I na jug stižu ‘čestitke‘ iz MORH-a: kad dođe kuverta, mnogima ‘proradi‘ savjest, pogotovo pred sezonu

Priziv savjesti je elegantno rješenje za sve one kojima se ne da u ‘rezervu‘, a dobili su poziv Ministarstva obrane da popune obrazac generalijama i potom se jave najbližem Područnom uredu za poslove obrane radi popune pričuvnih postrojbi Oružanih snaga RH. Na desetke ‘čestitki‘ MORH-a stižu u najnezgodnije moguće vrijeme, pogotovo na jugu Hrvatske, u sam osvit nove turističke sezone.

NISU TO SAMO ‘OSA‘ I ‘ZOLJA‘

Banožićev resor tijekom travnja i svibnja pojedinačno je poznao ili će tek pozvati oko 10 tisuća tzv. razvrstanih pričuvnika. U toj su kategoriji vojnici, dočasnici i časnici koji su odslužili vojni rok, dragovoljno prošli vojno osposobljavanje ili u djelatnoj vojnoj službi stekli neku užu vojnu specijalnost. U obzir dolaze građani do 55 godina starosti, dokad kod nas zakonski traje vojna obveza, a aktualni pozivi zapravo su ‘zaostaci‘ iz pandemijskih 2020., 2021. i 2022. kad se zbog covida nije mogao odrediti raspored pričuve.

Imaju li i koliko smisla pozivi u rezervu u doba modernog kibernetičkog i hibridnog ratovanja, te širenja NATO saveza pitali smo Tea Andrića, bivšeg dugogodišnjeg načelnika Uprave za obranu Dubrovačko-neretvanske županije:

- Osobno mi je drago što se opet uvodi ono što smo napustili. A je li pričuva opravdana ili ne? Dovoljno nam se vratiti u ne tako davno doba Domovinskog rata i sjetiti doprinosa dijela ljudi koji je prošao vojnu obuku u bivšoj JNA i stekao vojna znanja bez kojih sigurno ne bismo pobijedili. Bez obzira radi li se o konvencionalnom ili modernom vođenju rata, i u današnje vrijeme vojnik na terenu ostaje ključan. Jedan od najvećih grešaka što se sigurnosti RH tiče počinio je bivši ministar obrane Jozo Radoš ukidanjem služenja vojnog roka. Tad smo imali respektabilnu vojsku i zapovjednike s iskustvom Domovinskog rata koji su mogli stečena znanja prenijeti mlađima. Ali nijedna država u slučaju ratnog sukoba ne može se osloniti samo na profesionalnu vojsku, već i barem donekle obučenu pričuvu. Nije tu posrijedi samo znanje o tome kako ispaliti ‘osu‘ ili ‘zolju‘, već i o psihologiji ratovanja – ističe Andrić i spominje se pokušaja obnove pričuve prije par godina na dubrovačkom području:

- Na postrojavanje u Gospino polje došao je tadašnji ministar obrane Damir Krstičević koji je kao profesionalni vojnik znao kolika je važnost sustava pričuve. I ovi aktualni pozivi idu u tom pravcu, ne treba ih se bojati. Uostalom, nema nikakve prisile, tko ne želi u pričuvu može se pozvati na prigovor savjesti i gotovo, postoji demokratsko pravo izbora, ne treba ga posebno objašnjavati. A u Izraelu nije tako, pričuva je obveza svakog vojno sposobnog stanovnika, žena ili muškaraca podjednako. Izraelci zbog okruženja u kojem žive svako nekoliko odlaze na vojne vježbe, radi pripravnosti – kaže nam Teo Andrić.

KAO ZDRAVSTVENO OSIGURANJE

Teolog i komunikolog dr. sc. Šime Zupčić, vanjski suradnik na Odjelu za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku volio bi, kaže, da živimo u svijetu u kojem su vojske nepotrebne, a ratovi nezamislivi, no stvarnost je drugačija:

- Trenutna situacija u Ukrajini podsjeća da ratove ne samo da možemo zamisliti, nego nam se oni i događaju. Tako da je razumno da svaka država mora imati neki oblik pričuve koji uključuje punoljetne i vojno sposobne muškarce, te su mi stoga ovi pozivi razumljivi i logični. Ipak, to je poput zdravstvenog osiguranja: dobro, to jest nužno ga je imati, ali uvijek se nadate da ćete ga što manje ili nikako koristiti – uspoređuje Zupčić i osvrće se na fenomen priziva savjesti kod potencijalnih ‘rezervista‘:

- Apsolutno poštujem čovjekovu savjest, te stoga ako netko ima priziv savjesti, to treba poštivati. Naravno, možemo pretpostaviti da najčešće to nije stvaran priziv savjesti, već način da se izbjegne poziv u pričuvu, ali nemoguće je imati metodu procjene je li taj priziv iskren ili nije, pa ne preostaje ništa drugo nego ga prihvatiti – zaključuje naš sugovornik.