Hrvoje Hitrec: Verbalni delikt iz komunističkoga doba vratio se u Hrvatsku na velika vrata

Aleluja! Pišem ovo na Uskrs predvečer, sve su mise odslužene, sve propovijedi izrečene, ufanje  i nada obnovljeni, svi stari običaji sačuvani, kao i onaj da se nakon duhovne hrane bacamo na materijalnu. Platila glavom stada nesretne janjadi, našlo se na stolovima šunke, jaja, rotkvice i luka, kako gdje i koliko, jela minimalistička i maksimalistička u jedinoj nam domovini s jedinom pravom podjelom na one koji imaju i one koji nemaju. I one u sredini, medijalce, ha. Profitirali i ateisti privučeni mirisima jela i slastica, neka vrag nosi nazore i svjetonazore, vele oni, ako mogu vjernici, možemo i mi još više pojesti i popiti, a vino je ionako drevna poveznica svih ljudi dobre volje i nevolje, nastajale su kulture i nestajale. , a samo je vino ostalo.

Grije vino u neobično hladnom travnju, osvetniku za topli siječanj. Ledeni bijaše Veliki tjedan kao rijetko koji do sada, baš božićni hladan pa nije čudo da sam, i inače senilan (osamdeseta u srpnju) izvadio iz garaže veliku kutiju s kuglicama za bor i počeo ih premetati. Opazili to moji i stali vikati, spominjati neke alce i hamere, pa sam vratio kutiju i izvukao pravu sa šarenim jajima.

Hladnoću je trpio i moj automobil kojem sam prije dvadesetak dana rekao da više neće biti noćnih minusa, pa se, prevaren, pokrenuo tek nakon dugoga nagovaranja i moljakanja, ali i prijetnja da ću ga prodati u dijelovima, što je djelovalo. Mrkva i batina. Eto i ja, miran po prirodi, ponekad prijeđem u drugu dimenziju. Tako i Milanović koji je u Veliku subotu iz verbalne faze prešao u oružanu, otišao je u Zagorje gdje se obično događaju seljačke bune i uzeo pištolj pa opalio tako jako da se čulo do Banskih dvora. Neka ga, kad nije devedeset prve. Nikad nije kasno. Još je nešto usred pucnjave rekao, o preparkiranju Plenkovića, u sferi nagađanja. Uopće su oko Uskrsa uskrsnule prognoze ne samo u svezi sa sljedećom hiperizbornom godinom, nego je budućim rasporedom viđenijih, ah, političkih osoba. Iz svega sam mogao zaključiti sljedeće: u skoroj budućnosti šef NATO-saveza bit će Andrej, glavna tajnica UN-a Kolinda, hrvatsku Vladu vodit će premijer Todorić (Agrovlada) uz tajnicu Pirošku, Vanđelić preuzima Sabor, a tako dalje, s tim da Milanović postaje pročelnik za parkiranje u Zagrebu, a Božinović pomoćnik za naplaćivanje kazna u prometu i drugdje.

Ma jest, zadnjespomenuti je izazvao pozornost svojim kaznenoprekršajnim prijedlogom o ogromnim kaznama za verbalne delikte. Da se verbalni delikt iz komunističkog doba vratio u Hrvatsku na velika vrata, već sam nekoliko puta upozorio, da više što sam se i osobno našao pred kaznenim sudom s prijetnjom da ću, ako masno ne platim, završiti u zatvoru. Nisam platio, čekao sam maricu, na kraju me je izvukao Ustavni sud, čast. Što će Ustavni sud reći na predložene neboderske kazne za verbalni delikt, vidjet ćemo kada dođu prve žalbe. Tekst te novčano bogate zamisli još nismo mogli pročitati u cijelosti, barem ja nisam, sve što znamo jest novinsko i novinarsko prepričavanje slasnih detalja, tiho rogoborenje naroda i glasniji uzvici branitelja. Ako je tako kako se narodu objasnilo, onda je riječ o kršenju dviju deklaracija Europskoga parlamenta koje u istu ravan stavljaju fašizam i komunizam. Naime, koliko se dalo zaključiti, prekršajno se bogato naplaćuje samo uzvik ili pozdrav navodno povezan isključivo s NDH, premda ga se izrijekom ne navodi.

Uzvici iz vremena komunističkog totalitarizma navodno se uopće ne spominju, oni valjda izazivaju ugodne osjećaje. Ni simboli iz dugih desetljeća crvene diktature. Ako svega toga nema, a čini se da nema, onda su stvari vrlo jasne i 

zabrinjavajuće, pa ona moja teza da je RH samo proteza SRH u celofanskoj varijanti, drži vodu. Jest vlastodršcima malo nezgodno, ali jest kako jest, a tu je i pupovčanska bratija pupčanom vrpcom povezana s jugosferom i vječnom, po njima, hipotekom hrvatskoga naroda koju su, prema nepostojanju, tako lijepo koristili u svom interesu od 1945. do 1990., pa što ne bi i danas, 2023. Iz toga variva, dakle političkoga cušpajza, proizlaze ovodobne nakane o visokim kaznama za verbalne delikte, koje trebaju utjerati strah u kosti nestašnim Hrvatima i njihovoj djeci, bolje rečeno konačna denacifikacija Hrvatske, valjda, po uzoru na Putina. . A evo što ću vam reći: takvi potezi izazvat će kontraefekt, pa će, iz inata, nespomenutim uzvicima pribjegavati i oni kojima su ti uzvici ili pozdravi potpuno strani ili su do sada prema njima bili ravnodušni. I opet se otvara pitanje pozdrava HOS-a u Domovinskom ratu, hrabrih mladih ljudi koji su ginuli za Hrvatsku, a ni jedan jedini zločin im se ne može napisati. Za Hrvatsku? Za kakvu Hrvatsku? Za ovu koja ognjem i mačem protjeruje simbole jednoga povijesnog totalitarizma, a drugom gleda kroz prste? Kakve će sankcije po sadašnjem prijedlogu biti za onu družbu koja se 25. svibnja okuplja u Kumrovcu i slavi zločinca, uz uzvike da je premalo Hrvata pobijeno 1945. i poslije?

Ne, smirimo se. Namjerno sam napisao – povijesni totalitarizmi, jer u sadašnjosti u Hrvatskoj ne postoji niti jedan niti drugi niti treći, a slabi odjeci ne zaslužuju pozornost, koja se spomenutim zakonom, eto, vraća kao nesuvremena sablast, smišljotina donesena pod ucjenom, nema sumnje. Vjerojatno kao žrtva prinesena na oltar koalicije koja bi trebala u istom sastavu vladati i nakon parlamentarnih izbora, pa neko dijete ili roditelj opaliti s tisućama eura za

 

stadionski urlik, možda dijete oduzeti roditeljima i staviti ga u dom. U dom spremiti. Baš kao ono rusko dijete, djevojčicu, koja je nešto napisala u korist Ukrajine.

Elem, totalitarizme glede Hrvatske treba arhivirati i ne povlačiti ljude za jezik. U arhive pak staviti stručnjake koji će na temelju dokumenata revidirati laži iz doba jugokomunizma, a ima ih napretek, ponavljaju ih orjunaši kao papige. Glede NDH, za sva vremena treba reći, odnosno ponoviti onu Tuđmanova (i Stepinčeva) da je bila izraz težnje za hrvatsku državu, a ne samo zločin. Ono što Hrvati nisu željeli, bio je totalitarni režim čijom su žrtvom postali mnogi državljani te kratkotrajne države, ali još u daleko većem broju postali su žrtvama, poslije sloma, oni koji s režimom nisu imali ni tanku vezu.

A glede arhiva još nešto: razgovaram nedavno s povjesničarom i dođemo tako do – Skoplja iliti Skopja. Pa mi kaže da u skopskim ili skopljanskim arhivima ima puno dokumenata o NDH. Lijepo. A koliko ih onda tek ima u Beogradu, i hoće li Hrvatska uvjetovati (za sada magloviti) pristup Beogradu EU – povratkom dokumenata (uz ostalo, kao što su, prvenstveno, nestali branitelji). Zašto Srbija tako ljubomorno čuva dokumentaciju, otkud takvu ljubav prema NDH i papirima iz toga doba? Ukratko: najmanje dokumenata ima u Zagrebu.

Za kraj, da malo olabavimo. Čujem da su ultralijeve snage uputile oštar prosvjed Saboru i Vladi s gnjevnim pitanjem otkad je to 10. travnja blagdan u demokratskoj državi Hrvatskoj. Sabor je prebacio krivnju na autore katoličkoga kalendara, poradi nemara – nije na vrijeme opaženo preklapanje Uskrsnog ponedjeljka i rečenoga datuma. Ubuduće treba pripaziti, ai ove se godine već Uskrs mogao prebaciti na srijedu, recimo.

Jezik naš hrvatski

Gledam, slušam, čitam. Na ekranu o uskrsnim običajima. Primjerice krijesovi. Reporter i govori krijesovi, točno, a 

dolje u podslovima režija pušta – kresove. Što na to kažu krijesnice? Inače, pridjev uskrsni je napokon dobio zeleno svjetlo u medijima, iako i nadalje, posebno u reklamama, vidimo – uskršnji. E, moj zeko.

Prije otprilike dva tjedna, televizijski intervju s velikim našim prevoditeljem Matom Marasom. Čovjek se bavi prijevodima, je li tako. A gospođa koja ga intervjuira stalno govori – prevod. Ako sam dobro čuo. U razgovoru s Marasom.

Kad smo kod prijevoda: državnu nagradu Iso Velikanović za prevodilaštvo dobio je nedavno Luko Paljetak. Pjesnik uz bok najsjajnijim u povijesti hrvatskoga pjesništva, ali i prevoditelj koji izvornim tekstovima dodaje čaroliju hrvatskoga jezika i čini ih boljim no što jesu.