Hrvatska više ne može čekati. Trebamo reforme i to odmah!
Hrvatska se nalazi na velikoj prekretnici: nastaviti starim putem, ili krenuti novim.
Unatoč težini situacije u koju smo došli zbog pandemije koronavirusa, a pojačao ju je i zagrebački potres, danas imamo šansu kakva se rijetko ukazuje: nefunkcionalne, neučinkovite i skupe institucije, funkcije i pozicije koje su prečesto svrha samima sebi, možemo zamijeniti efikasnijim aparatom koji će biti na usluzi cijelom društvu.
Početak racionalizacije goleme mreže općina, gradova i županija, ali i brojnih državnih institucija i njihovih podružnica – što je podjednako važno - potom, ukidanje prisilnih komorskih doprinosa i smanjenje ili potpuna eliminacija nekoliko stotina parafiskalnih nameta; ukidanje onog dijela administracije koja je samoj sebi svrha, doprinijet će tome da hrvatska država postane efikasnija. Sama po sebi, brojnost ljudi u javnom sektoru nije presudna: bitna je učinkovitost koja će omogućiti stvaranje nove vrijednosti i gospodarskog rasta. No, naše su javne ustanove neefikasne. Mi imamo dvostruko veći javni sektor od onoga u Italiji, a znatno veći čak i od onoga kojega je Grčka imala prije sloma. Održavanjem postojećeg stanja zaduživanjem, znajući da nas ove godine očekuje stravičan pad BDP-a, za najkasnije par godina ući ćemo u zonu bankrota i biti prisiljeni prodati sve što nam je ostalo. Od voda, šuma i otoka, preko hotela i zemljišta, do aerodroma i energetskog sustava. Naš će financijski suverenitet preuzeti MMF i Europska komisija. Tko ne vjeruje neka pogleda Grčku. Trebamo li ići tim putem? Strani vlasnici mogu dakako biti racionalniji u upravljanju poduzećima jer žele maksimalizirati dobit, sebi, tvrtki, državi iz koje dolaze. No, ako oni mogu biti racionalni i dobri gospodari, zašto to ne bismo mogli i mi sami? Prikazivanje javnih troškova – od općina i gradova do države – dakle, trošenja javnog novca, novca građana, javno na internetu, puno je jači jamac transparentnosti od zaklinjanja čak i najpoštenijih političara. Objaviti treba sve što nije državna tajna.
Promjene su i ultimativno pitanje stvarnog domoljublja. Za Hrvatsku se danas bori reformama koje će omogućiti našem gospodarstvu da prodiše, za dobro svih nas. Zagreb će se obnavljati nakon potresa; naša je poljoprivreda dobila šansu, kao što će je dobiti naši obrti i industrije. Obnova svjetske i europske ekonomije nakon epidemije vodi nas prema zaključku da će novca biti; utrošimo ga na razvojne projekte, na proizvodnju, na navodnjavanje, na izvoz. Oko ovih poteza se moraju očitovati svi čelnici vodećih hrvatskih stranaka, ali i hrvatska javnost jer je riječ o sudbini zemlje. Tu nema neutralnih. I to neće biti zadatak za jednu godinu, promjene će potrajati.
Kriza u kojoj smo se našli mogla bi postati najveća prilika za pozitivne promjene u ovoj zemlji od početka državne samostalnosti.
Za vrijeme epidemije, a taj je dojam potvrdio i zagrebački potres, jasno se pokazalo da imamo vrijedne, marljive, predane ljude kojima ništa nije teško, a dužnost im je svetinja (liječnici, vatrogasci, učitelji, medicinske sestre, vozači, prodavači, pekari, poštari, ljekarnici – svi, čiji bismo štrajk itekako osjetili). Poljoprivrednici, OPG-ovi, munjevitom su brzinom prešli na novi model poslovanja koji je podrazumijevao digitalno oglašavanje i dostavu robe na kućnu adresu. Škole i mediji u cijelosti su se prebacili na novi režim rada. Studenti su učas posla izradili najdeficitarniju robu na svijetu, maske i drugu opremu za zaštitu od virusa.
Bjelodano se, nažalost, pokazalo i da je puno onih čiji se dugi izostanak s posla baš i ne osjeti. Cijeli su sektori gospodarstva bili prepušteni sami sebi iako su poduzetnici bili prisiljeni godinama financirati skupe institucije – porezima, parafiskalnim nametima, komorskim članarinama, pristojbama, rentama... Stotini tisuća poduzetnika sva ta davanja nisu osigurala brzu i kvalitetnu pomoć strukovnih komora u vremenu najteže krize, pa su se morali samoorganizirati. Zagreb je nakon potresa morala čistiti vojska. Iako grad ima „vojsku“ ljudi u uredima – to je 24.000 ljudi – najviše smo vidjeli čistoću i komunalne službe, dakle „šljakere“. Neke su institucije proizvodile čak i neposrednu štetu.
Vlada će se sigurno naći u teškoj situaciji: proračun će zbog podbačaja u turizmu i ostatku gospodarstva biti „kratak“ za 45 do 70 milijardi kuna, što je polovica proračuna. BDP bi se mogao prepoloviti. Moguće se, naravno, zbog očitog interesa vladajuće i drugih stranaka te predstojećih izbora, zadužiti pa sačuvati cijeli javni sektor netaknutim – i općine, i županije, i gradove, i komore, i agencije, i zavode, i urede, i ispostave, i administracije javnih poduzeća. No održavanjem postojećeg stanja zaduživanjem doći ćemo do ponora. Takav teret vraćanja dugova gospodarstvo neće moći podnijeti i za najkasnije par godina, doživjet ćemo ekonomski krah. Ta je perspektiva izvjesna. U tom slučaju, stradat će ono što bankari zovu „kolateralima“ – jamstvima vraćanja dugova. Nakon grčkog sloma, petina je javnog sektora ostala bez posla i petina privatnog. Sve su to mogli spriječiti da su sami poduzeli reforme na vrijeme, ali nisu. Neodgovorne vlade nisu spriječile kolaps, nego su ga odgodile i učinile težim.
Može li naša vlada - ne samo ova, nego i naredna, odnosno, naredne - preuzeti na sebe takav rizik? To je potpisivanje odgođene kapitulacije, prodaja nacionalnog interesa na rate. Vlada to dakako može učiniti, ako joj je stalo samo do političke perspektive vladajuće koalicije i njihovih stranačkih ljudi; može, ako će zamijeniti budućnost naše djece za sigurnost svojih kadrova, zbog klijentelizma. No smije li to vlada učiniti? Ako joj je Hrvatska na srcu, ne smije i neće. Ako se sami ne brinemo o perspektivi nacionalnog razvoja, nemamo nikakvo pravo na iluziju da će to stranci činiti umjesto nas, ili bolje od nas.
Racionalizacije koje sada možemo – odnosno, moramo - poduzeti sami, voljom vlade, mogu efikasno i na vrijeme spriječiti takav scenarij.
Moramo krenuti u racionalizaciju skupe mreže od 576 jedinica lokalne i regionalne samouprave. Moramo smanjiti ili ukinuti većinu parafiskalnih nameta. Moramo omogućiti poduzetnicima, obrtnicima, poljoprivrednicima i raznim profesijama pravo na slobodno plaćanje članarina strukovnim komorama. Moramo racionalizirati mrežu agencija, područnih ureda, ispostava. Moramo staviti na Internet sve operacije proračuna opće i središnje države, lokalne uprave, jer smo se previše puta osvjedočili da s tim novcem neće biti zloupotreba jedino ako za njih ne bude prilike. Transparentnost je sredstvo smanjivanja korupcije, ali i prekomjernog trošenja - svi ćemo znati za sve pozicije u javnom sektoru, neće biti skrivenih sinekura, besmislenih projekata... Transparentnost je univerzalni lijek. Moramo digitalizirati svaku administrativnu uslugu koju je moguće pružiti u digitalnom formatu. Moramo naplatu PDV-a po realizaciji trajno ugraditi u zakon: to će više od ičeg drugog natjerati državne institucije na obavljanje poslova za koje su plaćene, dići razinu „higijene“ u raznim područjima, od biznisa do pravosuđa. Katalog promjena je velik. Za njegovo provođenje u život treba samo - hrabrost. I ona će biti nagrađena, jer je narod želi, kao što će kukavičluk i oklijevanje biti kažnjeni.
Hrvatska je zemlja, prostor, za pet, šest, deset milijuna ljudi koji žive u blagostanju. Država kakvu smo do sad imali – naime, vlade – broj ljudi u prostoru smanjile su sa 4,6 na 4 milijuna. Ako sa sadašnjih 60 posto dohotka (po stanovniku), u usporedbi s EU, dostignemo 80 posto, zaustavit ćemo iseljavanje, a možda potaknuti i povratak. Samo ekonomski jaka zemlja je i suverena. O tome kojim će putem naša vlada krenuti ovisi budućnost svih nas. Deseci tisuća ljudi vraćaju se u Hrvatsku zbog recesije u Europi. Pobrinimo se da tu i ostanu. Dajmo im ovdje ono što su tražili tamo: efikasan državni aparat, poštivanje zakona, ugovora, prava, sigurnu perspektivu ekonomskog napretka, razumne poreze koji će hraniti efikasan državni aparat u kojemu neće biti cijele kolonije dobro plaćenih stranačkih kadrova koji se „ne miješaju u svoj posao“ i čija se beskorisnost pokaže čim se pojavi neko ozbiljno iskušenje. Tada će doći i novi ljudi. Vratit će se dijelovi dijaspore. Bit će tražen azil u Hrvatskoj, u kojoj se sada čak ni migranti ne žele trajno zaustaviti.
Ovo je referendum za to kakvu Hrvatsku želimo, a od ishoda tog referenduma ovisit će i to kakvi će biti naši životi u godinama koje dolaze. Trebamo reforme, i trebamo ih odmah!
Uredništvo
Izvor:24sata.hr/Foto:24sata.hr
