Hitrec: Kako oprostiti zločincima kojima može oprostiti samo čovjek-svetac, a mi nismo svetci, a oni nisu pokajnici?

Hladno, kišno, turobno, mračno. Pa sad zamislite kako je bilo tih dana studenoga 1991., i još si pokušajte predočiti da i vas i vaše u ovo doba godine gađaju granatama, da pucaju na vas iz svih mogućih oružja, da vas ubijaju, strijeljaju, kolju i siluju, da djecu raznose geleri, da preživjeli nemaju druge do da se predaju pa i oni bivaju ubijeni ili odvedeni u srpska, srbijanska mučilišta, eto, kada to zamislite ne će vam više biti ni prehladno, ni premračno ni prekišno. Budite zahvalni što ste živi, budite zahvalni onima koji su mučeničkom smrću vama dali da živite, u slobodi i relativnoj sigurnosti, onima koji nisu „dali život“ kako kaže fraza, nego im je život oduzet na najbestijalnije načine, vojnicima braniteljima bez dovoljno oružja, civilima, ženama i djeci, piše Hrvoje Hitrec u kolumni za HKV.

Zašto su pobijeni Hrvati? Zato što su bili Hrvati. Zašto su Srbi to učinili? Zato što su bili Srbi, indoktrinirani huškanjem svojih političara, svoje „inteligencije“ i svoje Crkve. Sad, možemo mudrovati, reći da nisu svi Srbi i Srbijanci ubijali, naravno da nisu, ali su ili šutjeli i čekali rasplet ili čak s pjesmom i veseljem ispraćali tenkove koji su iz Beograda išli na Vukovar, a Srbi u Zagrebu i inim mjestima nisu našli za shodno da prosvjeduju protiv ubijanja Hrvata, manjim ili većim skupom na Jelačićevu placu i drugdje.

”I dok su jedni mudro šutjeli, drugi su svojim putovima održavali veze s teroristima”

I dok su jedni mudro šutjeli, drugi su svojim putovima održavali veze s teroristima. Jest, bilo i onih, na tisuće, koji su se borili kao pripadnici hrvatske vojske, ali o njima današnji srpski političari i njihovi mediji šute kao grobovi, ne uklapaju se u njihovu propagandu. Je li bilo pojedinačnih slučajeva (incidenata) gdje su Srbi spašavali Hrvate ili obratno, bilo je, ali to su rubni događaji, a matica srpskoga imperijalizma glavno i doista „istorijsko“ zbivanje koje je zaludjelo srbijanske i srpske mase, već dugo, dugo prije dojene i zadojene mržnjom prema Hrvatima i hrvatstvu, prema muslimanskom, prema albanskom i prema svemu, sažeto, što nije srpsko. A najvišu cijenu platili su Vukovar, Škabrnja i mnoga mjesta u istočnoj Slavoniji, na Banovini (kojih se sjetimo tek na obljetnicu stradanja u njihovim selima i zaselcima), kao i u Posavini i cijeloj Bosni i Hercegovini.

Veliki petak nesretnog grada

U petak, 18. studenoga ove godine Kolonom sjećanja u Vukovaru obilježen je Veliki petak toga nesretnoga grada.

Ako i niste bili ondje, mogli ste ponoviti gradivo gledajući odlično obavljen posao Hrvatske radiotelevizije koja je od jutra do kasnih noćnih sati bila baš vukovarska, dobro pripremljena i opskrbljena arhivskim snimkama, s nizom reportera i razgovorima s preživjelim braniteljima i zatočenicima, s danas već odraslom djecom iz zagušljivih podruma, s onima iz bolnice koji su imali sreću da ne budu odvedeni na Ovčaru, s onima koji su se u proboju dočepali Vinkovaca ili Nuštra, s majkama i ženama koje još traže nestale sinove i muževe.

U svezi s potonjima i ne samo njima, jedna zamjerka: molim vas, nemojte tim ljudima postavljati izlizano i besmisleno pitanje: „Kako se vi danas osjećate?“ Nadalje, a čulo se i na grobljanskoj misi (pa se ne odnosi na HTV), nemojte toga dana postavljati pitanje treba li oprostiti i zaboraviti, ili samo oprostiti, a ne zaboraviti.

Hitrec: Ne smijemo zaboraviti

I ta misao da „treba zaboraviti“ (a ne samo oprostiti) – jer je navodno i u tom nezaboravu skrivena nekakva prijetnja – ima u sebi nakaradnu logiku, jer da smo zaboravili muku Isusa Krista, recimo, i njegovo uskrsnuće, ni kršćanstva ne bi bilo. Znači, ne smijemo zaboraviti.

A oprost? Kako oprostiti zločincima kojima može oprostiti samo čovjek-svetac, a mi nismo svetci, a oni nisu pokajnici, može mu oprostiti sud, u nedostatku dokaza, je li, u stvari mu može oprostiti samo Bog, a ne će ni on, jer će zločinci završiti u paklu čim ih opazi Ključar. Taj Bog kojega u nekim današnjim tiskovinama, hrvatskim dakako, uporno pišu malim slovom, trorogi provokatori.

Suživot?

Još jedna riječ koja upućuje na sadašnjost i valjda budućnost, izaziva dvojbe. Riječ se zove suživot. Koji normalan čovjek ne bi htio mirno živjeti u nacionalnoj državi Hrvata, u kojoj egzistiraju i dobro zaštićene manjine, a one se bave Vukovar svojom kulturom i nitko im ne priječi.

Takvih manjina imamo, s njima je suživot prirodan. Imamo, međutim, i drugih, a strši srpska manjina, odnosno njezina stranka koju vode ljudi instruirani iz Beograda ili tek zaostali u vremenu srpskoga gospodstva u Hrvatskoj, drage uspomene iz prošlosti i projekcije budućnosti, te im je radosni posao provokacija i slabo skrivena iritiranost postojanjem hrvatske države, svake hrvatske države.

Proviruje to iz napisa u srpskim novinama, iz „prkosa“ da nazočnošću ili nenazočnošću daju sebi važnost čak i u trenutcima kada Hrvati komemoriraju svoje žrtve ili slave obljetnice poput Oluje. Tako skreću na sebe pozornost medija, a mediji nasjedaju. Ili ih radosno ističu.

Hitrec se pita gdje je hrvatski igrani film o Vukovaru?

Vratimo se HTV-u (koji ima svojih mana, ali se 18.11. iskazao). Navečer dokumentarni film Glava dole, ruke na leđa, odlično realiziran, svjedoci vjerodostojni, a njihovi iskazi dramatični, o križnom putu na relaciji Stajićevo, Srijemska Mitrovica, Beograd, Niš i kojekuda. Zatim i film Harrisonovo cvijeće, uza sve faktografske pogrješke (sniman u Češkoj, ali ne zato) vrlo dobar film, snimljen prema knjizi Isabel Ellsen Vrag ima prednost, koji otvara mnoga pitanja.

Zašto Hrvatska nije snimila igrani film o junačkoj obrani Vukovara, zašto mi moramo snimati (ako već snimamo ) samo žrtvoslovne filmove o Vukovaru, kao da naše uvažene filmske poslenike više zanima slom, tuga i jad, valjda da junaštvo ne pobudi „negativne“ osjećaje mladosti, pa je herojstvo zazorno i onda kada se brani vlastita kuća, dom, ulica, grad, domovina.

Da, mi još nemamo veliki, epski film o Vukovaru. Samo ulomke. Imamo film Bogorodica o početcima rata u hrvatskom Podunavlju, ali on je bunkeriran.

Kada je počela tako strašna mržnja, kada je usađena, od zaleđa Zadra do Knina?

Slično i sa Škabrnjom. Kada je počela tako strašna mržnja, kada je usađena, od zaleđa Zadra do Knina? U epilogu knjige Dux Chroatorum (neprikrivena reklama) govori se o događaju koji se odigrao tisuću godina poslije Branimirova Lujo Marundoba. Znači ne u 9. stoljeću, nego u 19. stoljeću.

Tada je arheolog fra Lujo Marun u zarušenoj kripti crkve sv. Marije (Biskupija) podno westverka našao sarkofag, a u njemu kostur umotan u svilenu odjeću. Blizu njega ženski skelet i ostatci dvaju dječaka.

Marun je otišao na počinak, već je bila noć, a kada se ujutro probudio i pošao bolje promotriti nalaz, vidio je da su pravoslavni seljaci teškim kamenjem uništili kostur i već paučinastu svilu. Uspio je jedino prenijeti sarkofag u Knin.

Danas se nalazi u Muzeju hrvatskih arheoloških starina u Splitu. S velikom dozom vjerojatnosti riječ je sarkofagu u kojemu je bilo tijelo kneza Branimira. Ne moram dalje objašnjavati.

Znači, već je tada sav taj prostor bio „rezerviran“ za Vlahe koji su se pod utjecajem SPC-a počeli osjećati Srbima, s programiranim čišćenjem svega katoličkoga i hrvatskog, pa premda i iz davnih vremena.

Posebno iz davnih vremena, da tko ne bi pomislio eto oni nisu oduvijek tu. Taj (zlo)duh nastavljao se potom preko one „do istrage vaše ili naše“ do četničkih divljanja u vrijeme Drugoga rata, i na kraju doveo i do masakra žitelja Škabrnje u srpskoj agresiji na Hrvatsku. I ne samo Škabrnje (Nadin itd.)

Jesu li Hrvati minerali ili što već?

Vratimo se unatrag u tjednu koji je završio Kolonom sjećanja, a zatim i komemoracijom u Borovu Naselju i Veleprometu. Naime, početkom tjedna održan je Svjetski festival hrvatske književnosti, već pomalo tradicionalan, ovaj put „proširen“ uključivanjem Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i Matice iseljenika.

Dobro da je tako, SFHK 2022.u organizaciji značajna imena hrvatske umjetnosti, među njima Aralica i Paljetak, moderator Stjepan Šešelj u čijem je (ugašenom) Hrvatskom slovu sve i započelo. Svjetski festival po tome što je okupio hrvatske književnike iz cijeloga svijeta koji pišu na hrvatskom, ali i na jezicima novih svojih domovina, a podosta se njih i vratilo u Hrvatsku.

Od mlađih pozvan je Josip Novaković koji se iz Daruvara iselio u SAD pedesetih godina, počeo pisati na engleskom i ubraja se među najcjenjenije američke književnike – njemu je na Festivalu dana nagrada Lucijan Kordić za knjigu Truplo puno meda.

Iz SAD je došao Vladimir Goss, iz Australije Luka Budak i Ivana Bačić Serdarević, iz Kanade Vinko Grubišić, Vladimir Bubrin i spomenuti Novaković (sada živi u Montrealu).

Od onih koji su se vratili u Hrvatsku Drago Šaravanja, odnosno Hrvatska im je nova domovina kao Julienne Bušić koja se prvoga dana Festivala podsjetila kakav je bio položaj Hrvata u drugoj polovici 20. stoljeća u SAD, to jest uopće prepoznavanje Hrvata kao posebnog entiteta, te reče da se nije znalo označava li imenica Hrvat životinju, biljku ili mineral.

Nakon što su neki od tih minerala posegnuli za drugim sredstvima, recimo tako, Hrvati su smatrani terorističkom organizacijom.

Svjetski festival hrvatske književnosti

Usporedo, međutim, uporno su djelovali književnici, nakladnici i znanstvenici, dovijali se kako na svoj način učiniti Hrvate vidljivijima i prihvaćenijima, posebno u Kanadi i Australiji o čemu je govorio V. Goss, a bilo je tu i domišljatosti kao kada su primjerice australski Hrvati „jednostrano“ otvorili hrvatsko veleposlanstvo, s hrvatskom zastavom, naravno, što je Australce zbunilo, a one iz Beograda zaprepastilo.

Danas, kada su iseljeni hrvatski književnici u istom korpusu kao i domovinski, kada, znači, postoji samo jedna, hrvatska književnost, teško je mladima i zamisliti da je ideja o „oba plućna krila“ neke ljude u komunističkoj Jugoslaviji Hrvatski jezikstajala nekoliko godina zatvora, na što je podsjetio Đuro Vidmarović u vehementnom govoru.

A dobri, ponekad i anegdotalni bili su govori Zlatka Krilića, Mire Gavrana, Mije Marića i Zvonka Milasa. Ispričavam se ako nekoga nisam spomenuo. Inače, Svjetski festival bio je posvećen Vukovaru, njegovu junaštvu i stradanjima.

”Idiotska deklaracija o zajedničkom jeziku”

Podsjetimo i na činjenicu da je hrvatski jezik bio priznat u Australiji prije nego u Hrvatskoj, odnosno SR Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, gdje se ustavna odredba iz 1974. ignorirala. A i dan-danas prepoznatljiva klatež u slobodnoj Hrvatskoj podlo i uporno radi protiv posebnosti hrvatskoga jezika, da ne spominjem onu idiotsku deklaraciju o zajedničkom jeziku koju su potpisali uglavnom klatežnici iz Beograda, Sarajeva, Banje Luke itd. a najmanje iz Zagreba, ali ipak i iz Zagreba. I slavno propali, ali i nastavili djelovati, pa i na Filozofskom fakultetu.

S druge pak strane, i ta je deklaracija bila jednim od povoda da se opet počne govoriti o potrebi zakona o hrvatskom jeziku (zakona koji za svoje jezike, ponovimo još jednom, imaju sve uređene europske države).

Ovaj je put povukla Matica hrvatska, pridružuje se, koliko vidim, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, pa bi moglo iz toga nešto i biti ako bude političke volje, a ona je uvijek upitna (umjesto da predvodi). Valjda politika treba pitati Pupovca što o tome misli.

Mediji su u početku bili zbunjeni, neutralni ili su davali prostor klateži koja se uvukla i u jezikoslovlje, ali i bagri koja se kojekakvim nejezikoslovnim „argumentima“ protivila i samoj ideji zakona o hrvatskom jeziku. Mijenja li se klima u medijima, ne znam, ali ima tračaka svjetlosti.

Tako je večernja tiskovina objavila napis dr. Ante Žužula koji je (kao i njegova Školska knjiga u cjelini) pružao i pruža otpor aktualnim nasiljima nad hrvatskim jezikom, a usput podsjetio i na etape borbe za hrvatski u komunističkom razdoblju, e da bi mladi znali kako su ne samo nacisti nego i komunisti (isti) spaljivali knjige nakon sloma Proljeća pogotovo, Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Finke i Moguša, a zatim je vatra u Tvornici papira progutala i Enciklopediju hrvatske povijesti i kulture.

Jest, komunisti su voljeli vatru, i Stepinčevo su srce bacili u oganj.

No, Žužul se nije zadržao samo na tim spaljivanjima, dogodilo se slično bez vatre, podmuklo i odvratno, u samostalnoj Hrvatskoj, dogodilo se istim Pravopis Babić Finka Moguš autorima i nakladniku kao i početkom sedamdesetih.

A što je nego bacanje u vatru uklanjanje Babićeva pravopisa i dokidanje njegova (plus Ham i Moguš) Hrvatskoga školskog pravopisa usklađenog s Vijećem za normu (koje je vijeće upravo oznaškim dekretom raspušteno i ukinuto). „Hrvatski jezik na meti nasilnika“ naslov je Žužulova napisa, objavljivanje kojega me je pomalo zateklo jer već dugo nisam vidio da mediji objavljuju slične članke, ili im je sada rečeno da mogu i oni a ne samo HKV.

”Jovanović i njegov ljubimac Jozić”

A nisu to uradili u realnom vremenu, nisu se masmediji masovno pobunili protiv nasilja tadanjega ministra (2013.) Ž. Jovanovića koji o jezikoslovlju pojma nema, ni uopće o resoru u koji je upao i načinio štetu. Nisu.

Mediji su oportunistički šutjeli ili tu i tamo ponešto prigovorili, rijetko, a na pijedestal jezikoslovni stavili Jovanovićeva ljubimca Jozića, čovjeka s (malo rečeno) skromnim referencama proglasili gotovo jedinim jezikoslovnim autoritetom u Hrvatskoj, dok su se jezikoslovci zgražali, ali nisu odlučno nastupili u protivljenju toj diverziji (pod okriljem „države“), osim nekih koji su završili i na sudu, po privatnoj tužbi.

Ali se nasilje nastavljalo i pruža pandže do dana današnjega, na sramotu našu svekoliku. I zato je, između ostalog, i te kako potrebno donijeti Zakon o hrvatskom jeziku, s podzakonskim aktima. Ako niste čitali Žužulov napis, citiram njegova očekivanja:

„Razložno je očekivati da će Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta dokinuti odluke Josipa Vrhovca (iz 1972. op.a.), Željka Jovanovića i njegova asistenta Željka Jozića, te vratiti hrvatski jezik i pravopis jezikoslovcima, tako da se politici trajno oduzme mogućnost nasilja nad hrvatski jezikom.“

Problem je jedino u tomu što o Zakonu o hrvatskom jeziku na kraju treba odlučivati zakonodavac, a to je, ako se dobro sjećam, Hrvatski sabor. U kojemu sjede, leže ili gledaju u mobitele baš političari ili „političari“ kojima često ništa nije jasno. Ili vukovci kojima je sve jasno.

Katar, Katra…

Mnogima od njih važnije od biti hrvatskoga identiteta jest da su dobili slobodne dane za motrenje (ha) svjetskoga prvenstva u nogometu, koje će i u drugim područjima na nekoliko tjedana (ako ne ispadnemo u skupini) zaustaviti život.

I tu ima nekih jezičnih problema već sada, pa tako neki sklanjaju Katar, Katra, kao recimo rudar, rudra, no to bilježim samo usput. Dobro je u svemu da hrvatska reprezentacija izgleda dobro, a ako svi na terenu budu igrali vrlo dobro, moglo bi biti i odlično.

U svakom slučaju, ne budimo mrzovoljni, ipak to svjetsko prvenstvo unosi malo topline u ovim tmurnim, mračnim i kišnim danima, kada ljudi štede na energentima i pomalo se smrzavaju. Kruh je skup, ali bit će igara. A što je u gradnji stadiona poginulo više ljudi (nekataraca) nego u vrijeme gradnje egipatskih piramida, bit će brzo zaboravljeno.