Hoće li nam Srbi oprostiti što su nas tukli
Je li nakon “okruglih” četvrt stoljeća konačno došlo vrijeme da se politički lideri hrvatskih Srba, bili oni etnobiznismeni ili (ne)izabrani parlamentarni zastupnici, uključe u proslavu Oluje? Je li isto tako krajnje vrijeme da se predstavnici izabrane hrvatske vlasti, ali i hrvatskih branitelja poklone nevinim žrtvama, pa možda čak stidljivo odaju počast i onim “vinim”, s one druge strane? Čini se da je taj “povijesni” trenutak zakucao na naša vrata. No, kao i obično, vrag je u detalju.
Mnogi danas, neki otvorena, neki teška srca, pozdravljaju i jedan i drugi “povijesni” čin, ali teško prelaze preko činjenice da je Andrej Plenković gotovo u jednom izdahu naciji obznanio da će jedan njegov potpredsjednik, Srbin, konačno(!), kao član Vlade RH prisustvovati proslavi Oluje u Kninu, dok će drugi potpredsjednik, Hrvat, general, ratni heroj, otići u Grubore i (konačno!) pokloniti se žrtvama pokolja koji se dogodio 20 dana nakon vrhunca Oluje. Time je širom otvorio vrata nagađanjima o trgovini ispod stola, koja je uzbudila maštu i povampirila strasti, piše Ivan Hrstić/Večernji List
Vi nama Oluju, mi vama Grubore? Je li stvarno došlo do takve nedostojne trampe? Iz vlade odlučno odbijaju bilo kakvu pomisao o etnobiznisu, no, zloduh je već izišao iz boce, a ne ispunjava želje. Ima neke svoje vlastite. I ne da se nekim trikom udobrovoljiti prije ni što dobije neku svoju zadovoljštinu.
Doista, staviti Oluju i Grubore u istu rečenicu znači veličanstvenu pobjedu i pojedinačne zločine koji su se tada ili kasnije dogodili staviti u posve istu ravninu na povijesnoj tezulji. To je zapravo ono što “s one strane” pokušavaju posljednjih 25 godina, a što se posljednjih pet godina uobličilo u “paraproslavu” onkraj Dunava, Save ili Drine – dan trijumfalne slave pretvoriti i dan komemoracije i tuge.
Ništa nam neće ovaj dan pokvarit, deviza je pak većine hrvatskih branitelja koji na taj dan punih pluća udišu miomiris slobodne Hrvatske, čak i ako su je dan prije toga psovali. Hoće li baš svi hrvatski ministri 5. kolovoza doći u Knin njima baš i nije pretjerano važno. Hoće li im Srbi “dati legitimitet” još i manje. Dapače, mnogima je draže da je ministara i državnih dužnosnika koji u operaciji uopće nisu sudjelovali – što manje. Dojučerašnjih neprijatelja pogotovo.
Dan dostojanstvenog trijumfa, doista, nikad nije bio parada tolerancije. Niti to u doslovnom smislu može biti. Nije to dan kad u prvi plan dolazi čak ni tuga za izgubljenim suborcima, a kamoli dan kad se broje žrtve neprijatelja ili uvažavaju osjećaji onih koji taj dan prije samo kao tragediju. Ne, nisu to bile “Igre bez granica” niti “Jadranski susreti”, već završetak krvavog rata u Hrvatskoj, koji je omogućio i brzi završetak još krvavijeg rata u BiH.
U Kninu zapravo nije mjesto nikome osim onome tko tamo iskreno želi biti, pa tako ni Borisu Miloševiću, ako je to za njega doista samo još jedna “gesta za koju treba imati dobar želudac”.
Za nadati se da je to ipak nešto više od toga, te da je Milošević svjestan da niti politički lideri hrvatskih Srba ne mogu ostati vječno po strani, ili trajno suprotstavljeni onome što ostaje trajni pečat narativu hrvatskog naroda: pobjeda u Oluji, David protiv Golijata.
Da se Hrvatima mora priznati barem legitimitet za povijesnu, političku i gospodarsku nužnost oslobađanja vlastitog teritorija. Ako je i njegov otac, silom prilika ili ne, bio hrvatski branitelj, da niti on ne može politički biti – kontra.
Osobna obiteljska tragedija, činjenica da je i Miloševićeva baka jedna od onih nedužnih staraca koje su zločinci u danima poslije Oluje divljački likvidirali, govori da je i njegova trauma stvarna te ne može, htio on to ili ne, biti tek tako pometena pod tepih ureda u Banskim dvorima. A žestoke reakcije na njegov čin pokazuju i dokazuju da ta odluka nije bila nimalo laka, da će on u mnogim srpskim očima postati izdajica. A za druge ostati četnik. I s dvije nepomirljive strane ostati označen kao meta.
Već to je vrijedno barem neke početne doze odobravanja i respekta. No, što god Milošević napravio, i uz svu “dobru volju pobjednika”, Srbi na taj dan nikad neće biti u prvom planu i Dan pobjede u Kninu ne može biti njegov show. Ne bi smio biti ni Plenkovićev. Pa je isto tako iracionalna odluka Domovinskog pokreta da bojkotira službeni protokol zbog “Plenkovićeve predstave”. A prvi od šest razloga koji su naveli je urnebesam: da (navodni) zahtjevi predsjednika Milanovića vrijeđaju borce HOS-a, a pritom se pozivaju na osjećajćiće – Ante Prkačina, koji se inače javno hvali kako je za tog istog Milanovića sasvim nedavno glasao na izborima.
Onaj koji zna da mu je u Kninu mjesto nipošto ne dopušta nikome da mu otme to mjesto, a kamoli će mu ga svjesno prepustiti, pogotovu ne na ovom prorijeđenom pandemijskom izdanju Oluje koje već samo po sebi djeluje ne mnogo više od komemoracije.
Apsurdna je hrvatska stvarnost da se predstavnici stranke osnovane na razvalinama Raškovićevog, Babićevog, Martićevog, Hadžićevog i Stanimirovićevog SDS-a, koju su stvarali ljudi koji su se aktivno baš svim raspoloživim sredstvima borili protiv Hrvatske sada pokušavaju predstaviti kao konstruktivniji i lojalniji partner vladajućoj stranci nego dio onih koji su tu Hrvatsku s dušom stvarali, s puškom u ruci ili bez nje.
Većina branitelja radije bi u Kninu vidjela nekog poput Predraga Mišića, no, vjerojatno će ipak više ili manje pozdraviti Miloševićev dolazak. Ipak, sasvim je jasno da nije on taj koji u hrvatskoj javnosti privlači munje i gromove, već je to stvarni lider SDSS-a. Nije bilo toliko bitno hoće li Milošević u Knin, već hoće li i ove godine na taj dan Milorad Pupovac poslušno stajati k nozi Aleksandru Vučiću tijekom komemoracije za “Dan sećanja na žrtve Oluje” te nijemo slušati njegove antihrvatske izljeve. Ove godine nije otišao. I to je ono što je dobro, ne zato što nije otišao Milorad Pupovac, tko ga šiša – već zato što nije otišao zastupnik u hrvatskom Saboru.
Ove godine izravno ili neizravno ispričat ćemo se Srbima za zločine nakon Oluje, a oni će da nam oproste što su nas pet godina tukli. Barem neki. Možda. No, Tomo Medved ničim nije zaslužio odvratne riječi koje mu upućuju. Ako triput ranjavani branitelj kojemu je u samoj završnici Oluje kao hrvatski vojnik brat, a danas kao potpredsjednik hrvatske vlade, osjeća da je sazreo povijesni trenutak da on ode odati počast mučki ubijenim starcima u Gruborima, onda on ima svako pravo na to.
Nažalost, nenadoknadiva šteta što je takav čin ovako nespretno najavljen, čak i ako je bila trgovina. Svim žrtvama treba iskazati odgovarajuću počast, pogotovu nevinima, a šestero iz Grubora zasigurno spada među takve. Hrvatskoj je trebalo punih 30 godina za ekshumaciju žrtava iz Jazovke, 75 godina nakon egzekucije, što je izgleda, moralo dočekati baš Medveda kao ministra. To je sasvim sigurno dobrim dijelom baš njegova zasluga. A nije Medved kriv što 800-tinjak tijela Hrvata ubijenih bez ikakvog suda hrvatskim medijima uglavnom nije bilo zanimljivo.
Je li, dakle, Plenković ovakvom izvedbom pomirbe uprskao “povijesni” trenutak koji je sam kreirao? Povijest vrlo vjerojatno neće biti toliko okrutna prema njemu kao neki od nas danas. Ostat će zapisane gole činjenice. Svi najavljeni akteri pojavili su se na improviziranoj povijesnoj pozornici i izveli svoju ulogu. Sve i da je u pitanju bila samo gluma, pamte se geste, a zaboravljaju eventualne bolne grimase.
Ivan Hrstić/Večernji List
