Hrstić: Je li Zagreb oslobođen 8. svibnja? Ili je samo jedno klanje zamijenjeno drugim?

Josip Broz Tito i Draža Mihailović zajedno! Fotka do fotke, rame do ramena, uz bariton u tonu ruskih borbenih, dva stara protivnika polagano se pretapaju jedan u drugoga, a zatim i u pljesak prisutnih šefova srpskih država i entiteta na beogradskoj proslavi Dana pobjede u Narodnom pozorištu. Nakon toga i tronuti govor Vučića i Dodika, kao ambasadora antifašizma. Tko je ovdje u svibnju 1945. zapravo pobijedio? I što je onda, zapravo, antifašizam? Očito ovisi koga pitate, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomično prenosimo.

Zvuči nevjerojatno, ali zapravo ne bi trebalo biti. Kad su Vučić i Dodik u pitanju, ništa nas ne bi trebalo iznenaditi – četnički zapovjednik u Srbiji je 2015. sudski rehabilitiran, a s njime i njegov pokret.

Naravno, slika time ne postaje ništa manje bizarna. Pa čak i kad se jedna pored drugog postave stvarne njemačke potjernice kojima se u istom grafičkom slogu nudi po 100 tisuća rajhsmaraka u zlatu za glavu svakog od njih. Da, nema dvojbe, u prvoj polovici rata u očima njemačke komande dva jugoslavenska odmetnika vrijedila su – u marku jednako. A u očima saveznika Draža je još uvijek vrijedio mnogo više – dobio je naslovnicu Timesa, kao vođa još neporaženog pokreta otpora, u Hollywoodu je snimljen bajkovit film o njemu pod naslovom “Chetniks – The Fighting Guerilla”.

(…)

Nije njegova računica bila posve bez smisla, jer zapovjednik kraljevske vojske mogao je pretpostaviti da će Nijemci jednom otići, a da će komunisti ostati. Povijest je nedvojbeno i dokazala da je Tito doista bio mnogo opasniji protivnik. No, da bi pobijedio Tita, nije ga trebalo vojnički poraziti, već se aktivnije od njega boriti protiv Nijemaca i tako politički održati svoj status kod saveznika.

Naravno, nije nimalo pomagalo to što se narod često bojao četnika više nego Nijemaca. Mihailović vjerojatno nije imao potpunu kontrolu na terenu, no, bile njegove zloglasne “Instrukcije” krivotvorina ili ne, njegovi četnički vojvode u skladu s njima obavljali su krvavo etničko čišćenje na cijelom prostoru za koji su smatrali da nakon rata treba postati sastavni dio Velike Srbije.

Ako to nije bio fašizam, onda je pitanje što jest! Time su obavljali najbolju moguću kampanju za širenje partizanskog pokreta.

(…)

Mihailović nije htio da područje Jugoslavije upadne u rusku sferu, ali je svojim djelovanjem tome itekako pridonio.

Ništa manje nego Pavelić. Bilo je nekih pokušaja da se četnički pokret “vrati” u saveznički tabor i prekine suradnju s Nijemcima, ali nakon iskrcavanja saveznika u Italiji sve je ionako bilo prekasno. U isto vrijeme i u NDH takozvani puč Lorković-Vokić, isprva pod zelenim svjetlom samog Pavelića, doživio je krah jer je Poglavnik vjerojatno shvatio da je za njega osobno ionako prekasno, pa je za sobom u provaliju povukao i sve ostale koji su se možda mogli izvući. Na koncu se izvukao samo on, a deseci tisuća vojnika u uniformama “nezavisne” hrvatske države platili su to svojim životima.

Četnici su se pak uglavnom presvukli u partizane i samo nastavili gdje su stali, a Mihailović je do kraja pokušavao sjediti na dvije stolice. 1948. dvije godine nakon što ga je Tito stavio na sud i dao strijeljati, američki predsjednik Harry Truman postumno mu je dodijelio odlikovanje zbog spašavanja 400-tinjak američkih pilota. Potajno, da ne uvrijede Tita koji im je u tom trenutku postajao važan žeton u konfrontaciji sa Staljinom. Javno, Dražina kćerka primila je taj orden tek 2005., ali deset godina prije formalne rehabilitacije. Draža sasvim sigurno nije bio posve jednoznačan lik, istina o njemu nije u svemu crno-bijela.

Mogu li dakle, Pavelić i Mihailović biti u istoj ladici? Vjerojatno ne, ali nedvojbeno u dvije ladice istog ormara. Tko je pobio više?

(…)

Pavelić i Mihailović nisu i ne mogu biti isti, ali obojica su se upisali u ligu masovnih zločinaca. Tito nad njima zapravo nije izvojevao vojnu već političku i moralnu pobjedu. Koja bi do dana današnjeg blistala da nije okaljana odmah nakon rata, da njegov partizanski pokret nije bio prozirni paravan za krvavu komunističku revoluciju po svim sovjetskim i staljinističkim standardima. Sasvim sigurno se svi partizani nisu borili za to i njihova žrtva je zloupotrebljena.

Hrvatska svakako treba dostojno obilježavati Dan pobjede, kao dan kad je dokrajčeno jedno od dva velika Zla, dan koji je stvorio temelje za nastanak slobodne Europe suverenih nacija. No, Hrvatska, kao i veći dio europskog istoka ne može slaviti taj dan kao dolazak slobode. Jer sloboda jednostavno taj dan – nije došla. Je li Zagreb oslobođen 8. svibnja? Ili je samo jedno klanje zamijenjeno drugim? Noževi se preselili u rukama koljača i na vratovima žrtava.

A kad je klanje konačno stalo, moglo se pristupiti i namještenim demokratskim izborima, nakon čeka je nastupilo 45 godina jednopartijske diktature. Dan pobjede je svakako dobar dan i da se podsjeti na te činjenice. To valja ponavljati bez straha od optužbi za revizionizam. Kad su svi povijesni akteri nepobitno izravno odgovorni za stotine tisuća likvidiranih bez ikakvog suda, tad su relativizacije svakako neizbježne. Ali motiv ne mora nužno biti izjednačavanje krivnje. Da, slikama iz Beograda s odobravanjem će aplaudirati i oni u Hrvatskoj kojima su Joža i Draža ionako na povijesnoj tezulji posve isti, obojica kao ubojice Hrvata: Konačno, nek’ su Srbi jednom priznali da je sve to isto. Naravno, nije isto, četnici, partizani i ustaše nisu i ne mogu biti isto.

U Hrvatskoj sasvim sigurno nikom nije palo na pamet održati komemoraciju na kojoj će se jedna u drugu pretapati fotografije Jože, Draže i Ante uz odgovarajuće tepanje državnih dužnosnika. To je zamislivo jedino u nekoj antihrvatskoj satiri.

No, nijednom od njih niti zasebno nema i ne može biti mjesta u nijednom državnom protokolu i društvenom životu. Je li podsjećanje na komunističke zločine revizionizam?

Samo po sebi svakako ne mora biti. Dapače, pravi revizionizam su pokušaji da se Tita vrati na nekadašnji pijedestal. Kako nekom uopće može pasti na pamet da se ulica Andrije Hebranga ulijeva na trg koji bi ponovno nosio ime njegovog ubojice? Je li beogradska proslava s Jožom i Dražom drski revizionizam? Svakako da jest. Je li revizionizam i komemoracija u Donjoj Gradini, gdje su Vučić i Dodik zborili uz transparente o 700 tisuća Srba ubijenih u Jasenovcu? Svakako da nije, jer revizionistička je zapravo brojka od 80 tisuća na aktualnom popisu jasenovačkih žrtava. Revizionizam dakle, nije baš uvijek negativan pojam. Ako ništa drugo, dobar znak je da se patrijarh Porfirije ove godine nije tamo pojavio i nije sudjelovao u besramnoj licitaciji brojem žrtava, kao njegov pokojni prethodnik, koji je prije dvije godine zborio o najmanje milijun ubijenih u Jasenovcu. Nadajmo se da razlog za njegovo nesudjelovanje nije samo pandemija koja je desetkovala vrh SPC-a, zaključuje Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala