HODAK: Kako je krenulo, još će i Šljivančanin dobiti spomen-ploču, a silovatelji svoju kolonu

Život u dvije paralelne Hrvatske teče dalje, mirno i idilično. “K’o Sava uzvodno” kako je to ljupko prorekao nezaboravni bravar.

Mentalna “6. lička”, ugrađena u mozgove naše lijeve medijske falange, “prekomjerno” nas granatira svojom ideološkom isključivošću iz sata u sat, iz dana u dan. Uporna je i nadmoćna kako joj to i priliči kao superiornom pobjedniku hrvatske tranzicije.

No naši se Hrvateki ipak mogu utješiti spoznajom kako je riješena četrdesetpetogodišnja dilema (ili kako bi rekli moji Ličani – “delima”) – socijalizam ili kapitalizam? U Lijepoj našoj propao je socijalizam, a propada i kapitalizam. Tko to može platiti? “Oba su pala”. Parafrazirat ću mog prijatelja Bindera: “Teško nam ide u životu, ali se lako zajebemo”.

Umjesto da noviju hrvatsku povijest predaju Lozo, Vukić, Ljeljak, Jurčević, Pilić, Nazor i slični, mlade generacije indoktriniraju Kasapovićka, Goldstein, Klasić, Jakovina, Markovina…

Službena srpska politika s jedne strane te mentalni komunistički recidivisti u Hrvatskoj s druge strane, žalosni i ogorčeni zbog propasti njihove Juge lažiraju povijest gdje god im se pruži prilika. A prilika ima koliko ti srce želi.

Dok se mučim s ovim depresivnim štivom pada mi na pamet da je danas godišnjica pada “Antifašističkog obrambenog zida” kako su komunjare tepale Berlinskom zidu. I dok se pred trideset godina čitav svijet iznenađen i sretan veselio nestanku tog perverznog komunističkog čuda, danas hrvatska politička elita “prosto ne može da veruje” kako se itko usuđuje javno predložiti da se “Dan antifašističke borbe” pretvori iz praznika u spomen dan.

Riječ je, naime, o danu koji se još slavi samo u državama bivše Juge i bivšeg SSSR-a. Cijela Europa slavi “Dan pobjede” mada ostaje otvoreno pitanje kakvu smo mi Hrvati pobjedu dočekali 8. svibnja 1945. Međutim, Odbor za ratne veterane je hitno povukao svoj prijedlog kojim je predložio ukidanje praznika “Dan antifašističke borbe” i uvođenje spomen dana. Odbor je snažno demokratski i hrabro, čim se s tim prijedlogom nije složio premijer Plenković, povukao svoju inicijativu i postao “Odbor za ratne baletane”.

Hrvatska mora jačati vlastitu oružanu silu

U isto vrijeme novinar Večernjeg Davor Ivanković “nediplomatski” je usporedio vojni potencijal RH i Srbije te hrvatskoj političkoj eliti uputio ozbiljno pitanje: “Tko će SAD-u ukazati da za nas nije ‘ravnoteža’ kad smo vojno slabiji od Srbije?”. Naime, nedavno je američka vladina agencija DSCA predložila Kongresu da Hrvatskoj odobri nabavu transportnih helikoptera UH-60 Black Hawk uz obrazloženje da ta prodaja neće narušiti osnovnu vojnu ravnotežu u regiji. “Regija” u prijevodu znači ravnotežu sa Srbijom.

Ivanković sasvim logično zaključuje: “Sad je jasno zašto Hrvatska već godinama ne može nabaviti jače vojne sustave, a bez problema dobiva kamione, izviđačke helikoptere Kiowa Warriose, rakete kratkog dometa itd. Tko je zaustavio prodaju izraelskih F-16 Baraka Hrvatskoj? SAD… S druge strane “miroljubiva“ Srbija kupuje dalekometne raketne projektile, dobila je od Bjelorusa jednu i pol operativnu eskadrilu MIG-ova 29, najmoderniji protuavionski sustav Pancir S1…” itd.

Netko će reći: “Pa mi smo pod kišobranom NATO-a”. Jesmo, ali francuski predsjednik Macron ovih dana baš upozorava: “NATO  je mrtav i ne štiti više suverenitet Europe”. Sad se već postavlja pitanje: Vrijedi li još uopće u stvarnosti čl. 5. NATO-a o kolektivnoj obrani? Usput, taj čl. 5. nije Francuskoj ni potreban jer je naoružana “do zuba”.

Izgleda da to Plenkovića i njegovu kamarilu u Vladi i HDZ-u uopće ne zanima, ali zanima i zabrinjava Tomislava Karamarka koji je ovih dana javno najavio svoj povratak u aktivnu politiku te je na fejsu podsjetio na jednu pastoralnu poruku najpoznatijeg ideologa srpskog nacionalizma Vase Čubrilovića izgovorenu još davne 1939. u Banja Luci: “Srpska nacionalna manjina u hrvatskim zemljama mora uvijek predano raditi na sprečavanju nastanka bilo kakve hrvatske države, a ako se to, uslijed povijesnih okolnosti i dogodi pa Hrvatska dobije državu, dužnost joj je aktivno raditi na dekonsolidaciji  takve države”.

Na tom valjda tragu i Igor Mandić još uvijek vjeruje kako smo Srbi i mi braća. Kako se takve ideje našeg Vase ostvaruju mogli smo vidjeti 27. srpnja 1941. u epskoj klaonici zvanoj Srb. Stoga bi hrvatska vlast trebala pokazati puno više brige za snaženje hrvatske oružane sile kako bismo mogli u vojnoj ravnoteži barem parirati Srbiji. Smatram to krajnje ozbiljnim zadatkom jer poruka Vase Čubrilovića iz 1939., uz ovakav NATO savez, postaje sve opasnija.

Dobro, moramo uvažiti da se hrvatska vlast bavi i “drugim ozbiljnijim problemima” kao što su proglašenje bivšeg ministra milicije Pavla Gažija počasnim građaninom slobodarske Koprivnice, pa proglašenjem “crvenim svecem” i državnikom legendarnog Mike Špiljka, slikanjem s Jelenom Veljačom, strahom i kažnjavanjem neistomišljenika u vlastitoj stranci itd. Malo smo iznenađeni i uvrijeđeni spomen pločom generalu JNA Mladenu Bratiću, komandantu Novosadskog korpusa koji je 2. studenog 1991. u napadu na Vukovar poginuo (a zbog kojeg Igor Mandić i danas vjeruje da smo braća).

Zahvaljujući tom “heroju” poginulo je 2717 Vukovaraca, ali za njih su danas rezervirane neke druge ploče – one ćirilične. Iako nas ne treba biti previše briga što rade naše komšije kod sebe doma, ipak je zanimljivo spomenuti kako Draža Mihailović nije dobio spomen ploču u Kragujevcu, ali je zato dobio ulicu.

Povodom spomen ploče Mladenu Bratiću dobru je usporedbu povukao premijer Vučić kad je izjavio: “Oni” se kao nešto bune, a Mile Budak ima ulicu u Lepoj njihovoj”. U pravu je kao i inače. Obzirom na to koliko je književnik Budak klao, palio, rušio i ubijao po “vasceloj Srbiji” nije po Vučiću zaslužio ni nadgrobnu ploču. Na našu žalost i nema je. Ali to je druga priča. Priča o poltronskom i sluganskom mentalitetu jednog naroda koji u nacionalnom zanosu nadmaši sam sebe, pobijedi vojno nadmoćnog neprijatelja, stvori nakon 700 godina državu i onda se ritne k’o ćudljiva krava i prolije sve što je izmuzla u četiri godine pobjedonosnog rata.

Usred štrajka prosvjetara navodno se dogodila grozna afera u visokom školstvu: studentica je htjela raskrinkati korupciju na stomatološkom fakultetu, ali joj profesori nisu dali da otvori usta.

Postoje dvije Hrvatske, svjetonazorski i socijalno

Hajmo mi sad malo u kulturu. Sjećate li se vi malo stariji iz komunizma onih parola “kultura narodu”,  “tehnika narodu” pa “svi na dobrovoljne radne akcije” na koje su svi morali ići, valjda opet da bi dali nešto narodu. Kazalište Gavella je hrvatski kulturni brend. Sprema se slavljenička predstava  Krleženih  “Gospoda Glembajevi”.

Zlatko Vitez je, za pedeset godina svog glumljenja, trebao igrati Ignjata Glembaja. Iz nekih razloga Vitez je navodno istegao “masonsku” ložu pa nije mogao istrčati na teren. Miro Međimorac, kao head coach morao je naći rezervnog igrača iliti novog Ignjata. I što mislite gdje? Na lijevom krilu. U žestokoj konkurenciji glumačkih velikana coach se odlučio za mladog i perspektivnog Darka Stazića, brata blizanca legendarnog Nenada Stazića.

Nenad je zastupnik SDP-a u Saboru i ušao je u sve enciklopedije kulturno-političkog života u Lijepoj našoj. Voli Breone, pansion po sedam kuna dnevno, Radu i familiju. Realan i izbalansiran, “doživotni” je borac u Saboru za bolju prošlost. Ušao u “istoriju” izjavom da su “naši ‘falili’ ’45. jer su ‘šlampavo’ odradili posao”. Kao slabo je bilo očišćeno sve što je trebalo nestati s lica zemlje ili tako nekako. Zapravo, malo zamjera bravaru da je zbrisao s lica zemlje samo  568.000 ljudi, a mogao je to odraditi i malo življe i pedantnije…

Brat, “pljunuti” blizanac, Darko bio je višestruko talentiran. Hoćeš glumac, hoćeš direktor. Ali jednog ga je dana smijenilo te je ostao samo glumac. Sad ga je nekim čudom Međimorac uzeo ulogu Ignjata Glembaja. Ako slučajno njemu rikne neka loža brat Nenad, isti Darko, čeka k’o zapeta puška da i on upadne u predstavu. Ionako godinama u Saboru glumi liberalnog demokratu kojem je 568.000 pobijenih ljudi malo. Šlampavo.

Šuška se također da ako zadnja loža zakaže nedajbože Nataši Janjić onda će taktičku prednost pred Anjom Šovagović za ulogu barunice Castelli dobiti opet svestrani Nenad Stazić. Sad mi se čini da će nakon ovakvog izbora glumaca Miro Međimorec sigurno potpisati novi unosni petogodišnji ugovor s Gavellom. Dva brata u prvih 11.  Evo nama Naci-Ignjata Glembaya, Barunice  Castelli, dr. Phil.Leona, sestre Angelike i ostalih u Ligi prvaka.. Kako je napisao Krleža “ni med cvetjem ni pravice…”.

Glumica i režiserka u Gavelli Titova unuka Saša Broz izjavila je da joj ime Saša nije ni malo pomoglo u karijeri.

Gojko Drljača  u Jutarnjem šalje upozorenje koje bi naše političke elite trebale shvatiti krajnje ozbiljno: “Hrvatski bi političari pozorno trebali pratiti prosvjede u Čileu”. Čile je ekonomski i vojno najjača zemlja Latinske Amerike. S druge strane stvoren je veliki broj umirovljenika koji žive gotovo bez ičega. Nejednakost je zamaglila sve dobro što je Čile postigao u tzv. makroekonomiji.

Sad su kao rezultat te nejednakosti tenkovi na ulicama Santiago de Chilea. Sve je planulo jer je javni prijevoz poskupio oko 50 lipa! Naše elite se u pravilu brane statistikom. Ona podsjeća na sarmu. Jedni jedu meso, a drugi samo zelje. Statistički jedni i drugi jedu sarmu.

Postoje dvije Hrvatske. Ne samo svjetonazorski nego i socijalno. I kad oni koji nemaju shvate koliko oni drugi imaju to će biti kraj lažnog mira. Ustaše i partizani postat će drugorazredne teme. Ako se mogu doslovno milijarde izdvajati za parazitske i razne nevladine udruge onda se tu treba tražiti rješenje i za učitelje, profesore, medicinske sestre i liječnike. Tko to prvi shvati taj će iz male bare pune korokodila izaći kao pobjednik. Oni drugi suočit će se s gladnim krokodilima.

I da parafraziram scenarista Enia Flaiania: Politička situacija u Hrvatskoj je teška, ali nije ozbiljna.

Pad Vukovara ne može biti državni praznik

Potpisujem ono što je rekao akademik Davorin Rudolf: “Pad Vukovara ne može biti državni praznik”. Taj dan može biti dan sjećanja, spomendan, a ne praznik. Može se slaviti samo junačka obrana grada, a ne njegov pad. Kome to nije jasno i logično? Iz istih razloga sam uvijek bio protiv obnove legendarnog Vodotornja. Ono što su agresori napravili od njega mora ostati kao vječni spomenik na braću Igora Mandića, jugozombije, orjunaše, senilne partizane koji još danas vjeruju da je 18. studenoga Vukovar oslobodio Veselin Šljivančanin. I njemu će uskoro biti otkrivena neka ploča. Barem šperploča.

Ako je nešto državni praznik onda se tu nešto slavi. Za razliku od naših lijevih i ultralijevih režisera, Ameri su snimili oko dvadeset filmova o bitci za Alamo koja je trajala od 23. veljače do 6. ožujka 1836. godine.  Meksički general Santa Ana je sa 1500 vojnika osvojio grad i pobio svih 200 branitelja. Ostalo je živo desetak žena i djece. Simetrija s Vukovarom je očita, osim što se u Vukovaru nisu štedjeli ni žene ni djeca. I danas na lokaciji San Antonio živi većinsko meksičko stanovništvo. Bez ploča na španjolskom jeziku… Alamo je samo grad sjećanja na hrabre branitelje. A Vukovar?

Dvije kolone, lijeva i desna, još bi i abolirani silovatelji mogli formirati svoju kolonu. Umjesto da gradu u kojem se formirala čvrsta svijest o vlastitoj državi pomognemo da, ponosan na svoju žrtvu, žali za svim poginulim i nestalima, mi bi taj tragični dan pretvorili u blagdan. Usput, mala poduka: blagdani su vjerska, a praznici državna slavlja. Slaviti Ovčaru, Velepromet, Bolnicu…? To se ne slavi. Njih se samo s tugom i suzama u očima možemo sjećati i biti ponosni na njih…

Za vrijeme Domovinskog rata Rade Šerbedžija povukao se na rezervni položaj u Vukovar gdje je snimao film. Danas se čudi što ga primamo s rezervom.

Moj splitski “dopisnik” Tonči Jelavić poslao mi je zanimljivo razmišljanje pape Urbana II. koji je umro 1099. :”Raznolikost je dovela do nemira, milijuna smrtnih slučajeva, silovanja, napada i sveukupni kaos u nekad mirnim društvima. Uništeni su gradovi, naselja, zajednice i nacije. U ovom trenutku, svatko tko proglašava  raznolikost “snagom” je ili zlo ili opasan isprani mozak.”. Amen. Pitanje je da li papa Urban II i papa Franjo pripadaju različitim katoličkim crkvama?