HRVATE VOLE, A SRPSKU POLITIKU NE PODNOSE! Otvoreno prijete Putinu i njegovim krvnicima: ‘Ma koliko samo oružja potrošimo na dan’!
NA PRVOJ LINIJI
Priča nije sportska, ratna je. Ratna je to priča o ukrajinskim sportašima koji su se aktivno uključili u obranu domovine od ruske agresije. Nakon početka rata sa Rusijom, ukrajinskoj vojsci su se priključili i brojni poznati sportaši. Među njima su i tenisači Aleksandar Dolgopolov i Sergej Stahovski koji su rekete zamijenili puškama i otišli na ratište.
AUTOR: Andrija Kačić Karlin/Dnevno.hr
K tome, u svojim javnim nastupima, jer ih neprestance kontaktiraju novinari oštro kritiziraju one koji nisu otvoreno podržali Ukrajinu u ratu, a kao poznate osobe zaista su često zanimljivi brojnim izvjestiteljima koji šalju izvještaje s ratišta.
Kad je invazija pokrenuta, Dolgopolov, inače bivši pobjednik Umaga, bio je bio u Turskoj i uživao je u životu izvan tenisa (počeo je mlad jer je njegov otac, Oleksandr, nekoć bio igrač Davis Cupa za bivši Sovjetski Savez, koji je tada putovao kao trener na stazi).
Odmah su se prijavili u vojsku
Kada je izbio rat, brzo je donio odluku da će se dobrovoljno prijaviti u vojsku:
“Osjećao sam da to moram učiniti, moram sudjelovati u ovome. Kad je počelo, većina ljudi nije vjerovala da se to može dogoditi, da ćemo biti napadnuti i da će nas stvarno napasti iz toliko mnogo smjerova i pokušati zauzeti našu zemlju”.
Dolgopolov ističe:
“Od ožujka sam se već pripremao, shvaćajući da ću biti potreban. Nikad prije nisam dotaknuo oružje — možda sam jednom pucao, ali to je bilo to. I od tada sam pucao možda nekoliko desetaka tisuća metaka iz vatrenog oružja”.
Ovaj tenisač igrao je osam Wimbledona i pobijedio Rafaela Nadala u Queen’su 2015. godine.
Ukrajinski tenisač upravlja dronovima tijekom rata, a verbalno je napravio bizarnu usporedbu ratnih situacija s onima iz tenisa.
“Tenis me pripremio za život. Brzo razmišljam i mogu donositi odluke pod pritiskom, ne paničarim. Mnoge stvari koje sam naučio u tenisu koristim u ratu. Svi smo mi prilagodljiva bića, prvo si u šoku, a onda se smiriš i radiš svoj posao. Pogreške vas mogu koštati života”, rekao je Dolgopolov.
Samo 18 mjeseci nakon što je službeno objavio kraj svoje karijere – njegov posljednji meč bio je protiv Novaka Đokovića – dom bivšeg 13. svjetskog igrača u Ukrajinu bila je napuštena kuća u spaljenom selu. Novinarima je pričao:
“Miševi su trčali posvuda. Nije bilo zahoda i morali ste koristiti rupu, nema tople vode pa morate malo grijati da se operete. To je selo iz kojeg je većina ljudi pobjegla, ostala je samo jedna starica koja nam je davala grožđe. Odatle smo išli na zadatke. Rat je potpuni kaos”, rekao je Aleksandar Doglopolov.
Kad smo kod Đokovića, upravo je njega napao, odnosno tatu Đokovića zbog nepromišljenog grljenja proruskih “Z” navijača na Australian Openu.
“To je velika uvreda”, poručio je jasno, a nije prvi put da upozorava na srpske “proruske” stavove.
Iako se od njega zahtijeva da bude namjerno neodređen u vezi s operativnim ratnim pitanjima, njegovi istupi na društvenim mrežama su vodič za ono što radi. Nije za gadljive, ponekad sadrži video snimke, snimljene s neba, ruskih vojnika koji su izginuli u akciji.
Sergij Stahovski, tenisač koji je pobijedio Ivana Ljubičića u finalu ATP Zagreb Indoorsa, također ratuje u Ukrajini, a ranije je prijetio i direktno Vladimiru Putinu.
“Ne uplašim se tako lako. Mislim, ako si emotivan svaki dan, tamo bi bilo previše strašno. Kad smo već na zadatku, gotovo svaki dan idete prema liniji gdje ste jedan ili dva kilometra do neprijatelja. Avioni lete iznad, ljudi pucaju iz minobacača. Pa se navikneš na to i samo se pokušaš zaštititi”.
Stahovski nastavlja:
“Nešto od onoga što radimo je prikupljanje obavještajnih podataka. Ali, također se borimo, imamo različite ljude u našoj jedinici tako da možemo obavljati različite zadatke. Uglavnom radim na dronovima i radim druge stvari. Ovaj sukob liči na pametnu igru, to je artiljerijska borba, a nije kao uvijek sukob licem u lice. Imamo minobacače, imamo bespilotne letjelice i razne vrste oružja koje ih stvarno može ozlijediti bez kontakta uživo s njima. Vidimo ih, gađamo ih iz daljine, ali jedini način kontakta je ako imamo zadatak nešto osloboditi ili ući na položaje, što mi se još nije dogodilo. Moja postrojba je vodila bitke u regiji Herson jer smo imali zadatak zauzeti dobar teren”.
Na kraju, Dolgopolov nije optimističan u pogledu brzog prekida neprijateljstava:
“Ne znam, treba nam oružje. Mislim da je samo pitanje kada ćemo dobiti dovoljno oružja da oslobodimo ostatak naše zemlje. Količina oružja koja se ovdje koristi je luda. Kad ste tamo i gledate svaki dan, toliko se stvari otpušta. Radi se o fronti od tisuću kilometara. Teško vam je zamisliti koliko se dnevno potroši oružja i koliko ljudi izgubi živote. Mi smo bolji borci i to je naš dom. Dakle, imamo prednost, ali nemamo dovoljno oružja za nastavak napredovanja. Imamo ljude i imamo volju!”
Ne tako davno gledali smo ih u Hrvatskoj kako s reketima u rukama traže sigurnost, financijsku stabilnost u mirovini, a danas s oružjem u rukama mole samo za mir i onu pravu, egzistecijalnu sigurnost. Kako preživjeti dan, samo je to pitanje…
