Holjevac: ‘Partija je otkrila domoljublje? Pa koja je razlika između njihove petokrake i one Mladićeve?’
Zašto je petero sudaca Ustavnog suda odbilo prisustvovati glasovanju za predsjednika tog suda, i njegove zamjenice? Racionalnog objašnjenja nema. Ono koje su oni dali, jednostavno je glupo i neuvjerljivo: Treba, kažu, čekati izbor troje novih sudaca u Ustavni sud, jer trojici mandat istječe 12. listopada. A oni imaju još desetak dana nakon toga da među sobom izaberu novog predsjednika suda i njegovog zamjenika. “Trenutačno se biraju tri nova suca, a nakon toga postoje još dva tjedna roka, i smatramo kako je puno pametnije i oportunije pričekati ta dva tjedna, dok se ne dogovorimo. Morali bismo vidjeti tko su kandidati, koji su im programi i vizija, a ne da se to radi unaprijed“, rekao je sudac Andrej Abramović. Objašnjenje je neuvjerljivo, jer Sabor, koji suce mora izabrati dvotrećinskom većinom, još nije niti započeo s izborom novih ustavnih sudaca. Izgledi da će novi biti izabrani do tog roka su nikakvi, nula – što znači da će se postojećima produljiti mandat, kako je inače (loša) praksa. I o kakvim se to “vizijama i programima” radi, kakav to “program” Ustavni sud ima? Pa nije to politička stranka! Kakvu “viziju”? Ustavni sud je tu da tumači Ustav, a ne da ima “vizije”, to treba prepustiti babi Vangi i sličnima.
Izbor dvotrećinskom većinom bi, barem u teoriji, trebao značiti visoku razinu sudačke legitimnosti i ugleda, jer je za svakog od njih u praksi potrebno suglasje vlasti i oporbe, konsenzus. Također, trebao bi podrazumijevati da nitko nije sporan nikome, ni vlasti niti oporbi. Pa što je onda sporno za petoro ustavnih sudaca? Naime, predsjednika Ustavnog suda i njegova zamjenika ne biraju ni HDZ ni SDP, ni Sabor niti bilo tko izvana. Biraju ga ustavni suci sami među sobom. A kako je mandat ustavnih sudaca takav da ih baš nitko, i baš nikako, ne može smijeniti dok im on ne istekne ili ne daju ostavku, ne može se reći da politika utječe na taj izbor. Dakle, radi se o nastavku poznatih politika SDP-a – u ovom slučaju, “njegovih” ustavnih sudaca, onih koje su oni svojedobno predložili. A to je durenje. No čemu to, kad novi predsjednik Ustavnog suda Franjo Staničić ni na koji način nije sporan? Koliko sam uspio saznati, za njim se ne vuku nikakve afere, a u Makarskoj, odakle je, nije na glasu kao nekakav zadrti HDZ-ovac ili ideološki opredijeljen čovjek, naprotiv.
Njegova je akademska i sveučilišna karijera besprijekorna, a primjedbe da nema iskustva, jer nikad nije radio kao sudac, bespredmetne su jer suci Ustavnog suda ionako ne donose nikakve presude, to nije sud u užem smislu, već tijelo koje daje mišljenja o tome je li nešto u skladu s Ustavom ili nije. Dakle, odlično mjesto za nekog tko je teoretičar. A njegova zamjenica Maša Marochini Zrinski, profesorica Pravnog fakulteta u Rijeci, ionako je tu na prijedlog SDP-a. Na to durenje osvrnula se i Sanja Barić, riječka profesorica ustavnog prava, rekavši kako se “radi cirkus radi cirkusa”. “Jako mi je žao što je ovih petero sudaca izašlo i da se tako ponašaju, jer samo perpetuiraju nepotrebne sukobe koji ne odgovaraju realnosti”, prokomentirala je taj mini-bojkot te dodala: “Pozivam ih da se počnu ponašati razumno, smisleno i sukladno činjenicama te da prestanu voditi nepostojeće kulturne ratove.” Kulturni su ratovi, nažalost, i te kako postojeći. Oni nisu, kako neki tvrde, američki fenomen koji se preslikava na Hrvatsku, već globalni fenomen. Živimo u revolucionarnim vremenima, i svatko se svrstava na svoju stranu barikada. A kad je o SDP-u riječ, takvi izlasci, kad se glasa o nečem bitnom, nisu im strani, još otkad se glasalo o neovisnosti Hrvatske. No, radi li se ovdje samo o “kulturnim ratovima” ili priča ima i neku pozadinu?
Miniranje Ustavnog suda
Priča petero, nazovimo ih uvjetno tako, SDP-ovih ustavnih sudaca naoko nema nikakva smisla, osim u jednom slučaju. A to je da pretpostavimo kako su SDP-ovci u Saboru dobili naputak s Pantovčaka da miniraju izbor novih ustavnih sudaca – da se ne izaberu nova tri člana prije nego što Šeparoviću, Mati Arloviću i Goranu Selancu istekne mandat. Zašto? Jer tada dolazi do pat-pozicije, gdje se blokira rad Ustavnog suda, u svakom segmentu. Ostaje pet onih izabranih prema prijedlogu HDZ-a, i pet onih izabranih prema prijedlogu SDP-a. Prema Ustavu, Ustavni sud treba imati 13 članova, i Sabor ih mora izabrati, ali što ako ne izvrši svoju dužnost i ne izabere ih? Nikom ništa, pojeo vuk magarca. Ne bi bilo prvi put. Nakon Promjena Ustava RH iz 2010., ustavna odredba o trajanju mandata ustavnih sudaca glasi: “Mandat suca Ustavnog suda traje osam godina, a produžuje se do stupanja na dužnost novog suca, u slučaju da do njegova isteka novi sudac nije izabran ili nije stupio na dužnost, a iznimno najdulje do šest mjeseci.
Ta je odredba donesena u dobroj vjeri da će takve situacije biti izuzetno rijetke, iznimne, plod više sile. Odredba bi se primijenila samo kada bi zbog neizbora jednog ili više ustavnih sudaca Ustavni sud ostao bez minimalnog broja sudaca potrebnih za donošenje odluka (tzv. kvorum, koji u konkretnom slučaju čini sedam ustavnih sudaca). Tom odredbom, međutim, nije riješen problem kada mandat prestaje većem broju ustavnih sudaca, kao što je sada slučaj, a Sabor izabere manje njih od onog koliko ih odlazi s dužnosti. U tom slučaju ne bi bilo moguće odlučiti kojima bi od aktualnih ustavnih sudaca prestao mandat, a kojima bi se on produžio, te tko bi, i prema kojim kriterijima, to odredio. Dodatno, ta se odredba nije primjenjivala iznimno, nego je Sabor sustavno sabotirao izbor novih sudaca i time svoje obaveze: Dosad je, zbog opstrukcije ili nerada Sabora, mandat produljivan 2010. jednoj sutkinji, potom 2015. najprije jednom sucu, a krajem godine još petero sudaca, onda iduće 2016. godine, troje sudaca, pa opet 2017. najprije jednom sucu, a nekoliko mjeseci kasnije još dvojici sudaca. Na kraju, mandat je 2024. morao biti produljen za desetero sudaca, i to uz povike na suce da su si “sami produljili mandat”, i to upravo od onih koji im nisu ostavili drugi izbor nego da si – produlje mandat, jer nisu izabrali nove suce u zadanom roku. A cilj je bio diskreditirati Ustavni sud kako nitko ne bi mogao odlučiti o valjanosti izbora.
Prema tome, s obzirom na te podatke, očito nije riječ o odredbi, odnosno pravilu, koje se primjenjuje iznimno. Dapače, proizlazi da je Hrvatski sabor svojom kontinuiranom praksom tu odredbu iz iznimke pretvorio u pravilo. Dakle, ako SDP odluči minirati izbor novih ustavnih sudaca, što je već najavio (“nakon ovoga, tri nova ustavna suca izabrat ćemo nikada”), Ustavni sud ide u blokadu. A to onda znači da Milanović, inače nesklon poštivanju institucija i Ustava, može raditi što god ga volja, i držati se one da ionako priznaje samo sud svoje partije (u biti ni njega, jer ga nije briga što u SDP-u misle, ionako je tamo on pravi gazda). Ukratko, radi se po svoj prilici o iskonstruiranom skandalu u režiji SDP-a i Možemo!, a u cilju preuzimanja ili, ako ne ide, miniranja Ustavnog suda, mimo izbornih pravila, gdje se suci biraju konsenzusom vlasti i oporbe, i gdje broj sudaca predlažu i vlast i oporba proporcionalno izbornim rezultatima.
Kako je SDP otkrio domoljublje
Tko o čemu, SDP o domoljublju. Čak su i registrirali domenu domoljublje.hr! “Mi vjerujemo da domoljublje ne smije biti predmet podjela, upravo suprotno. Ono nije mržnja, a nije ni vraćanje u prošlost, ili barem dio prošlosti – svaki put kada to nekome zatreba”, kažu stručnjaci za domoljublje iz SDP-a. “Domoljublje je briga za zajednicu, pošten rad, sloboda mišljenja i izražavanja, odgovornost za prirodu i ljude oko nas. Sve ljude kojima je Hrvatska dom. To je ljubav koja povezuje. I još puno toga!”
Ja sam uvijek nekako mislio da je domoljublje svijest o pripadnosti svojoj naciji i državi, svijest da od te pripadnosti ne možemo pobjeći, i svijest o tome kako ta pripadnost zajednici podrazumijeva određene odgovornosti. Ne nužno iste za svakog, ali podrazumijeva da se ne ide u koluziju s neprijateljem. No, zašto se SDP i Možemo! sad najednom trude dokazati svoje domoljublje, pa čak paradiraju i sa svojim braniteljima, njih jedno četiri, pet ukupno? Kako bi nas preko “svojih” branitelja uvjerili da ZDS nije domoljublje? A dosad im je domoljublje bilo tek krkanluk i nacionalizam, nešto iznad čega bi se civiliziran svijet poput njih trebao izdignuti? Nisu li malo zakasnili? Domoljublje je bilo bitno pokazati 1991., u ratu. Danas se domoljublje iskazuje drukčije, nije više potrebno mahati zastavama, ali to ne znači da su SDP-ovci postali domoljubi, jer njima to jednostavno nije inherentno.
Da su bili toliki domoljubi tada, te poveli Hrvatsku u rat kad je postalo jasno da će ga biti, što god Hrvatska uradila ili ne uradila, a mogli su jer su bili vlast, da nisu predali oružje Teritorijalne obrane JNA, i da nisu izašli iz Sabornice kad se glasalo o neovisnosti RH, možda bi bili malo vjerodostojniji. Ovako, ispada da oni dan-danas žestoko osuđuju ustaški režim i žale sve njihove žrtve, smatraju da je taj režim zbog svoje nasilne prirode bio sramota za Hrvatsku, ali komunističke žrtve, to je drugo, i tu su ponosni na tekovine antifašizma. “Za dom spremni” je veličanje fašizma i ništa drugo, ali njihova petokraka i ona na glavi generala Šljivančanina ili Mladića, pripadaju u dva različita svemira i nemaju nikakve međusobne veze.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Portala Dnevnih Novosti.
Izvor:dnevno/Foto: Fah
