Hrvatska ne zna koga je izgubila: Pogledajte dosad neviđene slike Zulua u legionarskim akcijama
LEGIONAR
Ne prestaju reakcije na smrt Brune Zorice Zulua, legendarnog zapovjednika bojne Frankopan koji je zbog svog iskustva stečenog u Legiji stranaca, u obrani Hrvatske ostavio neizbrisiv trag. Društvene mreže preplavljene su posljednjim porukama kojima se od njega opraštaju suborci i prijatelji, a odlazak karizmatičnog vojnika posebno je teško pala povjesničaru Tomislavu Šulju, autoru iznimne monografije “Bojna Frankopan – Prvi hrvatski komandosi”.
AUTOR: Snježana Vučković / Dnevno.hr
Šulj je svojevrstan istraživački proces ratnog puta Frankopana započeo prije gotovo 15 godina godina kada je intervjuirao upravo Zulua kao ratnog zapovjednika, a potom i ostale sudionike slavne bojne. Tada je, kaže, započelo njihovo dugogodišnje poznanstvo koje se pretvorilo u prijateljstvo.
“Nevjerojatan čovjek i nevjerojatan životni put. Više puta pričao je o nezamislivim događajima i o situacijama u kojima se našao. Često sam se zapitao ‘je li ovo moguće i pretjeruje li?’ Međutim, sve moje sumnje bi pale u vodu kada bih kroz neko vrijeme kroz različite izvore dobio potvrdu da je sve što Zulu priča – potpuna istina. Štoviše, zaključio sam da je zapravo bio skroman i da je događaje prepričavao šturo, te da je njegova uloga u tim zbivanjima bila daleko značajnija od onoga kakvom ju je on predstavljao.
Povjesničar otkriva nepoznate detalje o karizmatičnom vojniku
Primjerice, otkriva nam Tomislav Šulj, svojedobno mu je prepričavao kako je na osnovu njegove samoinicijative jedna borbena skupina Legije stranaca u Čadu ušla u borbeni okršaj s pobunjeničkim protuvladinim snagama na rubu granice s Libijom.
“Po njegovoj priči legionari su nadvladali daleko brojnije i bolje naoružane pobunjenike, pritom zarobili važne pobunjeničke vođe i dokumentaciju, za što su bili nagrađeni, a on je bio odlikovan i promaknut u dočasničkom činu. Cijela priča o sukobu legionara s džipovima protiv golemog broja pobunjenika na rasnim konjima zvučala je uistinu filmski, no par godina kasnije u jednoj od službenih povjesnica francuske Legije stranaca pronašao sam punu potvrdu, detaljne podatke o iznenađujuće uspješnoj akciji 1 REC-a ( 1 er Régiment Étranger de Cavalerie, op.a.).”
Ta akcija je, doznajemo od našeg sugovornika, izvedena u sklopu operacije Francuske vojske kodnog naziva “Tacaud”, koju kroničari Legije bilježe kao jednu od nekoliko najznačajnijih intervencija u pomalo pasivnom razdoblju postojanja Legije tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zulu je za svoj čin bio nagrađen medaljom za hrabrost (Croix de la Valeur Militaire, op.a.) što je jedno od najznačajnijih vojnih odlikovanja Francuske za iskazanu hrabrost u djelovanjima u sklopu mirovnih operacija Francuske vojske.
U Legiji stranaca ima status “zvijezde”
“Mogao bih nabrojati desetine takvih ili sličnih situacija koje su u pravilu uvijek imale neki humoristični, skoro karikaturalni štih poput onoga koji se, npr. dogodio kritičnog 10. travnja 1992. kada u odlučnim satima obrane Šuice u zapovjedništvu Tomislavgrada, ne poznajući Miroslava, sina Franje Tuđmana, Zulu naglas postavlja pitanje: ‘Tko je ovaj čovjek? Pljunuti je Tuđman’. Možda evocirati takve uspomene nije primjereno u ovim danima kada se od Zulua opraštamo, ali smatram da su one, zapravo, obaveza da se po njima sjećamo Zulua u godinama koje slijede”, priča nam Šulj.
Ovaj hrvatski povjesničar smatra da ovih dana Zulua treba opisivati na najjednostavniji način, bez glorificiranja jer “ako je itko bio oličenje jednostavnosti to je bio upravo on.” “Što se tiče vojne karijere, o Zuluu najbolje govore djela po kojima ga se sjećaju svi iz Legije stranaca, odnosno njegovi vojnici i suborci iz Domovinskog rata. Što se, pak, tiče branitelja – objave koje ovih sati preplavljuju medijski i virtualni prostor dovoljno same za sebe govore o silnom poštovanju koje je Zulu stekao kao zapovjednik specijalne postrojbe GSHV Bojna Frankopan”, navodi Šulj.
“A ako pričamo o poštovanju starih legionara, za to je potrebno ipak otići u Aubagne i Nimes, jer tamo Zulu uistinu ima poseban status. U Legiji stranaca ga silno uvažavaju, od legionara koji su se rasuli po svijetu do onih koji su ostali obnašati visoke i najviše dužnosti u Legiji stranaca i u Francuskoj vojsci. Osobno sam to doživio prilikom odlaska na obilježavanje Dana Legije stranaca 2014., a gdje je Zorica, gdje god bi se pojavio, imao status ‘zvijezde'”, govori Šulj.
Nije volio samopromociju, ali mediji su ga voljeli
Govoreći o društvenoj ulozi Brune Zorice – Zulua u poslijeratnom razdoblju, Šulj ga pamti kao velikog domoljuba s “malim životnim prohtjevima”. Nikada, kaže, nije stremio ostvariti status elitnog člana društvene ili braniteljske zajednice, iako je mogao.
“Više mu je odgovaralo društvo ‘malih ljudi’, običnih vojnika i njegovih suboraca. Zulu nikada, ali nikada nije odbio molbu za javnim istupom u svrhu promicanja istine o Domovinskom ratu. Nije odbio nijedan medij, ni jednu udrugu, ni jedno gostovanje u svrhu edukacije mladih u školama ili na kolegijima studija povijesti posvećenim Domovinskom ratu.”
Nažalost, doznajemo, neki su zbog čestog pojavljivanja u medijima čak smatrali kako Zulu ima svojevrsnu potrebu za samopromocijom, no Šulj tvrdi da je to bilo potpuno netočno. Čak, naprotiv: “Pouzdano znam da su ga zbog zanimljivosti i karizme mediji iznova i iznova zvali, a nemali broj novinara, filmskih radnika i djelatnika Hrvatske televizije osobno sam ja, na njihovo traženje, spojio sa Zuluom. Tim silnim pozivima, uvijek i svaki put iznova Zulu se odazivao i tako preuzimao i taj pomalo nes(p)retan teret javne pažnje na sebe. Kako god bilo, Zulu je svojim aktivnostima ujedno gurao i izgurao rad Udruge veterana Bojne Frankopan do zadnjeg dana života, čime je Frankopanima, ali i brojnim drugim braniteljima, osigurao mogućnost da rješavaju svoje statusne ili brojne druge poslijeratne probleme.”
Znao je da mu se bliži kraj
Zadnju životnu etapu čovjeka koji je toliko volio život, Zulu je uspješno priveo kraju u rujnu prošle godine objavljivanjem monografije Bojna Frankopan i njezinom promocijom u Hrvatskom državnom arhivu.
“Imao je on i volje i entuzijazma za brojne druge projekte, no podsvjesno, znajući da njegovo vrijeme dolazi kraju, rekao mi je da projekt monografije o ratnom putu njegovih ratnih sinova, Bojne Frankopan, moramo završiti za vrijeme njegovog života kako bi s ovog svijeta mogao otići mirnog i ispunjenog srca. To pak ne znači da je od strane njega ili bilo kog iz Bojne Frankopan bilo ikakvog pritiska da se pisanje monografije privede kraju. Naprotiv, imao sam dovoljno vremena, ispunjenog mirom, bez ikakvih uobičajenih pritisaka, da ovaj višegodišnji projekt privedem kraju. Zvuči grubo, ali objava monografije i velebna promocija u Hrvatskom državnom arhivu ujedno je bio i kraj životne borbe ovog neponovljivog čovjeka.”
Za realizaciju vrlo zahtjevne promocije, odnosno za prijem stotina posjetitelja i izjave brojnim medijima povodom objave knjige, Zulu je sakupio svu preostalu energiju i taj je boj odradio vojnički, pobjednički kako je on uostalom i najbolje znao. Jako malo ljudi zna da se Zulu već dan nakon zagrebačke promocije počeo osjećati jako, jako loše i da je odmah potom hospitaliziran, te da je nakon teških operativnih zahvata proživio zadnje tjedne u društvu svojih najmilijih, gdje je tiho i dostojanstveno preminuo.
Puno simbolike u smrti legendarnog Zulua: Preminuo nakon promocije
“Svi koji ga znamo sretni smo što je u tim danima napokon promaknut i u čin brigadnog generala, jer doživio je čast koju je uistinu i zaslužio. Nije neobično, dapače je u svojoj subjektivnosti vrlo uobičajeno da se u činu nečije smrti traže određene poruke, simbolika. Ta simbolika u odlasku Zulua imala je prekjučer na promociji knjige o Frankopanima u Zadru svoj puni izražaj. Naime, svi smo znali da je samo pitanje vremena kada će Zulu posustati u bitki s bolesti i ta sjena pratila je sve Frankopane, kako Tomicu Bajsića koji je kao jedan od govornika ‘gutao knedle’ na bini, tako i Gorana Brebrića koji nije mogao suzdržati suze dok su se na platnu vrtjele fotografije s njihovim zapovjednikom. Promocija je ipak, i to u stvarno emotivno impresivnom ozračju održana, a nakon nje Frankopani su kasno u noć otišli posljednji put posjetiti svojeg ratnog zapovjednika u Ivanić Grad. Nekoliko sati poslije Zulu je preminuo.”
Šulj u ovome vidi simboliku: Zulu baš kao da je izdržao u agoniji boli kako bi svi ostali, usprkos teškim mislima, izdržali i održali promociju na kvalitetnoj i dostojanstvenoj razini kakvu je zaslužila krcata Kneževa palača u Zadru. Rečeno je već u Zagrebu, potom na promociji u Varaždinu i simbolički na vrlo važnoj promociji u Zadru, ratištu gdje je zadnji puta vodio svoje Frankopane, da je knjiga o Bojni Frankopan zapravo spomenik Frankopanima, ali ujedno i životnog djela Brune Zorice – Zulua.
“Ponosan sam što sam imao čast kreirati taj spomenik, što je Zulu otišao mirnog srca, znajući da će priča o njegovim Frankopanima ostati za sva vremena zabilježena baš onako kako zaslužuje tako velik čovjek i tako važna postrojba”, završava emotivno autor monografije slavne bojne.
