HRVATSKA JE OPTEREĆENA POLITIČKIM KRIMINALCIMA: Gospoda u odijelima ‘mažnjavaju’ naše milijarde, zato je otpor golem za ključni projekt

Zagreb zaslužuje stadion. To je neosporno. Glavni grad države koja je nogometna reprezentacija prije četiri godine zamalo postala svjetski prvak ima i klub koji nastupa u elitnom, bogatom, najjačem svjetskom klupskom natjecanju, Ligi prvaka, pronosi svoju sramotu diljem starog kontinenta. Jer, eto, jedini od glavnih europskih gradova nema uredan, funkcionalan, siguran i moderan stadion.

No, kako nam je domovina bremenita problemima, opterećena kriminalnim radnjama gdje nestaju milijarde, a dobar dio zemlje, pa i glavni grad vapi za obnovom zbog ne tako davnih razornih potresa tako i pitanje gradnje stadiona u Zagrebu ima svoju složenost, nervozu i pobornike i protivnike. Zbog stadiona se ljudi svađaju na ulici, gostionici, gradskoj zagrebačkoj skupštini, u Saboru, ali i u vladi.

Problem je toliko golem da se zapravo moramo zapitati koja će od zainteresiranih strana, a to su Dinamo, Hrvatski nogometni savez, Grad Zagreb i nesumnjivo izvršna vlast države potegnuti, narediti i prionuti gradnju stadiona? Sve kako bi se izbjegla sramota koja traje desetljećima.

Prebacuje se odgovornost

O novcima, vremenu koji su utrošeni u obnovu sadašnjeg izgleda maksimirske ruine i grdosije sada nećemo. Mlijeko je proliveno, nažalost nitko nije odgovarao i stoji teza da je današnji maksimirski stadion svojevrsni spomenik i korupciji i kriminalu, pa i našoj nesposobnosti.

Od ovih strana kije smo spomenuli, a moraju biti zainteresirani za stadion dosad smo se naslušali toliko lažnih obećanja da je teško više vjerovati u bilo koju izjavu, zaključak i namjeru. Čini nam se sve skupa kao da se s „akcijom stadion„ igra „ping-pong„. Loptica odgovornosti se prebacuje doslovce svakodnevno i teško je to i pratiti.

Svježa inicijativa Vlade glede gradnje stadiona koju je nedavno u HTV-ovoj emisiji Otvoreno iznio glasnogovornik Vlade Marko Milić, Josip Šarić iz HDZ-a u recentnoj saborskoj raspravi je objasnio na nači da je sramota što ga nemamo danas.

 

Baš prepirka iz saborskih klupa zorno pokazuje kakav cirkus imamo od stadiona. Citirati ćemo samo u najkraćim crtama…

Josip Šarić (HDZ) je tvrdio:

„Vlada RH sada će potaknuti i potaknula je inicijativu, reagirao je pozitivno i Grad Zagreb, gradonačelnik Tomašević, Hrvatski nogometni savez, Hrvatski olimpijski odbor, NK Dinamo, svi oni koji bi trebali sudjelovati u izgradnji nacionalnog stadiona, naravno, uz poticaj Vlade, rekao je Šarić, dodajući da Vlada neće financirati stadion, ali da treba potaknuti njegovu gradnju i sufinancirati je„.

Davor Bernardić (SD) otpovrnuo je žestoko:

„Meni je zapravo nevjerojatno da bi ova Vlada, bez obzira na možda namjere koje ima, bila sposobna to napraviti iz jednostavnog razloga – da su bili sposobni, možda bi do sada obnovili bar jedan crijep na Baniji ili bar jednu zgradu u Zagrebu. Čisto sumnjam u sposobnost aktualne zagrebačke uprave vezano za to pitanje. A Vlada, koja nije bila u stanju obnoviti jedan crijep na Baniji, i Grad Zagreb, koji nije u stanju izgraditi jedan boks ili jedan spremnik za otpad u centru grada, a počeo je primjenjivati novu odluku (…) – mislite li da oni zajedno mogu nešto napraviti? To mi zvuči iluzorno, ali dao Bog da me kolege demantiraju„.

I što reći nego da su obje strane u pravu. Kao što smo i mi u pravu kada sumnjamo da će se u skoro vrijeme išta pokrenuti. Toliko smo se obećanja naslušali, nije tu riječ o godinama, nego o desetljećima.

No, jednu činjenicu u cijeloj priči ne smijemo zanemariti. Prva jest – novi stadion mora biti baš na Maksimiru. Koji ima toliko nogometnu tradiciju da bi je bilo tragično urušiti.

Ono što je pritom najvažnije stadion, taj novi, ne smije biti građen po modelu kako se čini obnova od potresa u Zagrebu i na Banovini.

Zagrebu ne treba mali stadion, kao što obiteljima od postradalih ne treba život do tko zna kada u kontejnerima. Zagreb ne treba kontejner od stadiona od kapaciteta nekih dvadesetak- tridesetak tisuću tisuća. Zagreb bi gradnjom novog stadiona, pa makar to bili učinjeno od Dinama, morao napraviti stadion od barem 50 tisuća sjedalica. Da bi mogao konkurirati za najveće europske utakmice i finala europskih kupova. Ali, i da bi Dinamo u Europi, pa i reprezentacija imala primjeren ambijent u velikim utakmicama.

 

Zamislite, odlučujuću utakmicu za odlazak na svjetsku smotru igraju Hrvatska i Engleska, a mi smo napravili kontejner od stadiona s dvadesetak tisuća mjesta, a deset puta ljudi želi na tu utakmicu. Pitanje stadiona više ne zaslužuje polovično rješenje.

Neminovna je, u ovoj priči, ultimativna potreba da Zagreb dobije pristojan stadion. Kao što je posvemašnje jasna činjenica da se maksimirski stadion nalazi iz dana u dan u sve gorem stanju. I da će doći trenutak kada se na njemu neće smjeti igrati.