VIJESTI Najčitanije
Helena Mostarkić Gobbo: Ja nigdje ne vidjeh ustaše!
Ne znam kako vi, ali ja ovoga ponedjeljka nigdje ne vidjeh ustaše. Jest da ih je vjerojatno i nemoguće vidjeti u 2025. godini. Kažem, vjerojatno. Jer neki ih, eto, viđaju. Pa, tko sam ja da sudim? Ili dijelim dijagnoze? Nit’ sam psihijatar, nit’ kao vjernik želim osuđivati. Niti sam sudac. Ali mi kroz glavu, pišući ove redove, osim stihova ‘Ako ne znaš šta je bilo’, kroz glavu prolaze i stihovi biblijskog psalma ‘Koga da se bojim?’. I ‘Pred kime da strepim?’. Pred mrziteljima – nikada.
Ali, upravo priviđanjem ustaša u nekim glavama htjelo se ‘uprljati’ srebro naših sportskih junaka, domoljuba, mladića koji su na najljepši mogući način predstavljali svoju zemlju na Svjetskom prvenstvu u rukometu. Svoju zemlju, hej! Onu koju, kako pjeva vječni Mišo Kovač, treba poljubiti dok po njoj hodaš. Ne zbog patetike, već iz poštovanja.
I shvatili su to odavno svi ti mladi ljudi koji su odjenuli hrvatski dres. Koliko god već izlizano zvučalo, koliko god puta bilo ponovljeno, oni znaju što znači “ostaviti srce na terenu”. Ne znam tko je ovu frazu izmislio, ali ona je ovoga ponedjeljka dobila novu dimenziju. Jer, naši rukometaši nisu ostavili srce samo u dvoranama u kojima su igrali za reprezentaciju. Njihovo srce s čistom porukom domoljublja, ostavilo je svoj otisak na glavnom zagrebačkom trgu, a poruka zajedništva došla je do svakog čovjeka koji Hrvatsku osjeća svojom domovinom. Hvala Bogu, još nas takvih ima!
Domoljublje nije nacionalizam!
Ljubav prema svome gradu, zavičaju i državi, vjerovali ili ne, dio je domoljublja. A ne nekakve povampirene gomile koja će proslaviti sportski uspjeh reprezentacije uz koljačke pjesme. Ali, čini se da su neki upravo tako doživjeli najavu dočeka rukometaša koji su poželjeli da im na dočeku pjeva Marko Perković Thompson.
Do koje je to mjere dozvoljeno isticati i izražavati emocije prema svome narodu? Postoji li skala po kojoj je tako nešto uopće mjerljivo?
Svakako! Idući put, kad se dogodi ovakav golemi uspjeh, izgleda da bi trebalo pitati udruge antifašista. I, recimo, ekipu koja se sastaje u Kumrovcu ili Fažani slaveći Titove dane i rođendane neprežaljenog im vođe. Oni imaju iznimno širok repertoar podobnih pjesama kojima se trebaju slaviti sportski uspjesi 2025. godine. Nema veze što su im ‘hitovi’ stari skoro cijelo stoljeće. Ali, uvijek mogu igrati na kartu tradicije.
No, ja se antifašista ne bojim. Pa im poručujem da, također bez straha, poslušaju pjesmu ‘Ako ne znaš šta je bilo’. Mogu preventivno i pitati predsjednika Vlade kome da se obrate ako im slušanje ipak teško padne. (Mala napomena za jugonostalgičarske slušatelje: stavljam poveznicu na YouTube kanal. Ne YU Tube.)
Antihrvatska klima
Društvena klima u Hrvatskoj, koju ruku pod ruku stvaraju politika i mainstream mediji (dobro, tu i tamo se ubace i ostali), okrenuta je antihrvatstvu. Veličanje ‘relikvija’ jugoslavenstva, glorificiranje ‘regiona’ i kolektivno naricanje za najplaćenijim bravarom svih vremena uistinu svakodnevno zagađuje zrak. Sve što ima iole veze s domoljubljem, vjerom i obiteljskim vrijednostima, izloženo je ismijavanju, minoriziranju, napadima. Zato je ovaj ponedjeljak bio i svojevrsna simbolična ‘pljuska’ svima gore navedenima.
Mnogima je prošlo ispod radara, no izvještavanje o dočeku hrvatskih rukometaša, uglavnom zbog njihovog glazbenog izbora, u nekim se medijima očekivalo poput terorističkog napada. No, stvaranje klime ‘što će poći po zlu’ može izazvati samo još veći bunt. Ta, ljubav prema domovini u obliku srebrne medalje ništa ne može zasjeniti. Pa ni mainstream.
“Nema potrebe uprljati svjetsku medalju”, napisao je bivši SDP-ovac Maras. Točno tako, gospodine Gordane. Mogli ste poslušati vlastiti savjet.
Pitam se i ja ponekad, poput Marka Perkovića Thompsona: je l’ to i vaša domovina? Retoričko pitanje za mrzitelje svega hrvatskoga. I poruka: imamo pravo slaviti i voljeti ovu zemlju.
Ustaše su dio prošlosti
U Zagrebu ovoga ponedjeljka, ponavljam, ne vidjeh ustaše. Vidjeh samo radost na licima sportaša, glazbenika i navijača. No, obavijest za neke koji žive u ‘filmovima’ iz 1933.: ustaše su u Hrvatskoj dio prošlosti. Za četnike, međutim, nisam sigurna.
Jer, dok Dagur Sigurdsson, Islanđanin, uspije držati ruku na srcu dok svira hrvatska himna, neki drugi vjerojatno u sebi ponavljaju da bi radije da im ta ruka otpadne nego da učine isto. Neki takve stvari izriču i naglas.
Jeste li možda plakali od mržnje? Mi smo od sreće. I ponosa.
I tako… baklje na Trgu bana Jelačića gore, Thompson pjeva, mladost se raduje… A ja, sjećajući se ‘šta je bilo’ u mom djetinjstvu, plačem i razmišljam: nema sumnje da bi višestruko napunio Hipodrom. I hoće. Baš kao i kad-tad pulsku Arenu.
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**
