HITLEROV „PIVNIČKI PUČ“

Neuspjeli pokušaj državnog udara kojega je u Münchenu organizirao nacistički vođa Adolf Hitler sa svojim suradnicima i uz pomoć generala Ericha Ludendorffa i pripadnika Kampf bunda, započeo je navečer 8. studenoga 1923, godine, a završio sutradan. Bio je inspiriran Mussolinijevim Maršom na Rim.

U to vrijeme pivnice u gradovima južne Njemačke bile su prostrane dvorane u kojima su se okupljale stotine, pa i tisuće ljudi, pa su se stoga i nametnule kao pogodan ambijent za početak bunta protiv vlasti za koju su pučisti smatrali da ne čini ništa kako bi Njemačkoj vratila staru slavu i moć, te ispravila nepravde učinjene joj nakon Prvoga svjetskog rata.

U tada poprilično kaotičnom političkom ozračju, bivši kaplar, temperamentni govornik i beskrupulozni populist Hitler nastojao je provesti svoj naum okupivši oko sebe istomišljenike iz nekoliko bavarskih političkih grupacija (okupljenih u Kampf bund), koji su uz oko 15.000 njegovih jurišnika iz NSDAP (Nacionalsocijalističke radničke partije) trebali biti oslonac provođenja plana nasilnog preuzimanja vlasti.

Nacistički vođa nastojao je svoje saveznike iz Kampf bunda (lidere okupljenih nacionalističko-monarhističkih grupacija) najprije uvjeriti kako je nužno izvršiti marš na Berlin (nadajući se uspjehu kakav je ostvario Mussolini u Italiji), a pobuna u pivnici je trebala biti prvi korak na tom putu obaranja središnje vlasti.

Nakon što je kod pojedinih suradnika iz vlasti (s kojima je nalazio zajednički interes i imao prethodni dogovor) primijetio oklijevanje, Hitler je uzeo stvar u svoje ruke.

Došao je sa svojim SA odredom pred pivnicu u kojoj je Gustav Ritter von Khar (bavarski političar desnog opredjeljenja) držao govor pred oko 3.000 ljudi. Oko 600 Hitlerovih jurišnika opkolilo je pod okriljem tame zgradu, a nasuprot glavnom ulazu postavljen je mitraljez, nakon čega je nacistički vođa (oko 20,30 sati) upao u dvoranu, pucao u strop i skočivši na stolac uzviknuo:

„Izbila je nacionalna revolucija!“

Potom je zaprijetio okupljenima kako se u dvorani nalazi šest stotina njegovih ljudi i da nitko ne smije izaći iz nje, te objavio formiranje nove vlade – budući da su bavarska vlada i vlada u Berlinu „smijenjene“, barake Reichswehra (vojske) i policije zauzete i da se „policija i vojska okupljaju pod svastikom“.

Nedugo nakon toga doveli su generala Ludendorffa (čiju je karizmu junaka iz Prvoga svjetskog rata Hitler pokušao iskoristiti) s kojim su nacisti nastojali dogovoriti daljnje korake. Zatražili su da utječe na druge lidere iz grupacije Kampf bunda, ali tu se nikako nije mogao postići jedinstven stav o nastavku operacije.

Dva sata poslije upada nacističkog prvaka u pivnicu, Gustav Ritter von Khar i njegove pristaše su pušteni na slobodu.

Mada su jurišnici Kampf bunda već zauzeli neke od okolnih zgrada, noć je prošla u konfuziji i metežu.

Mada je Hitler učinio sve što je bilo u njegovoj moći, pa i uhitio članove Gradskog savjeta (koje je držao kao taoce), u prijepodnevnim satima, 9. studenoga, bilo je jasno da se ciljevi puča neće moći provesti onako kako je zamislio.

Prve žrtve pale su oko 3,00 sati ujutro.

Na ulicama je došlo do oružanog sukoba u kojemu su poginula četiri državna policajca i četrnaestorica pučista, što je kasnije u nacističkoj mitskoj predaji ostalo zabilježeno kao Blutffahne („krvava zastava“).

Tom su prigodom bili ranjeni Hitler i Göring, a Hitler je ubrzo potom i uhićen.

Pored Göringa, s nacističkim vođom su u puču sudjelovali kao njegovi najbliži suradnici Rudolf Hess, Alfred Rosenberg, Joseph Goebbels, Heinrich Himmler i Hermann Göring. Ubijeno je ukupno 16 nacista.

Hitler je bio osuđen na 5 godina robije, ali je amnestiran 1925.

U zatvoru je napisao knjigu Mein Kampf („Moja borba“), u kojoj je detaljno izložio svoj program čiji su temelji bili rasna teorija i nužnost proširenja Njemačke u cilju stvaranja životnog prostora (Lebensraum) za njemačku arijevsku nad-naciju.

 

Zlatko Pinter