Hitrec: Za čime plaču jugonostalgičari i slična klatež orjunaška

Hladni val, dosta kratak, ali dovoljan za prehladiti se. Jednostavno, nismo navikli na temperature ispod plus dvadeset. Čim malo zahladi, u ljekarnama trljaju ruke, kupuju ljudi sirupe i aspirine – dobar sirup plus Lupocet, sve zajedno oko sto kuna. Prilagođeno standardu hrvatskih građana, o lijekovima za ozbiljnije bolesti bolje je i ne govoriti. Za sada se narod vraća češnjaku i rakiji, koji su navodno korisni i za liječenje gripe, a ona je na pragu. Hrvatska je nabavila nekoliko stotina tisuća doza polivalentnog cjepiva koje vas čuva od četiri vrste virusa, ali onda u pravilu dolazi peta kolona, neočekivana. Točnije, nabavljeno je tristo tisuća doza, baš toliko koliko nas ima preko četiri milijuna, što znači da četiri milijuna ljudi ne će biti cijepljeno.

Umjesto cjepiva bit će objavljena upozorenja da se izbjegavaju veći skupovi kao što su oni za predsjedničke izbore, odlazak u kino, kazalište i tulume. Glede predsjedničkih, ljudi su se ionako već opredijelili, pa koliko god tko pričao o ovakvim ili onakvim programima i „nevažnim“ stvarima izvan ideoloških okvira, ti su okviri već na početku kampanja zacrtani, nacrtani i opisani: bira se između titoista i orjunaša s jedne strane, te domoljuba i vlasnika prirodnih hrvatskih osjećaja s druge strane. Pa koliko god orjunaši i ostali koji cmizdre za ljepotama odavno krepane naddržave nastoje odjenuti svoje floskule u suvremeno ruho, uvijek ima usijanih kolumnista (i) u tiražnim medijima koji neoprezno izlijeću i odaju ono što bi orjuna htjela sakriti, barem dok ne dođe na vlast. A to je da mrze Hrvatsku, iz dna duše.

Reakcije na zadnje Kolindine zavjese pokazale su koliko je živa i strasna (strašna) ljubav prema komunističkoj Jugoslaviji i nakon trideset godina moderne hrvatske države, da je ta ljubavna priča očito besmrtna koliko i tužna – prije svega jer je očito da je dio hrvatskih građana (nazivam ih tako za ovu priliku) zaostao i zastao u vremenu, da je negdje devedesete pao u komu iz koje se nikako ne može probuditi. To je taj komatozni balast koji nam ne da naprijed, a ponavljati da su spavači, paradoksalno, premda pospani živahno zauzeli ustanove suvremene hrvatske države – izlišno je. Oni, zaštićeni nazivom državne ili kakve druge institucije, nikada ne će u svoje niti u njezino ime javno podržati svoje „civilne“ ljubimce, ali će tako ustrojiti svoja povjerenstva, žirije, savjetodavna i nadzorna tijela da u njima komatozni uvijek imaju barem jedan glas više, odlučujući, pa je sve po zakonu, transparentno, i one (ustanove) ne mogu biti prozvane da su tu nešto utjecale. Rezultati takve usmjerene „politike“ vidljivi su na svakom koraku.

Oni drugi, a drugi su većina i Hrvatsku vole makar ne znaju uvijek zašto, čudom se čude kako stalno ostaju na margini, vide da ih se, štoviše, vrijeđa i šikanira, ali se nikako ne mogu domisliti što su to krivo učinili da ih njihova, valjda hrvatska država ne štiti, ne digne glas u njihovu korist, da nema nikoga tko će jače lupiti šakom o stol i reći: dosta je bilo te bijedne komedije, hajdmo staviti karte na stol i vidjeti gdje smo, zašto smo i što treba učiniti da bude onako kako su očevi nacije zamislili, a fačuki izigrali.

Da budem posve jasan: različiti svjetonazori su prirodna pojava i tu se ne treba i ne može intervenirati. Lijevo, desno, sredina, koliko god primitivna podjela bila, postoji i bit će, koliko god nam to ne bilo drago, ako smo u suprotnom taboru. Međutim, u Hrvatskoj uopće nije o tome riječ, niti svrstavanje ima u fundamentu svjetonazor, pa znači ni ideologiju u klasičnom smislu riječi. U Hrvatskoj je u igri nešto posve drugo, a to nešto zove se država. Sva ideološka i ostala zamagljivanja, kada se obasjaju farovima jasnoga izričaja, osvjetljavaju golu istinu: u ovom se trenutku (koji dugo traje) vodi bespoštedna bitka protiv hrvatske države i njezina neoprostiva postojanja, a s druge su strane njezini branitelji koji svakodnevno gutaju žabe jer im ta ista država koju vole i za nju bi sve dali ne da artikulirati njihove težnje i drži ih u sjeni, daleko od reflektora i mikrofona, te imaju dojam da su prevareni i odbačeni. To jest da državne vlasti već dvadesetak godina, javno proklamirajući više-manje sve što izigrani žele čuti, u potaji šuruju s protivnicima hrvatske države. I ne baš posve potajno, o čemu svjedoče više-manje javne koalicije ali s tajnim paragrafima.

Mislim da je ta licemjerna igra došla do granice izdržljivosti, strpljenja naroda, da je takvo stanje nepodnošljivo i ne može više dugo trajati. U tom sklopu, više no očito zataškavanje komunističkih zločina (usprkos europskim rezolucijama) samo je jedan od znakova pravoga karaktera vlasti (u množini) u Hrvatskoj. Opazili ste i vi, naravno, da „prigovori“ jugokomunističkom zločinačkom režimu počinju, kronološki, s Golim otokom. Genocid nad hrvatskim narodom 1945. preskače se, ne spominje. (Usput, nedavnih je dana američki Kongres osudio turski genocid nad Armencima, počinjen prije oko stotinu godina. Genocid nad Hrvatima valjda još mora pričekati „priznanje“, ne samo u Americi nego i u Hrvatskoj.)

Sve nakon Golog otoka bilo je med i mlijeko, osim što su sedamdesetih tisuće intelektualaca i studenata bile smještene u kazamate, a u svim desetljećima vladao teror većih ili manjih razmjera, nad hrvatskim narodom, hrvatskim jezikom, nacionalnim i individualnim slobodama – što jugobranitelji drže normalnim i dobrodošlim. I, što je najvažnije, teror nad i samim pojmom hrvatske države, odnosno nad i slabašnim krikovima unutar hrvatske šutnje, težnjama za vlastitom državom. To je bio najveći crimen u onim olovnim vremenima. Većega nije bilo. Za tim vremenima plaču jugonostalgičari i slična klatež orjunaška. Ne za komunizmom kao sustavom, ne za jugorežimom, nego za činjenicom da tada samostalne hrvatske države nije bilo. I da se nije smjelo dopustiti da je bude. A kada već jest, na žalost, treba ju potkopavati gdje se stigne. I to se radi. Nisam samo ja definirao sadašnje stanje kao specijalni rat protiv Hrvatske. Nedavno je isto izjavio i Pavao Miljavac u ime Generalskog zbora, slično i Đakić. Pritom ni oni ni ja nismo mislili samo na „domaću“ scenu, nego i na susjede iz pakla koji se, usput, ubrzano naoružavaju. Dalekometno i dostižno.

Da se vratim (i ja) u komunistička vremena, „koja smo preživjeli“, kako reče predsjednički kandidat Milanović. U davnom razgovoru sa sada već pokojnim županom splitsko-dalmatinskim, učenim čovjekom, reče on da se jedno mora priznati: i nekomunistima, pa i šutljivim antikomunistima, komformistima, bilo je omogućeno da naprave karijere, znanstvene i ine, da studiraju medicinu, pravo, ekonomiju itd., da postanu inženjeri i slično. To je točno. A nego što je preostalo toj naddržavi, jer i ona je trebala sve te inženjere, liječnike i ostale da bi uopće mogla funkcionirati, da bi opstala, da bi preživjela. I tako je ona preživljavala, a i oni spomenuti preživljavali su i sve se svelo baš na preživljavanje, dok je povlaštena komunistička kasta preživala i budno pratila „pojave“, te ih drastično kažnjavala gradiškama i lepoglavama ili metkom.

U vrijeme kada je valjda Hrvatska bila s „prave strane željezne zavjese“. Samo je u dva navrata Hrvatska nešto prodisala, svršetkom šezdesetih koje su odmah početkom sedamdesetih završile slomom Hrvatskog proljeća i novim terorom, te krajem osamdesetih koje su, Bogu budi hvala, završile uspostavom hrvatske države, ali odmah i još gorim terorom pomahnitale jugoslavenske armije i velikosrpskog, to jest srpskog oružanog nasilja nad Hrvatskom i Hrvatima. I tu dolazimo do današnjeg opet rasplamsalog jugoslavenskog i srpskog iluzionizma koji upravo puni novinske stupce, s osloncem na istoričare koji žive u Hrvatskoj (osuđeni na Hrvatsku). Oni poštuju kronologiju i navode: prvo, nije točno da se hrvatski narod na referendumu izjasnio da hoće svoju državu. Referendum je bio namješten, glasovanje krivotvoreno. Da nije krivotvoreno, proglašenje nezavisnosti ne bi imalo temelj u volji naroda.

Drugo: Hrvatska se odcijepila bez razloga, donijela čak i Ustav po kojemu su Srbi postali manjinom, što je izazvalo njihov pravedan gnjev. Zato je izbio građanski rat u kojem su Srbi, braneći vjekovna ognjišta, doduše poubijali petnaest tisuća muškaraca, žena i djece hrvatske nacionalnosti, ostale otjerali u progonstvo, ali što se mora, mora se. Pomogla im je uvelike jugoslavenska vojska koja nije bila u funkciji velike Srbije, nipošto, samo je malo okupirala Hrvatsku, vojna vježba, ništa drugo, a ljudi u Vukovaru krivo shvatili pa uzeli oružje, jest. Pred očima hrvatske javnosti, pričaju se te priče zadnjih tjedana, ozbiljno se i stručno „suprotstavljaju argumenti“, kao da je publika priglupa.

A je li narod glup? Jest, kaže se u naslovu dnevnoga lista, koji velik prostor daje slavujskom glasu Slavoja Žižeka, šarlatana navodno svjetskog glasa. Njegova misao da je narod glup stigla je na stupce nakon tragedije (doslovce) u zagrebačkom HNK koji je postavio njegovu verziju „Antigone“, katastrofu jednu kojom se blamirao i on i oni (ona) koji su mu otvorili vrata te nekad cijenjene ustanove a ta, nota bene, u nazivu ima pridjev „narodno“. Pa ljudi idu u narodno kazalište, na nešto što se zove dramska predstava, a obična je svinjarija, te im još njezin autor, ha, naknadno poručuje da su glupi. (Inače, o tome što se događa u zgb. HNK trebalo bi ozbiljno povesti računa.)

Spomenuo sam riječ prostor. Ne govorim ništa novo, prostor se daje svemu što je protiv hrvatske kulture, svaki šugavi provokator dobit će prostor prije umjetnika koji do umjetnosti nešto drže, svakako prije umjetnika u čijim se djelima osjeća barem prigušeni nacionalni naboj. Oni koji (resorno) trebaju bdjeti nad hrvatskom kulturom, ne oglašavaju se. Knjige koje imaju spomenuti naboj, fiction ili non, stiže ista sudbina. Ilustracija: pred prepunom dvoranom predstavljena je nedavno knjiga dr. Tomislava Jonjića „Antun Gustav Matoš pod Starčevićevim barjakom“ (naklada AGM). Kolosalna knjiga opsegom i kvalitetom, ali o njoj niste mogli baš ništa saznati iz medija, koliko sam pratio. A ne možete saznati ni zašto nakon toliko godina još nije dovršena obnova rodne kuće Matoševe (i kulturni centar) u Tovarniku. Između ostalog, valjda, zato što je Matoš bio starčevićanac, i to strastveni, a Starčević je, kažu, otac moderne hrvatske misli o vlastitoj državi.

Svi sveti i dušni rad

Imam dojam da se ljudima, deklariranim katolicima, svake godine mora ponovno objašnjavati što znače Svi sveti, a što Dušni dan. Možda su markirali sa satova vjeronauka. Nego, a u svezi s gornjim mojim lamentacijama, ne podsjeća se mlađe što znači onaj crveni tepih uz veliki križ na Mirogoju, tepih od tisuća lampiona: tu svjetlost svijeća gori za one kojima se ne zna grob, onima koji su „nestali“ u vrijeme genocida nad Hrvatima 1945. i nadalje. Mene su učili da znam što znače, i znam.

Jesu li među tim svijećama i one za nestale u srpskoj agresiji devedesetih. Vjerojatno ih ima. U Vukovaru i drugdje , u Podunavlju i zaleđu Dalmacije, mnogo više. Bliži se dan već legendarne Kolone u Vukovaru, gradu koji se od patnja još nije oporavio, a iz Zagreba mu poručuju da se oporavi. Kupio sam prije tjedan dana na kiosku (prvi put ih ugledah) Vukovarske novine“. Na prvih pet stranica svi su napisi o boli i vrisku Vukovara, tek na šestoj i nadalje ponešto komunalno i športsko. Na naslovnici Penavine riječi: „Dosadašnji sramotni rezultati stradalnicima daju za pravo da vrište na sav glas pa i da cijelu državu prevrnu naopačke.“

Na Dušni dan gledam Dnevnik HTV-a. Kratak, dojmljiv raport iz naselja Lužac pokraj Vukovara, koje je na Dušni dan 1991. doživjelo bezdušan srpski napad i pokolj stanovnika. Jedna gospođa daje izjavu. Kaže da su ubojice i dalje tu, u istom tom naselju Lužac. Dan-danas. Ja sam to vidio, čuo tu izjavu, vjerojatno ste i vi čuli, ali je li čuo državni odvjetnik. Ako jest, istoga je trena trebao sjesti u automobil ili što već, otići u Lužac i zamoliti gospođu da mu pokaže zločince. To mu je posao. A je li sjeo, ne zna se. Dvojim. Prvo se mora posavjetovati s politikom, a politika s Pupovcem.

Obljetnica Zagrebačkoga sveučilišta Vrlo svečano u Lisinskom, 350 godina poslije. Dokumentarni film o povijesti Sveučilišta (skraćena verzija), red govora, red glazbe, sjajna interpretacija teksta s ruba pameti (D. Despot), zbor Hrvatica (Vatroslav) i na kraju Gaudeamus s raspjevanom akademskom publikom na nogama. Decentno. Alma mater na visini. Glede govora, bijahu više-manje uznositi, slavljenički, ali se tu i tamo provukla nevesela zbilja o sve više praznih klupa na fakultetima. Zamjerka: nakon što je rektor Boras pozdravio sve koji protokolarno ulaze u pozdrave, sljedeći govornici nisu trebali opet pozdravljati sve već rečene i utvrđivati gradivo. Na kraju sam očekivao da neki pozdrave i sami sebe.

Govorilo se i o zaslugama zgb. Sveučilišta za očuvanje hrvatskoga identiteta i hrvatskoga jezika. Nadam se da u dvorani nisu bili ljubitelji „zajedničkoga jezika“ s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Još nešto o jeziku

Školnici i dalje štrajkaju, barem dok ovo pišem. Kojekakve se informacije daju o plaćama učitelja i profesora. Na tv-ekranu vidim papir, snimljen popis zanimanja i prihoda, valjda iz resornog ministarstva. Vidim i riječ „odgajatelj“, što znači da birokrati u Hrvatskoj i dalje rabe tu riječ umjesto točne koja zvuči – odgojitelj. Forenzičnim istraživanjem već sam davno, ne znam je li u ovoj rubrici, utvrdio kada se umjesto hrvatskog odgojitelja počela rabiti „zajednička“ riječ odgajatelj: bilo je to negdje svršetkom pedesetih godina prošloga stoljeća, u jeku srpske ofanzive na hrvatski jezik.
Šport i politika

Neočekivano, u kampanju(e) za predsjedničku fotelju u prvo je plan došao šport, dotično nogomet. Bilo je tu i autogolova, a u središtu su se našli Rijeka i Hajduk, u nadmetanju tko je bio crveniji u crveno doba. Zanimljivo je da nitko nije potegnuo zagrebačku situaciju, naime veliku selidbu najboljih zagrebačkih nogometaša u Beograd pedesetih godina, ne voljom igrača nego dekretom – bili su bez pitanja prekomandovani, poput Čajkovskog i Zebeca primjerice, ali i još mnogih.

Hrvoje Hitrec/HKV