Hrvatska šuti, a Crna Gora otima Bokeljsku mornaricu
Predsjednik Hrvatskih suverenista Marijan Pavliček danas je u svom govoru, a na molbu Zajednice bokeljskih Hrvata upozorio da je Crna Gora nominirala Bokeljsku mornaricu pred UNESCO-om kao crnogorsko nematerijalno kulturno dobro kako bi je posve istrgnula iz korpusa hrvatske baštine i katoličke tradicije te da će, kako je najavljeno, na Konferenciji Komiteta za nematerijalnu kulturnu baštinu UNESCO-a u Parizu Bokeljska mornarica biti proglašena dobrom čovječanstva, prvim takve vrste iz Crne Gore.
Otimanja iz memorije hrvatske baštine ovih tradicija, kao i na hrvatsku autocenzuru. Osobito smo ukazivali, a danas je, nažalost, to iznova aktualizirano, kako je bitno voditi brigu o tome upravo na onim područjima gdje su Hrvati starosjedilački narod, kao i na onom političkom prostoru s kojim su Hrvati ušli u jugoslavenske političke zajednice 1918., poput Srijema i Boke Kotorske. Upravo je u područjima u kojima su Hrvati starosjedilački narod, provođeno sustavno naseljavanje drugih naroda, kako ne bi poslije 1945. došlo do referenduma. Ti prostori su bez ijednog pravno-političkog akta izglasanog od strane tadašnjih komunističkih hrvatskih političkih tijela predani tadašnjoj SR Crnoj Gori.
U zaštiti Bokeljske mornarice, kao hrvatske nacionalne baštine izvan granica RH, Hrvatska je, kao članica EU-a s visokim standardima zaštite nacionalnih manjina, pokazala, nažalost, nedostatak vizije i jasne politike. Nesnalaženje i propusti Republike Hrvatske, prije svega njezine vanjske politike, kroz djelovanje Minstarstva vanjskih poslova i europskih integracija i Ministarstva kulture i medija rezultirao je izostankom zaštite interesa hrvatske nacionalne manjine te pogodovalo ubrzanom procesu asimilacije, odnosno „crnogorizacije“ preostalih članova manjinska autohtone zajednice.
Začuđeni smo kako Ministarstvo kulture i medija, kroz cijeli niz hrvatskih vlada, nije sustavno reagiralo na otimanje hrvatske baštine i preimenovanje Pomorskog muzeja Kotor u Pomorski muzej Crne Gore (zgrada je donacija kotorskog biskupa, a prvi postav od Bokeljske mornarice). A sada se nedostatno djeluje u sprječavanju crnogorskog otimanja naše baštine, iako je nota bene Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Tripundanske svečanosti i kolo svetog Tripuna uvrstilo na listu nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske i u Registar kulturnih dobara. Isto ono nematerijalno dobro koje je Crna Gora nominirala kao vlastitu baštinu.
Potrebno je stoga spriječiti:
memoricid (uništavanje povijesne svijesti pripadnika manjinskog naroda, njihovih tradicija, etnografskog i etnološkog naslijeđa), kulturocid (proglašavanje kulturne baštine manjine baštinom većinskog naroda), lingvocid (zatiranje materinskog jezika manjine), edukocid (pripadnicima manjine otvaranje škola na materinskom jeziku).
Činjenica je da Hrvati u Crnoj Gori još uvijek nemaju ustrojeni manjinski školski sustav, nemaju Institut za istraživanje hrvatske baštine na području Crne Gore, a nemaju ni proporcionalnu zastupljenost prema kulturnoj baštini u kulturnim institucijama.
Hrvatska je država, usprkos neispunjavanju svih gore navedenih premisa na ispunjavanje kojih se Crna Gora obvezala, iznova pokušavala zajednički nominirati dio hrvatske kulturne nematerijalne baštine izvan sadašnjih političkih granica, ali i baštine velike zajednice Hrvata Boke kotorske koji isti fenomen obdržavaju od sedamdesetih godina 19. stoljeća u Splitu i drugim hrvatskim gradova, znajući da je preko pola stoljeća Bokeljska mornarica imala sjedište u Zagrebu (admiral Vladislav Brajković je upravljao Bokeljskom mornaricom iz Zagreba). Hrvatska država nije reagirala na istupe Crne Gore na stranim izložbama na kojima se hrvatska kulturna baština predstavljala kao crnogorska. Lista otete hrvatske kulturne baštine duga je, dovoljno je spomenuti samo Zmajevićeva palaču, treći Gospin otok u Boki – Žanjica npr.
Kada je o Bokeljskoj mornarici riječ, otežavajuća je okolnost i djelovanje Uprave Bokeljske mornarice Kotor te osobito gospodina Antona Sbutege kao admirala (čije je političko djelovanje pridonijelo rasipanju hrvatskog biračkog tijela u Crnoj Gori pred posljednje izbore) koji su proveli višegodišnji proces crnogorizacije Bokeljske mornarice, te isto tako, i dekristijanizaciju funkcije Bokeljske mornarice. Njezina se čija se nominacija trebala obaviti po uzoru na nominaciju Feste sv. Vlaha, kao Tripundanske svečanosti, koje su dio katoličke i hrvatske baštine Kotora i Boke kotorske.
Stoga, u trenutku još jednog udarca hrvatskom narodu Boke, držimo da je hitno potrebno provesti ustrojavanje posebnog dijela Ministarstva kulture za hrvatsku prekograničnu baštinu na hrvatskim povijesnim područjima u kojima su Hrvati starosjedilački narod, a ne dijaspora – Srijem i Boka kotorska (u kojoj su Hrvati u statusu nacionalne manjine na svom starosjedilačkom prostoru) i Bosna i Hercegovina (u kojoj Hrvati imaju status konstitutivnog naroda), kao i za hrvatsku baštinu u drugim državama, poput baštine Dubrovačke Republike u Italiji i Turskoj.
Na taj bi se način postiglo puno inkorporiranje baštinske cjelovitosti u sagledavanju integralnoga hrvatskog kulturnog i duhovnog prostora koji se sada nalazi izvan političkih granica Republike Hrvatske, poštujući pritom političke i povijesne stvarnosti suvremenih europskih standarda. Hrvati Boke s njihovom kulturnom i tradicijskom baštinom Crnoj Gori predstavljaju most prema Zapadu. Uz to, Republika Hrvatska, sukladno međunarodnim ugovorima, mora zaštititi preostalo hrvatsko stanovništvo i njegovu kulturu, te zahtijevati da Crna Gora ispoštuje međudržavne ugovore i uspostavi autonomni hrvatski školski sustav, kao i institucije za istraživanje hrvatske kulturne i znanstvene baštine. Sve je ovo minimum, osobito kada znamo da država Crna Gora, kao agresor, nije platila nikakvu ratnu odštetu Republici Hrvatskoj.
I na poslijetku, Bokeljska mornarica u Hrvatskoj organizirana je putem hrvatskih bratovština (HBBM809 Zagreb, Rijeka, Split, Pula i Dubrovnik) sa stoljetnom tradicijom održavanja proslave sv. Tripuna u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Puli i Dubrovniku. Održavanje žive tradicije bokeljskih Hrvata u Republici Hrvatskoj, kroz postrojavanje odreda i postavljanje kola sv. Tripuna, omogućilo je da se bokeljske Hrvate danas percipira kao etničku skupinu koja i dalje postoji na ovim prostorima. Upravo se kroz ovu bratovštinu bogate povijesti jednog kraja i naroda, jedino mogao zaustaviti nemilosrdni proces memoricida i kulturocida ove preživjele skupine najjužnih pripadnika hrvatskog naroda.
Uznapredovali postupak crnogorizacije donekle je osujećen snažnim djelovanjem članova Zajednice bokeljskih Hrvata iz Republike Hrvatske, Hrvatskih bratovština Bokeljske mornarice 809, te hrvatskih domoljuba i prijatelja Bokeljske mornarice.
Sad je potrebna hitna i učinkovita reakcija hrvatskih vlasti.
