Holjevac: ‘Ujediniti hrvatsku desnicu je nemoguća misija koju ni Tom Cruise ne bi uspio izvesti’
U HDZ-u se, nakon svega, pitaju “a što nam je ovo trebalo”. Jesmo li mogli poslati nekog drugog? Nekog tko bi prebacio bar 20 posto u prvom krugu, ako ne 30? Ili je Primorac poslan kao Pedro, da “primi jedan za tim”, iako su svi bili svjesni da nema šanse? Navodno su ankete koje je naručio HDZ davale veće šanse Primorcu nego Anušiću ili Butkoviću. Da sam HDZ-ovac, provjerio bih rade li ti anketari zapravo za Milanovića, jer je i bez ikakvih anketa bilo jasno da on nije netko tko bi mogao izaći pred verbalno agresivnog Milanovića a da ga ovaj uličarski ne našamara jezičinom.
AUTOR: Marcel Holjevac/7dnevno
Navodno je Anušić bio spreman pristati ako se baš ne nađe nitko drugi, ali zašto bi? Isto vrijedi i za Butkovića. Plenković bi se rado riješio obojice, da može, jer ne voli imati ljude sa stavom i mišljenjem u stranci, a gubitak predsjedničkih izbora bio bi mu jedinstvena prilika da ih marginalizira. Anušić, da se Plenkovića pita, nikad ne bi ni postao ministrom da Bane nije bio preglup čak i za ministarsku funkciju, za koju se ne traži neka velika pamet. Njemu je pametnije čekati da Plenković padne ili ode u Bruxelles na neku funkciju pa da eventualno pokuša preuzeti stranku.
Kandidatura za predsjednika za njega bi bila prevelik rizik, a što bi time dobio? Ionako je ministar, gdje zapravo ima više političkog utjecaja. Milanović je trenutno prepopularan da bi se ikomu dalo riskirati političku karijeru zbog kandidature za funkciju koja ne nosi nikakvu stvarnu vlast. Milanoviću je važna zbog njegova ega, drugima očito ne toliko. Uostalom, što bi kvalitetan kadar poput Anušića radio na Pantovčaku?
Ipak, za HDZ je, kao vladajuću stranku, neugodno da njihov kandidat ne dobije ni 20 posto glasova, a pola svih glasova dobije čovjek koji nikada u životu nije ništa radio, čak nije uspio ni kao konzultant nakon što mu je politička karijera završila, iako je najavljivao da “sad konačno može početi zarađivati ozbiljan novac”, pa se morao vratiti u politiku, gdje novac nije naročito ozbiljan, ali privilegiji jesu. Plenkoviću sad ostaje da se što više distancira od kampanje. Ne, njega osobno ovo neće uništiti – ali nadolazeći lokalni izbori itekako bi mogli narušiti njegovu poziciju u stranci.
Zato dotad moraju smisliti koga će poslati protiv Tomaševića u Zagrebu, a isto tako koga će poslati u bitku za ostale velike gradove. Jer, ako i tu propadnu, to bi moglo otvoriti ogromnu pukotinu i tada će svi koji bi eventualno mogli pretendirati na mjesto lidera HDZ-a moći tražiti odgovornost Andreja Plenkovića. Tu si više Plenković neće moći priuštiti da pošalje nekoga reda radi ili da izgori pa ga se riješi. A pitanje je ima li koga poslati: HDZ je kadrovski devastiran, dio stranačkih teškaša otišao je ili je istjeran zbog nepokoravanja Plenkovićevim politikama, dio je po zatvorima, a ono što je ostalo uglavnom je imenovano od Plenkovića i kao takvo bez političke težine.
Kako je Miro pokopao Most
Od ostalih, treba spomenuti intelektualca Miru Bulja koji je svojom kandidaturom pokopao Most. Bilo bi im bolje da nisu nikoga kandidirali, kad im njihova bivša zastupnica dobije tri puta više glasova od “glasnogovornika naroda”. Čak ni u Sinju nije dobio izbore, to je dobio onaj drugi Sinjanin. Njegov je domet biti gradonačelnik Sinja, ako i to, i onaj tko mu je rekao da se upusti u kandidaturu na nacionalnoj razini očito mu nije želio dobro. Tako da je posve nejasno što je on nakon izbora u Sinju slavio. Poraz, poput Srba? Osim ako mu izbori nisu bili samo dobar izgovor da ode skrkati s ekipom koju kilu pršuta i zaliti je s par litara vina. Ipak, zabavna je pomisao na Bulja kao predsjednika, u svečanom odijelu i s lentom uz sinjsku alkarsku kapicu na glavi, kako dočekuje strane državnike tapšući ih po ramenu i pozdravlja ih na nekoj svojoj inačici engleskog, a onda ih nudi janjetinom ispod peke.
Most je bio politički mrtav u trenutku kad su Raspudići ušli u njega i udahnuli mu na neko vrijeme novi život. Sad je opet politički mrtav, samo je pitanje jesu li oni toga svjesni. S koalicijskim potencijalom na nuli i marginalnim brojem birača, ta je stranka postala posve suvišna i nema svrhe osim omogućiti užem stranačkom vrhu uhljebljivanje u raznim državnim institucijama.
A kad je o Selak Raspudić riječ, njezin je rezultat odličan za nekoga tko je izašao kao neovisan kandidat, ali ipak ispod anketa. Ipak, njezinih gotovo deset posto i treće mjesto čine je poželjnom političkom udavačom. Problem je što Hrvatska ne treba još jednu stranku koju bi vodio bračni par, a ne vidim gdje bi se ona uklopila u domaćoj političkoj močvari. U Mostu je ionako bila anomalija.
I na kraju, tu je mini fenomen izbora, Jonjić, koji je završio ispred Bulja, a osvojio je i “svoj” Imotski. Možda Imoćani na kraju osnuju “Imotsku republiku”. Ipak, valja primijetiti da desnica na svakim izborima ima po pet ili šest kandidata koji onda, naravno, ostvaruju mizeran rezultat. Ujediniti hrvatsku desnicu očito je nemoguća misija koju ni Tom Cruise ne bi uspio izvesti. Najveća su boljka hrvatske desnice osobne taštine njezinih lidera.
