Hrvatski snajperisti otkrivaju kako pogoditi kovanicu od 5 kuna s 300 metara
- Možeš imati pušku od 100.000 kuna, ali ako nisi sam napravio dobar metak, ništa od pogotka - pričaju nam naši snajperisti uoči 10. memorijala GROM
Puške im vrijede kao pristojan novi automobil, i do 100.000 kuna. Metke sami izrađuju jer se ništa ne prepušta slučaju. Iako se laicima čini kako oni “samo leže”, traženje idealnog položaja rezultira nerijetko vrlo bolnim upalama mišića. Prestiž je imati što bolju opremu, pa su im pri ruci čak i meteorološke stanice, no nije to presudno za precizan hitac. Mirna ruka povezana je, kažu iskusni, s glavom. I srcem jer ljubav je u toj priči, makar zvučalo neobično, ključna. Riječ je o – snajperistima.
Najbolji hrvatski strijelci okupit će se 19. listopada u Osijeku, na jubilarnom 10. memorijalu hrvatskih snajperista – GROM. No, priprema za njega traju cijelu godinu. Franjo Ambrinac, Ivan Galović i Boris Komar dio su ekipe zaslužne što je GROM postao elitna smotra vrhunskih snajperista, najveća u našoj zemlji. Službeni je organizator, inače, UHDDR Osječko-baranjske županije.
Strojarstvo i kemija
– Vrhunski snajperist mora ponajprije imati ljubav prema vojsci, narodu i zemlji. Nerijetko su to, pak, avanturisti jer oni koji imaju novca danas si mogu priuštiti sve što žele. No, to nije to. Snajperska je disciplina, sama po sebi, jako tragična, imam prijatelje koji pamte boju kose i očiju onih koje su gledali kroz optiku. Vještina je to kojom na sebe preuzimate veliki teret i morate se biti spremni žrtvovati. Nužna je, stoga, psihofizička snaga, kako se ne biste raspali. Usto, važna je sklonost strojarstvu i kemiji, jer morate biti u stanju i pušku i metak napraviti preciznijima i boljima nego što jesu. I na koncu, trebate biti spremni vježbati cijeli život – približava nam 43-godišnji Franjo Ambrinac, dragovoljac Domovinskog rata koji je sa samo 15 godina navukao braniteljsku odoru.
– Snajperisti na natjecanje donose teleskope, stavljaju čak i meteorološke postaje ispred sebe kako bi odredili vjetar i temperaturu, pa sve izračunaju na papiru, kako bi ispucali što precizniji hitac. Prava je to znanost! Moglo bi se zaključiti da onaj tko ima više novca ima i prednost, ali dok se sve to ne spoji s glavom, nema rezultata – nadovezuje se 47-godišnji Ivan Galović, aktivni brigadir Oružanih snaga i dragovoljac Domovinskog rata.
Da bi bili među deset najboljih, snajperisti u Osijeku moraju skupiti 94 ili 95 krugova. U prijevodu, bez pet pogođenih desetki i pet devetki teško će ući u finale. Centar mete je na 300 metara veličine kovanice od 5 kuna.
– Tek rijetki u drugome krugu ponove rezultat ili napucaju više, jer tu dolazi do izražaja psihofizička spremnost – naglašava Galović.
– Generalno, netko bi rekao kako samo ležimo. No, kada krenem trenirati nakon stanke, prvih četiri ili pet treninga boli me cijelo tijelo jer se konstantno namještam, na vrhovima prstiju, laktovima, pokušavam dobiti najmirniji položaj jer se i kucanje srca i disanje prenosi na metak, to nije mit – opisuje 43-godišnji Boris Komar, civilni snajperist koji se streljaštvom bavi gotovo dva desetljeća.
Metak 20-30 kuna
Za svaku je snajpersku pušku najbolji onaj metak koji strijelac sam napravi.
– Vještina je izrade streljiva važna. Zakonski se može kod kuće izraditi streljivo, ako su zadovoljeni sigurnosni uvjeti. Jedno je vrijeme to bilo zabranjeno, no novi Zakon o oružju ponovno je dopustio svakome tko ima dozvolu za oružje da posjeduje do dva kilograma baruta i izradi stotinjak metaka u vlastitome domu. Cijena je jednog metka na tržištu od 20 do 30 kuna, a u domaćoj radinosti je upola jeftiniji, pa to znatno snižava cijenu treninga. Čahure se, primjerice, mogu više puta koristiti – objašnjava Ivan Galović.
Spretne ruke izrade dvadeset dobrih metaka za tri sata. Po treningu ih se, inače, ispuca 50-ak.
– I to je svojevrsno natjecanje među strijelcima. Metak moraju isprobati, usuglasiti s puškom, kako bi ih stopili i izveli precizan pogodak. Sve to utječe na rezultat, jer i s vrhunskom puškom, bez dobrog metka nećete pogoditi cilj. Za mene osobno, važnija je stavka metak nego puška. U vojničkoj praksi snajperist ne zna za koju udaljenost izrađuje metak, a prednost je na našem memorijalu jer je poznato da ih čeka meta na 300 metara. U stvarnome životu toga nema – nastavlja on. Na Pampas, stoga, stižu i tvrtke koje reklamiraju svoj barut, čahure...
Đakovčanin Ivan Galović vojnu odoru nosi od 1991., od svoje 19. godine, kada je završio i na krvavim istočnoslavonskim ratištima. Ljubitelj je oružja, prenosi svoje iskustvo mlađima, ali se ne natječe.
Kada su se 2009. tek upustili u pustolovinu zvanu memorijal snajperista, ovim su Osječanima vrata MORH-a potpuno bila zatvorena. Vojnike kao natjecatelje nisu mogli pridobiti, a ništa lakše nije bilo ni s policijom. No, na osječki Pampas 19. listopada vojska će poslati, ponosni su, “sve najbolje što ima, izuzev helikoptera”. Izložit će, tako, tenkove i haubice, a stići će oko 130 pripadnika Oružanih snaga.
– Dolaze nam stvarno najbolji od najboljih – elitni pripadnici Hrvatske vojske, snajperisti specijalne policije, interventni policajci, ali i vrhunski civilni strijelci. Prestiž je podići pokal. Natjecalo se lani 180 strijelaca, u više od 250 nastupa. Usporedbe radi, na državnom prvenstvu u pušci okupi se svega 50-ak sudionika – uspoređuju naši sugovornici. Snage odmjeravaju u pucanju malokalibarskom puškom s optikom na 100 metara, jurišnom puškom također na 100 metara, a najvažnija je disciplina snajperska, na trostruko većoj udaljenosti. Rok za ispucavanje deset hitaca je 20 minuta.
Nacionalno je to natjecanje, no zbog velikog interesa stranaca, posebice iz Austrije, Mađarske, Slovenije, uvedena je za njih “open snajper” disciplina.
– Iako ima onih s puškama od 100.000 kuna, konkurentno je i oružje od 2000 eura s optikom. Napravili smo tu odmak, nije prestižna oprema, kako bi svi imali jednaku priliku. Nismo, dakle, dali prednost nekome tko ima novca pa si može priuštiti pušku koja bi eliminirala konkurenciju – ističu.
Vojska je u početku odnosila pobjede, no ni to više nije zajamčeno jer je memorijal postao masovan – živi se od natjecanja do natjecanja. I nije to samo muško odmjeravanje snaga – štoviše, pucaju i žene vojnikinje, koje čak nadjačaju vlastite supruge vojnike.
– Svi žele pobijediti, podići pehar i reći “ja sam najbolji hrvatski snajperist”. U hladni streljački sport, pun egoizma, uspjeli smo unijeti ratnu i vojničku crtu, gdje je sebeljublje na zadnjem mjestu. Žar koji su nosili hrvatski vojnici kroz povijest, pa ga i mi naslijedili, uspijevamo razgorjeti na taj dan. Austrijanci su znali plakati jer nikada nisu vidjeli vojsku tako blisku s građanima – priča Ambrinac.
– Inače je streljaštvo individualan sport, vlada velika jagma, pa i taština prema uspjesima drugih, a na GROM-u toga nema. Jedni drugima posuđuju streljivo, razmjenjuju iskustva. Snajperska je to olimpijada – nadovezuje se Komar.
Ime memorijala nije slučajno – Grom je radni naziv nerealizirane akcije kojom se, nakon Bljeska i Oluje, trebalo krenuti u oslobađanje Vukovara. Logo je identičan znački koju snajperisti dobiju nakon položene obuke u Šepurinama, koju je pokrenuo general Ante Gotovina. Pobjednički je pokal, pak, prijelazan.
– Da biste privukli natjecatelje, morate, u pravilu, nuditi skupe nagrade, no mi smo htjeli da kod nas pucaju za slavu i čast. Postavili smo zato prijelazni pokal u obliku Vukovarskog vodotornja na koji se upisuju imena pobjednika i on nikada neće izaći iz Osijeka. Dakle, 180 strijelaca bori se kako bi se uslikalo s njim i vratilo ga na kraju večeri – iznose.
Pobjednik osječki puškar
Specifični su, ističu, što jedini povezuju i aktivnu vojsku te branitelje – nigdje ih se drugdje, praktički, i ne može vidjeti na istome mjestu. Dodjeljuju svake godine nagradu za životno djelo “Ivica Repušić”, u spomen na stradalog kolegu i Osječanina, jednog od osnivača specijalne policije. O dobitniku nagrade snimi se i film.
– To su sve velikani koji čekaju u redu. Prvi je dobitnik, 2011. godine, bio osječki puškar koji je za rata, pod ugovorom s Ministarstvom obrane, pod granatama razvijao strojnicu planiranu za masovnu proizvodnju, ali je pred sam kraj taj projekt stopiran. Iz pepela smo izvlačili prave bisere koje je država zaboravila. Vodilja nam je bila napraviti nešto tako vrijedno i svečano kakvo bismo mi priželjkivali da država priredi nama braniteljima. Dragovoljačke svečanosti su većinom oplakivanje, a ovdje ljudi slave i ponosni su što su živi – kaže Ambrinac, koji je završio srednju elektrotehničku školu, pa potom teologiju, a vlasnik je tvrtke koja se bavi stolarijom. Nijedan od njih trojice nije u mirovini. Komar je iste srednjoškolske struke, a i on je poduzetnik i bavi se telekomunikacijama.
– Tradicija streljaštva u Hrvatskoj u bivšoj državi bila je vezana za vladajući režim, u tom sportu niste mogli napraviti nešto ako niste bili pristaša režima. To je značilo da za većinu naših ljudi koji su poslije stvarali hrvatsku državu nije bilo mjesta. U skladu s tim je bila i vještina tijekom rata – masovno su to bili dečki s velikim srcem, ali bez znanja. Imao sam 15 godina kad sam se javio u vojsku. Nisam bio nikakav avanturist, već se moja obitelj doselila iz istočne Hercegovine, nakon Drugog svjetskog rata, i za nas je bio ponos da iz svake kuće netko ide u hrvatsku vojsku. Kako sam ja jedinac, a roditelji su mi rastavljeni, nije bilo nikoga drugoga tko bi išao osim mene – kaže nam Ambrinac. Rođen je u Vinkovcima, pa ga je ratni put vodio od tog grada prema Vukovaru.
– Nagledao sam se kako ljudi ginu jer ne znaju baratati oružjem, kako padaju sela zato što niti jedna kuća nema pušku, pa se u meni usadila slika koliko je to važno. Da je svaka kuća imala barem lovačku pušku, ni blizu ne bi bio toliki broj žrtava. U ratu smo imali vrlo malo obučenih snajperista. Pravih pušaka 1991. nismo ni vidjeli, barem ne mi u 109. vinkovačkoj brigadi. Ta se muka u meni valjala godinama. Život me doveo u Osijek, otvorio sam tvrtku i oženio se. Prvim većim zarađenim novcem otišao sam u Zagreb kupiti pušku austrijskog proizvođača, istu onakvu kakve su nama na ratištu, kako smo čuli, trebale stići, ali nikada nisu... Stajala je oko 3000 eura, tada je to bilo puno novca. I tako sam počeo vježbati, pa se i natjecati – zaključuje Ambrinac.
AUTOR: Suzana Lepan Štefanči/Večernji.hr/Dubravka Petric/PIXSELL
