. Da, naime, svi narodi i sve rase potječu od Boga, da stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. Pripadnici te rase mogu biti bijele ili crne boje, mogu biti odijeljeni oceanima, živjeti na dalekom sjeveru i jugu. A čemu onda toliko naroda s tako različitim jezicima? Zato, kaže Alojzije, da zbog te raznolikosti može biti plemenitoga natjecanja među narodima, unaprjeđivanja kulture, kao što je i mnogo življi život u obiteljima s više djece. Raznolikost ne može biti razlog međusobnoga uništavanja. Svaki narod i svaka rasa, poantira nadbiskup, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. A ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati. Jer i najzadnja ljudska ličnost, zvala se kako mu drago i pripadala kojoj mu drago rasi i narodu, nosi u sebi utisnut pečat Boga živoga, neumrlu dušu.

Eto, taj su govor autori serije NDH uspjeli prešutjeti u cijelosti. Ne znam je li govor snimao Hrvatski slikopis, ako i nije, moglo ga se ilustrirati nekim drugim kadrovima, ali ne. Publici su zatajene jasne i glasne rečenice protiv rasizma, da ne bi naškodile općoj orijentaciji serije.

Vukovar, Vukovar

Raznolikost ne može biti razlog međusobnog uništavanja, reče, znači, Alojzije. A da ipak može, svjedoče srpske bestijalnosti početkom devedesetih i nadalje počinjene nad nesrbima, poglavito naravno Hrvatima. Kolona sjećanja na dug i uspješan otpor Vukovaraca, na konačni slom i provalu neljudskih zvjerstava, bila je ove godine dostojna i masovna, HTV je vrlo dobro dramaturški osmislio praćenje kolone, bilo je zatim emisija upravo potresnih, kao što je ona o srpskim logorima, lišenoj klišeja i fraza, brutalno istinitoj i ispunjenoj svjedočanstvima patnika i patnica koji su pali u ruke životinjama. Tu riječ, životinje, izgovorila je jedna od žrtava, i predstavlja zajednički nazivnik svih do sada uobičajenih termina i terminologija, od srpskih parapostrojba, četnika i jugoslavenske vojske, preko velikosrpskih osvajača, do blažih poput agresora, gdje se pridjev srpski nekako nečujno gubi.

Bilo je još emisija toga dana i tih dana, sve okrenute prema užasima prošlosti kako i dolikuje, ali je jedan sudionik u razgovoru okrenuo riječi prema sadašnjosti i možebitnoj budućnosti, socijaldemokrat ili što već Vidović, koji je skrenuo pažnju na recentni srpski svet i što nam on sve donosi u plemenitom natjecanju među narodima. I to je prava tema, da iskreno plačući nad ubijenima, ranjenima, zarobljenima i nestalima ne zaboravimo kako se sve može ponoviti, jer znakova ima i previše, pa treba biti idiot da ih se ne prepozna.

Dok je srpska i srbijanska pozicija današnjih dana posve razvidna, dok se ne vide ni približna odstupanja od kulturnog, jezičnog i teritorijalnog imperijalizma, dotle u Hrvatskoj “delaju” kolumnističke jedinke, rade na razaranju hrvatske volje, rastaču jedinstveni hrvatski korpus. Ilustracija: u dnevnim tiskovinama koje pratim, poglavito u jednoj, zadrta gospođa (podatci poznati redakciji) ima nešto protiv da se na utakmici Hrvatske i Rusije pjeva “Moja Hercegovina”, u subotnjem broju orjunaš J. P. (podatci poznati) piše – na marginama neuspješnog referenduma o kuni – da ljudima (valjda Hrvatima) nije stalo do suvereniteta. Ne kaže monetarnog, što bi se dalo progutati, nego baš suvereniteta. Treći muljator hladnokrvno piše da hrvatska država nema budućnosti. Nadam se da su vam navedene ilustracije dovoljne. Grizu, tuku rečenicama kao srpski zlotvori u Stajićevu. Pa kog će se vraga, poručuju, bilo tko boriti za državu koja nema budućnosti, idemo u one koji budućnost imaju.

Tako nekako. Pa ako su se ljudi u vezi s covidom okrenuli protiv novinara, imaju razloga, ali poopćavati ne bi trebali jer ipak još ima novinara koji čuvaju čast profesije, imaju svoje ime i prezime, baš kao što ime i prezime imaju oni drugi pa njih treba razotkrivati (podatci poznati redakciji). A da su ti drugi vrlo marljivi i na polju kulture, eto velikoga napisa o redatelju Frljiću (podatci poznati), u slavu njegovu i njegovih odurnih provokacija čiju plemenitu poruku ne razumiju samo zapjenjeni i nekulturni ljudi diljem europskih zemalja koje je počastio svojim proizvodima.

Da smo se ranije sreli...

U svjetlu infantilnog prepucavanja dvaju brda, ljudi su zaprepašteno gledali kako uoči Kolone sjećanja mirno razgovaraju Plenković i Milanović, što bi im (ljudima) mogla biti pouka iz abecede politike. Što su govorili jedan drugome, nije se čulo, barem ja nisam. Pretpostavljam da je jedan od njih prišao drugomu s pitanjem “Otkud ti tu”, ili slično. No, dobro je da su barem formalno bili zajedno u Vukovaru, kad već nisu u Zagrebu, a oko vojnih pitanja i dalje će biti svađe, poglavito oko prijevoza biskupa s Hvara u Split, što je zasjenilo sve obalne straže i nove (?) zrakoplove, te se nametnulo kao središnji problem Oružanih snaga RH. Nameće se pitanje znaju li biskupi i nadbiskupi plivati. Ako znaju, zašto nisu plivali. Ili hodali po vodi, dodali bi razulareni cinici.

Mnoštveni prosvjed ili za slobodu biti boj

U vrijeme kada su još gorjele svijeće uz zidove Veleprometa gdje je ubijeno više ljudi nego na Ovčari, dok su dogorijevale svijeće na grobovima u Škabrnji i obližnjem Nadinu, dok su kolone sjećanja pomalo ostajale u sjećanju, prema Zagrebu su se kretale kolone autobusa iz svih dijelova Hrvatske, što busova što privatnih automobila, da se na Trgu bana Jelačića spoje sa Zagrepčanima, tražeći da se njima ne manipulira, da ih se ne segregira i sekira potvrdama, da ih se ne plaši otkazima i sličnim represalijama. Vrlo zanimljivo: nigdje nisam vidio točan broj prosvjednika, tek nemušti podatak o nekoliko desetaka tisuća protestanata. Izbjegnuta je ona klasična igra brojkama i čekačima tramvaja, da se ljudi ne rasrde i više no što jesu. Meni se čini da ih je bilo koliko i u vrijeme ruskoga nogometnog srebra, a to je doista veliko mnoštvo koje se ne može ignorirati. U novinama čitam da je jedan od govornika bio Stjepan Babić s Filozofskoga fakulteta. Malo sam se lecnuo.

Nije bilo vodenih topova kao u Nizozemskoj, iako je bilo vode u Manduševcu, pa ne bi bio problem. Vlast je odmah reagirala priopćenjem iz kojega je razvidno da “ona zna” tko stoji iza prosvjeda, a policija dala do znanja da je sve snimila, što valjda treba utjerati strah u kosti prosvjednicima, u vrijeme dok su isto tako i žešće prosvjedovali u Beču, Bruxellesu i Haagu, što me dovelo do misli da predložim impertinentnoj vlasti sljedeće: organizatore, ali i svu gnjevnu publiku s Trga locirati i transportirati u Haag.

Posve nepotrebno stradali su novinari, reporteri i snimatelji, koji su samo obavljali svoj posao. Nasilnicima treba objasniti da su se obrušili na “pješake”, među kojima vjerojatno ima i njihovih pristaša, da su stožeri negdje drugdje. Kao što pristaša ima među policajcima koji moraju imati potvrde kada na sud privode lopove, a potonji ne moraju imati ništa, osim eventualno odvjetnika.

Ni HTV nije dobra adresa, ondje rade samo ono što im vlast kaže da rade. Ni komercijalni RTL nije zaslužio batine, ima dobrih priloga kao što su one o Todoriću, odnosno s Todorićem koji je u studiju nastupio kao borac protiv kriminala i korupcije, a da je cijela priča s Agrokorom nešto drukčija no što je javnosti sugerirano, pomalo postaje razvidnim. I drugi prilog – šetnja središtem Zagreba s Ćirom Blaževićem, kadrovi koji ostaju u pamćenju.

Glede HTV-a: u vrijeme kada su ga opsjedali kontraši, ili nešto kasnije, HTV je zaokružio memorijalni tjedan emisijom o domoljubnim pjesmama iz ratnih i poratnih vremena, s finalnom “Mojom domovinom”. Od svih tih pjesama zadrhtalo je čak i moje globalističko, neoliberalno, nadnacionalno i internacionalno srce, osjetio sam nazadan, reakcionaran i arhaičan srh domoljublja. Čak je i Thompson pripušten u emisiju, što je skandalozno, rekla bi spomenuta zadrta gospođa ili drugarica, to više što se u zemljopisno protežnoj pjesmi Lijepa moja lijepo spominje Herceg-Bosna. Ma molim vas! Nakon “moje Hercegovine” još i ta blasfemija, drugaricu je vjerojatno strefio herc.

Hrvoje Hitrec/HKV