‘I NEPRIJATELJU JE PRUŽALA NJEGU I DAVALA KRV!’ Vukovarski heroj o dr. Bosanac: ‘Odgojena je u katoličkom duhu, nije njoj trebala Ženevska konvencija’

LEGENDA O LEGENDI

Jedan od najlegendarnijih vukovarskih ratnika Ivan Anđelić – Doktor, za Dnevno.hr se prisjetio doktorice Vesne Bosanac tijekom opsade Vukovara 1991. godine. S doktoricom Bosanac je dosta surađivao, a često su se čuli i nakon završetka Domovinskog rata.

“Svaki dan prije nego što sam sam ranjen obilazio sam sve moje ranjene u bolnici i bili smo u svakodnevnom kontaktu s njom. I kada sam bio ranjen pomagali smo jedni drugima. Ona je bila odgovorna za sve, a tako se odgovorno i ponašala“, rekao nam je Anđelić.

Prisjetio se i kako je u vukovarskoj bolnici bili dosta pravoslavnog stanovništva i neprijateljskih ranjenika, a ona se pobrinula da i njih zaštiti.

“Ona je to na najodgovorniji način uspjela da zaštiti sve jer su za nju svi ranjeni bili isti. Ja sam živi svjedok. To je jedno od njezinih najvećih zasluga, da ni jedan incident u bolnici nije napravljen. Pred bolnicom je bila postavljena i naša straža da unutra nitko nije mogao ući naoružan, a u sobi kod neprijateljskih vojnika su isto u smjenama bili naoružani čuvari da im nije smjela pasti dlaka s glave. Nije ni bilo nekih pokušaja da bi se njih ugrozilo. Sve je ona to držala pod svojom kontrolom i neprijateljskim vojnicima se pružala njega i davala krv“, prisjetio se Anđelić.

Kaže da ju je više puta vozio u štab gdje je razgovarala s Andrijom Hebrangom, a išla je i pregovore o predaji grada što je smatra morao uraditi netko od zapovjednika. Opisao je kako ih neprijateljska vojska nije napadala noću, već samo granatirala, pa bi to iskoristio za odlazak do bolnice.

“Prvo bih otišao u bolnicu pregledati svoje ranjenike, popričati s njom i s doktorom Njavrom u kakvoj su situaciji, što se može poduzeti i onda odlazio u zapovjedništvo po nove zadaće”, rekao nam je Anđelić koji se nakon pada grada probojem domogao slobodnog teritorija.

I nakon što je doktorica Bosanac oslobođena iz neprijateljskog zatočeništva često su se viđali.

“Viđali smo se na velikim skupovima, komemoracijama, dolazila je na obljetnice gardijske bojne. Smatrali smo je jednim velikim čovjekom. Njene najveće zasluge su što nitko nije ugrožavao neprijateljske vojnike, a posebna zasluga je ta predaja i odlazak na haško suđenje gdje je ona išla govoriti istinu u Haagu. Jedna velika žena koja je skromna. Dala je velik maksimum i hvala Bogu da je postojala takva žena. Ipak je ona odgojena u katoličkom duhu i školovana i nije njoj trebala ženevska konvencija da bi donosila nekakve odluke po ženevskoj konvenciji nego po svom nekakvom odgoju i po svom nekakvom karakteru kao čovjek“, kaže Anđelić.

Još jednom se prisjetio i njihovih poslijeratnih susreta.

“Rado bi se uvijek zagrlili kao obitelj, prošli smo jedan veliki pakao, uvijek je ostala čovjek i gledala je da pomogne koliko može za sve te naše branitelje koji su trebali pomoć. Kada bih je nazvao dobio sam savjet. Uvijek je poduzimala sve što može jer naši branitelji to i zaslužuju“, zaključio je Anđelić.