Hrvatska je od danas – banana država. Sve je moglo biti drugačije da je Milanović povukao samo jedan potez

Milanović je odlučio iskoristiti rupu u zakonu koji jednostavno ne predviđa ovakvu mogućnost

Jučer oko 16 sati svi su tekstovi već bili napisani – izbori su 17. travnja, odlično, bit će bolji odaziv, predsjednik Zoran Milanović je odlučio skratiti kampanju, sve odlično.

A onda bum – kao što se 2007. godine nakon smrti Ivice Račana kandidirao na opće čuđenje svih u SDP-u tako što je samo ustao i rekao »ja želim biti predsjednik stranke«, tako je učinio i sada. Milanović želi biti premijer, želi pobijediti svog ljutog suparnika Andreja Plenkovića i vratiti ljevicu na vlast. Banuo je na presicu Peđe Grbina i najavio kandidaturu u 1. izbornoj jedinici.

No, velika je razlika – 2007. bio je mladac bez ikakvih funkcija, danas je predsjednik Republike. Ova je odluka stoga veoma sporna, pa čak i opasna, jer može dovesti do ustavno-pravne krize, a moguće i do snažnijih društvenih sukoba. Milanović svojim presedanom dovodi u opasnost funkcioniranje institucija, jer pravni odgovor na ovo zasad nemaju ni ustavni stručnjaci, ni Ustavni sud, ni DIP. Sve je blokirano, a država bi mogla istovremeno završiti i bez predsjednika, i bez predsjednika Sabora koji ga po Ustavu mijenja, i u opasnosti da sustav parlamentarne demokracije bude ugrožen.

Sve se to ne bi dogodilo da je Milanović povukao samo jedan potez – odmah dao ostavku na mjesto predsjednika Republike. To bi bilo – kapa dolje, majstore! To bi bila prilika za njegovu pobjedu. Naravno on je građanin kao i svaki drugi, ima pravo birati i biti biran, ali apsolutno je nespojivo da on istodobno bude i šef države i kandidat za Sabor, pa makar i neovisni. To zdrav razum govori.

Ali Milanović je odlučio iskoristiti rupu u zakonu koji jednostavno ne predviđa ovakvu mogućnost, već samo govori o tome da on ne smije biti član nijedne stranke i da uz dužnost šefa države ne može obnašati nijednu drugu dužnost. Jasno da bi zdrav razum nalagao da odredba o tome da šef države ne smije biti član nijedne političke stranke podrazumijeva i da ne smije biti kandidat nijedne stranke na izborima, ali to izrijekom ne piše. A Milanović misli – što nije zabranjeno, dopušteno je. Tumačenje je da će na listi biti neovisni kandidat, ne član SDP-a, i da kao takav i dalje može biti šef Pantovčaka.

No, to se doista ne može nazvati nikako drugačije nego ruganje institucijama. Hrvatska nakon ovoga postaje banana – republika, u kojoj se možemo rugati Ustavu, zakonu, pravilima, zdravom razumu. Postoje naravno načini da se to i spriječi, ako Ustavni sud ili DIP proglase listu SDP-a s Milanovićem na čelu nevaljanom, ili ako netko podnese ustavnu tužbu zbog ove situacije. Bit će to veliki test za pravni sustav, a on je, kako znamo, vrlo šupalj u Hrvatskoj i često pod izravnim utjecajem politike. Hoće li Milanoviću skloni Vrhovni sud tumačiti jedno, a HDZ-u bliži Ustavni sud tumačiti drugo? Tko je vrhovni arbitar? Da ne govorimo o prozaičnim dilemama kao što je ona tko će kome predati potpise za sastav vlade nakon izbora – Milanović sam sebi?! Realno, od ponedjeljka smo u bezvlašću.

Politika je ovime dovedena do krajnjeg apsurda. Da smo u showu Montyja Phytona ili u teatru apsurda, ovome se ne bismo čudili, ali ovako je ipak malo previše. Osoba koja želi istovremeno biti i predsjednik i kandidat za premijera? Vidjet će kako će proći na izborima za Sabor, pa će onda malo vidjeti hoće li ipak napustiti Pantovčak. Ili će možda za SDP osvojiti mandat, a Grbina ipak instalirati za premijera, dok će on ostati na Pantovčaku? Pa toga se ne bi sjetio ni Mislav Kolakušić, a vjerojatno ni malo jači igrači kao što su Vladimir Putin ili Donald Trump.

A opet, demokracija je uvijek jedino rješenje. Neka se Milanović kandidira, popularan je, može pokušati pobijediti. Napokon obračun kod O.K. Korala s Plenkovićem. Kokice u ruke i film može početi. Bit će gusto, pesnice će proraditi. Krv, znoj i suze.

No, ono što je u ovom filmu apokalipse loše, to je činjenica da će se na ovome društvo opet podijeliti. Opet ideologija u prvom planu, opet crveni i crni, opet partizani i ustaše, sada u obliku proruskih ili proukrajinskih stavova. Opet rat u društvu. Opet teme plaća, života, standarda idu u drugi plan. Vraćamo se godinama unatrag. Možda Milanović još uvijek misli da je 2007. godina. Imali smo malo seriozniju politiku u zadnje vrijeme na sceni, sada se vraćamo u blato, konflikt i podjele.

A sve kreće od rušenja institucije predsjednika – on je danas tek običan kandidat na izborima za Sabor. Jednak kao Peđa Grbin ili 14. kandidat na listi HDZ-a u 6. izbornoj jedinici. I sam se do toga doveo.