VIJESTI Najčitanije
Igor Korač: Otvoreno pismo Dragani Jeckov
Igor Korač koji još uvijek traži svojih djeda nestalih u Domovinskom ratu, povodom Međunarodnog dana nestalih osoba, uputio je otvoreno pismo saborske zastupnice Dragani Jeckov, koje prenosimo u cijelosti:
"Danas neću početi kao svaki put na obljetnicu, pa ako imate volje odvojite malo vremena i pročitajte, ako želite i podijelite. Malo je duže nego inače.
hvala!!
Moj Ivan je ne tako davno otišao svome ocu pa ću krenuti sa Ivanovom: "Istina će vas osloboditi". (Iv 8, 32).
Stiže djede još jedna 32 u nizu mučna jesen i obljetnica a ova je sada i bez tate. Ostala je samo ogorčenost te žal što tata nije doživio da te pronađemo i pokopamo.
OTVORENO PISMO
“Poštovana saborska zastupnice Jeckov, obraćam vam se javnim pismom, premda na njega, doista, ne očekujem odgovor. Naime, na šutnju Vaših sumještana navikao sam, oni šute već pune trideset i dvije godine. Od Vas, tijekom vremena u kojem ste saborsku zastupnicu, naslušao sam se svega i svačega, međutim, nikada o onome što zanima mene, ali i brojne druge obitelji, ne samo Vukovaraca.
Ne pada mi na pamet glumiti, pa Vas skrušeno pitati znate li barem nešto o sudbini moga djeda i drugih nesrba kojima se posljednji trag gubi u Negoslavcima, jer sam uvjeren da znate puno toga.
Možda ne konkretno tko je nekoga ubio, ali znate tko je '91, 'vedrio i oblačio' u selu. U čijim su kućama bili privatni zatvori ili što se događalo u zgradi Negoslavačke mjesne zajednice, današnje Negoslavačke općine, gdje su zarobljenici mučeni na nezamislive načine, među njima i moj djed.
Pa nisu Negoslavci Berlin, Vi znate i što je koji hrvatski zastupnik pjevao u svojim svatovima, a da ne znate što se događalo mjesecima u Vašem vlastitom selu, s nekoliko stotina kuća? Ako i ne znate, u što je teško povjerovati, znate onoga tko zna. Puno toga, zasigurno, znate, samo šutite.
Naravno, šute oni koji su u zločinima sudjelovali, ali šute i oni koji nisu. Jedan šuti jer mu je počinitelj tata, drugom je to brat, trećem sestrin muž, četvrti sin, petom se kći udala za prvi, šestom je drugi šogor i tako dalje, začarani krug iz kojeg se teško može izaći, sve da se i želi.
Nekom, možebitnom pokajniku kojeg savjest izjeda, netko će po mraku pokucati na prozor, pa će ovaj naglo 'zaboraviti' sve što ga proganja.
Ipak, kad u gluhoj noći ostanem sa svojim demonima, i budan će sanjati lica ubijenih, golobradih mladića. Jer zločine koji su počeli u Vašem selu, zastupnice Jeckov, ako u mještanima postoji i trunku savjesti, nemoguće je zaboraviti.
Ulicama Negoslavaca u jesen '91. krv je tekla potocima, ne samo nakon sloma obrane Vukovara, nego mjesecima prije, preživjelih svjedoka dovođenih iz logora Velepromet na saslušanje u štab u Negoslavce, još uvijek ima. Ili ćete tvrditi kako je sve to „odradila“ notorna JNA i „uvezeni“ četnici, a iz mene progovara mržnja?
Hoćete li se praviti slijepi i gluhi na grobnice otkrivene u njivama oko Negoslavaca? Znali ste usred Sabora izvaditi neumjesne crteže koji su zalijepila tri neodgovorna klinca iz Vinkovaca, tvrdeći kako je to školski primjer mržnje.
Vjerujem kako ćete se, čim se Sabor ponovno počne zasjedati isto oglasiti o uvrijeđenom grafitu koji se odnosi na događaj koji se zbio 22. srpnja 1991. kada su poginula trinaestorica hrvatskih branitelja, a koji su napravili tek zločesta desetljeća iz Mirkovaca.
Jasno, to je ironija, jer ja, Vama, doista, ne vjerujem ništa. Kao ni ikome iz Vašeg sela. Sve dok ne pokažete dobru volju da barem prodate informaciju gdje su kosti naših rođenih i prijatelja.
Savjetujte se svojim sumještanima da makar anonimno kažu gdje su tijela naših djedova, očeva, braće i sinova.
Recite im, ako to već ne znaju, da postoji nagrada za informaciju koja se pokaže istinita, a ako im ona nije dovoljna, pitajte ih koliko takva informacija košta.
Recite im i to, danas nas više ni direktni počinitelji zločina ne zanimaju, s njima će se obračunati njihova savjest i Božji sud, jer ih na zemaljskom očito neće stići pravda.
Pravda je za mene, zastupnice Jeckov, u ovoj državi odavno umrla. Mene zanima samo lokacija tijela, zanima me samo mjesto na kojem trebam kopati, a kopat ću, ako treba, i vlastitim rukama.
A Vi, ako Vam karakter to dozvoljava, još upitajte svoje sumještane, čuju li se kad sjede za nedjeljnom ručkom, krike koji dolaze iz podruma? Dok šetaju ulicama, čuju li kroz prozore kuća, krikove silovanih žena?
Ako ne čuju, ništa onda.
Moj djed odavno ne može govoriti. Siguran sam da je ubijen kao pas i kao pas pokopan pokraj nekog puta. Ali njegov glas sam ja. I govorit ću i postavljati pitanja, sve dok ga ne pronađem, sve dok sam živ.
Nakon mene, govorit će moj sin. Pa njegov sin. Takvih je sinova, Bogu hvala, još uvijek puna Hrvatska. Mi nećemo odustati”.
Igor Korač, unuk pokojnog Ante Korača, mučki ubijenog u Negoslavcima.
ps Jučer je Dragana Jeckov izjavila da je za njih u SDSS-u pitanje nestalih prvoklasno humanitarno pitanje.
Gospođo Jeckov sada dokažite da se držite toga što pričate, da nije sve samo predstava za javnost!!", napisao je Igor Korač.
