H. Hitrec: Tjedan športskih radosti

Bure i oluje, pijavice koje sišu stabla, jedan iz zemlje istrgnuti jasen prikazan na ekranu tako neobično nalik čovjeku, s dvije noge čak, klima se posve rasklimala. A bit će i gore, za trideset godina ljudi će se s nostalgijom prisjećati tuče u veličini teniskih loptica jer će na njih padati led u obliku nogometnih lopta ili lubenica. Obrana od tuče pucanjem u nebesa odavno je ukinuta, sada se puca samo u navijače, a o svemu pišu oni koji ne razlikuju tuču od tučnjave, šepaju s hrvatskim jezikom, piše Hrvoje Hitrec za HKV.

Okršaj kod korala Desinec

Veći dio prošloga tjedna posvećen nogometu, što o posljedicama antologijskog okršaja kod korala Desinec, što o finalu Kupa na koji su riječki navijači dovezeni trajektom da opet ne bude autocestnih incidenata. Dobra odluka, tako bi i zagrebačke navijače trebalo prevoziti u Split (i obratno Hajdukove), iz Zagreba Savom do Dunava pa do Crnoga mora, kroz Dardanele i tako dalje, Egejsko pa Jadransko. Doduše i na Crnome moru se puca, ali što je to prema ljubavi i navijačkoj strasti. Usput bi mogli tegliti brodove sa žitom za gladni svijet.

Sve u svemu, nogomet je svršio barem u klupskoj verziji, mrtvih nije bilo i to je najvažnije, Dinamu prvenstvo, Hajduku Kup i glede unutarhrvatskih športskih tenzija završilo je 1:1. Svi više-manje zadovoljni i sada se okrećemo turizmu. A da je bilo uzbudljivo nema sumnje, zašutjeli su napokon i posljednji orjunaši koji su nakon rasapa drage im i nezaboravne naddržave tvrdili da će bez Zvezde i Partizana biti grozno dosadno, da treba obnoviti jugoslavensku ligu makar kao regionalnu, do svijetle budućnosti kada će biti restaurirana i njihova žudnja. Eh, kako bi se tek tada pucalo. Uzgred rečeno, koga vraga hrvatski košarkaški klubovi rade u toj ABA ligi koja jest jugoslavenska, s nekim dodatcima, a i ne ide im najbolje.

Zaklon u zagrebačkoj visokoj travi

I bez tih športskih radosti imamo dosta problema s mirisima rata koji dolaze iz istočnih europskih ravnica. Prvi su znakovi čišćenje zapuštenih skloništa poglavito u Zagrebu i izvješće koje kaže da bi u njima moglo naći utočište petnaest posto Zagrepčana, ne računajući zagrebački metro (ulaz na Trgu bana Jelačića, doduše zatvoren lancima).

Ostali bi mogli naći zaklon u visokoj travi koju nitko ne kosi, to jest u zadnje vrijeme kose građani sami, vide da nema druge, pa čitam da su izvukli flakserice i jače strojeve te nagrnuli na travnate površine, nesvjesni da se u slučaju napada neprijatelja ne će moći sakriti. Gradskim je vlastima samoorganiziranje građana simpatično, pa se možda uključe savjetima kako ustrojiti radne brigade od radnih ljudi, od umirovljenika i omladine kao nekada davno, a bit će formirana i brigada od osoba koje menstruiraju.

Vučić i Pupovac na jednoj strani, hrvatska Vlada i Luka na drugoj

U međuvremenu se i država dosjetila da (još) ima vojsku, i to Hrvatsku vojsku, kojoj štošta treba, a za to je potreban i novac, nešto se nabavlja, nešto se nabavilo, ali se tako dugo ništa nije nabavljalo da se sada mora požuriti i opremiti, zaspalo se i buđenje je bolno. Uoči Dana državnosti koji se nedavno vratio na svoj datum, Hrvatska je vojska (oprostite, Oružane snage RH) opet opažena na bipolarnim svečanostima s opreznim protokolima da se sukobljene političke strane ne sastanu i nastane lom.

Usporedo se odvijala pilotska afera iz vremena Oluje. I opet podjele: Vučić i Pupovac na jednoj strani, hrvatska Vlada i Luka (ne Modrić, nego Mišetić) na drugoj, s tim da je Pupovac u vladajućoj koaliciji, ali u Hrvatskoj, a Šimpraga dopredsjednica hrvatske Vlade s novim projektima poput “Krajina živi”. Tko će to razumjeti, drže se za glavu neupućeni stranci. Beograd se pak drži svoje univerzalne jurisdikcije, a taj je pojam vrlo širok, pa može zahvatiti ne samo sve bivše nesretne članice nesretne Jugoslavije nego i šire. Univerzalno. Na kraju će Beograd dizati optužnice i protiv ukrajinskih branitelja, zašto ne. Beograd treba postati središnjim sudištem za sve ratne zločine počinjene u svijetu uopšte, osim srpskih kojih nema. Jer što je univerzum?

U prijevodu: svijet, svemir, vasiona, vaseljena, vasmir (nabraja Bratoljub). Jurisdikcija nad svemirom.

Srbija pati od kompleksa veličine i čini sve da na nju podsjeti, premda i opasnim, pribedastim diranjem u Oluju koja je čak i u Haagu međunarodno priznata, takoreći, kao vojnički besprijekorna osloboditeljska akcija. Poduzeta nakon što je Donbas odbio ponudu koja se ne odbija, sva sreća. A glede hrvatskih “osobitosti”, čim Pupovac ode drumom, a Vlada šumom, neizostavno se pojavi Bačić s tvrdnjom da je koalicija čvrsta i jedinstvena. Zanemarimo, kaže podtekst, rukice su rukice u Saboru i ne ćemo im valjda zbog tamo neke aferice davati po prstićima.

Pristaše komunističkoga zločinca radosno pronašli nove ustaše

Što se još vuklo u prošlom tjednu? Aha, kumrovečko mahanje s petokrakim zastavama pomalo se zaboravljalo, nitko se više nije osvrtao, a pristaše komunističkoga zločinca radosno pronašli nove ustaše i to među maturantima u slavonskom gradu koji su na majicama imali ne ZDS, nego, Za norijadu spremni. Stravično, strašno, užasno, vrištali su pravovjerni, progresivni i svi koji jedva čekaju da Hrvate podsjete na NDH i nastave ih ucjenjivati poput komšija s onu stranu Dunava i ispod Save, u svrhu zaborava novije svesrpske invazije, okupacije i razaranja Hrvatske. Mediji se razletjeli, okupirali Brod kamerama, tražili izjave. Na fotografiji koja je izazvala buru, maturanti se razmahali, neki s obje ruke, neki s jednom, zafrkavali se jer je i njima već dozlogrdila ta stalna potvora pa su karikirali. Kao i Chaplin.

Živi su, imaju smisla za humor,možda i previše. Koliko godina imaju? Osamnaest ili nešto manje? Rođeni poslije rata.

Sreća je njihova da nisu rođeni uoči rata, jer mnogi možda ne bi bili živi, odavno pod zemljom kao i tolika djeca u Slavonskom Brodu koju su pobili zločinci s crvenim zvijezdama i šajkačama. Dok su istodobno ginuli za Hrvatsku hosovci s domom (domovinom) na zastavi, i oni još jedva punoljetni.

I njima, i svim hrvatskim braniteljima trebaju biti zahvalni oni koji su navečer uoči Dana državnosti napunili lože u zagrebačkom HNK. U središnjoj loži čak tri predsjednika/ce države, doduše bivših, a ni jedan sadašnji. Oko Dana boravio u Zagrebu i nekada mladi američki veleposlanik iz vremena Domovinskoga rata, koji je kao general poslije bitke mudro zaključio da je trebalo spriječiti rat, a ne baviti se raspadom Jugoslavije. Ili tako nekako.

Trajni sukob s nečastivim

U tiho, sparno predvečerje predstavljena je u atriju Teatra ITD u Zagrebu knjiga Grozdane Cvitan Trajni sukob s Nečastivim: Ivo Brešan. Nakladnik : Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku. Predgovor: Jakov Bilić, sadanji ravnatelj toga kazališta koji je na promociji knjige govorio o memorijalnoj sobi u HNK posvećenoj dramskom i proznom piscu, filmskom scenaristu, esejistu.

Knjiga je plod arhivskoga istraživanja književnice i urednice Cvitan, pregledan, informativan uvid u Brešanovo stvaralaštvo, dragocjen poradi ne samo sažetih sadržaja mnogobrojnih djela, nego i njihove sudbine poglavito u olovnim godinama kada je politika krojila repertoare hrvatskih kazališta, ali i u novom stoljeću u kojemu se Ivo Brešan osjećao zapostavljenim.

Promocija Trajnoga sukoba s Nečastivim nije, naravno, slučajno održana u Teatru ITD, gdje je 19. travnja 1971. praizvedena Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (općina Blatuša), u režiji Božidara Violića, sa sjajnom tadanjom glumačkom ekipom.

Po općem priznanju kazališnih znalaca bio je to doista prevrat u hrvatskom teatru, predstava je lansirala u zvijezde šibenskoga profesora, tekst potom prevođen i izvođen na zapadu i istoku Europe, dok se u Hrvatskoj Mrduša s mukom održavala još dugo vremena nakon Proljeća, premda stalno pod mačem zabrane i zahtjeva nove komunističke garniture da se skine s repertoara.

Vjeran Zuppa, ravnatelj ITD-a zaslužan za postavljanje Mrduše, ustrajao je na igranju “delikatnoga” komada sve do 1976. kada su Brešana i njega u boračkom pismu nazvali banditima (nakon gostovanja u Šibeniku). Uslijedio je poziv u CKSKH gdje je Zuppu dočekao još mladi i perspektivni, ha, Ivica Račan te zahtijevao da se “predstava konačno skine s repertoara”. Razgovor je trajao dvanaest sati. Zuppa daje ostavku “da bi spasio i predstavu i kazalište, uz poruku Račanu da nađe nekoga drugog koji će skinuti Mrdušu.” Taj drugi nije se našao, i Mrduša ostaje na repertoaru još pet godina.

Mrduša, odnosno haranga, bila je i razlogom da Brešanova nova drama Nečastivi na Filozofskom fakultetu ne bude postavljena u ITD-u, iako su probe već bile počele.

Knjiga koju svakako treba pročitati, pisana čitko i točno, tečno i s osjećajem.

Riječ, dvije o autorici Grozdani Cvitan: nadarena književnica, urednica i novinarka, u vrijeme Domovinskoga rata pripadnica Satnije hrvatskih umjetnika, na prvim crtama u Hrvatskoj i potom u Herceg-Bosni. Dodajmo i to: u dokumentarnom filmu o umjetnicima u ratu vidimo i Ivu Brešana u maskirnoj odori.

I još nešto: usred rata postavilo je Kazalište Trešnja jednu od manje poznatih Brešanovih drama “Stani malo, Zvonimire” u režiji Vinka Brešana. Osobno, najzanimljivija Brešanova drama po meni su (osim Mrduše) Potopljena zvona, nastala po istinitom događaju, “prevođenju” katoličkoga pučanstva na pravoslavlje, a sve na jednom dalmatinskom otoku.

Hrvoje Hitrec/HKV