IN MEMORIAM: LATINKA PEROVIĆ, POVJESNIČARKA OD KOJE BI I SRBI I HRVATI IMALI ŠTO NAUČITI

U 90. godini života, prije dva dana (12. prosinca 2022.), u Beogradu je umrla povjesničarka Latinka Perović, žena koja je proučavanju prošlosti Srbije XIX. i XX. stoljeća (što joj je bila specijalnost) prilazila uglavnom odgovorno, savjesno i metodično kao rijetko koji drugi srbijanski povjesničar - unatoč svim ograničenjima pa i mentalnim barijerama što ih je imala u svome "genetskom kodu", budući da se kao osoba intelektualka formirala u vrijeme socijalističke Jugoslavije i u okviru tadašnje Komunističke partije.

 Latinka nije u potpunosti bila imuna od jednostranosti, pogotovu kad je u pitanju shvaćanje "jugoslavenskog pitanja" i uloga Komunističke partije i Josipa Broza Tita u procesima stvaranja i funkcioniranja Druge Jugoslavije (naročito razdoblje tzv. Narodnooslobodilačke borbe). Njezina neobjektivnost, pa i doza jednostranosti koja je uočljiva kad je riječ o spomenutim temama, uzrokovana je upravo tom činjenicom: da je kao javna osoba i političarka stasala u sustavu prema kojem nikad nije napravila potreban i nužni odmak, iako se taj (komunistički) režim 1972. godine obračunao s njome i zauvijek je uklonio s javne scene. Ta bolećivost bivših komunista prema vremenu u kojem su predstavljali "nešto" i "odlučivali" o nečemu, uostalom nije sindrom koji zapažamo samo kod nje - čak bi se moglo reći da je kod Latinke bio manje izražen nego kod velike većine drugih "otpadnika". Ostaje ipak upamćeno, kako je ona bila jedina osoba koja je na glasovitoj sjednici u Karađorđevu (prosinca 1971. godine) ustala u obranu Savke Dapčević-Kučar i ostalih hrvatskih "proljećara", smatrajući kako imaju pravo na svoje stavove i mišljenje.

(Vidi: https://www.jutarnji.hr/globus/branila-sam-savku-pred-titom-4096119)

 Rođena je u Kragujevcu, 4. listopada 1933. godine. U politiku ulazi s 27. godina, kao predsjednica Antifašističkog fronta žena Srbije (AFŽ Srbije), a kasnije obnaša i dužnost sekretara Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (od 1969. do 1972. godine). S ovog položaja, smijenjena je 1972. godine s Markom Nikezićem, Borom Pavlovićem i drugim suradnicima u vrijeme poznatih liberalnih gibanja u Srbiji (koja su slično kao i u Hrvatskoj tijekom Hrvatskog proljeća) zahvatila i jedan dio tadašnjih partijskih struktura (pod optužbom za anarho-liberalizam). Poslije izlaska iz politike angažira se na proučavanju suvremene povijesti Srbije i postaje poznata kao istaknuti stručnjak za srbijansku povijest 19. i 20. stoljeća, uključujući i razdoblja jugoslavenskih integracija (1918. - 1990.). Od 1976. do 1998. godine, radila je u Institutu za povijest Srbije, a od 1993. do 1998. godine bila je glavni i odgovorni urednik magazina Tokovi istorije.

 U godinama najveće krize u SFRJ i pred njezin raspad, oštro se suprotstavljala srpskom nacionalizmu, smatrajući kako su djelovanje političke elite, SPC, Udruženja književnika Srbije, SANU (i njihov "Memorandum" iz 1986. godine), pa i velikosrpski koncept u cjelini pogubni za budućnost svih naroda u ovoj državi, pa i samog srpskog i u tom smislu bila je na istoj liniji s Radomirom Konstantinovićem, Bogdanom Bogdanovićem, Slobodanom Inićem, odvjetnikom Srđom Popovićem, te političarima Ivanom Stambolićem, Dragišom Pavlovićem i drugima koji su zagovarali mirno razrješenje krize i bili protiv ratne opcije - pa i po cijenu razlaza republika i dokidanja savezne države.

 Ostaje upamćena kao Majka Druge Srbije - antiratnog pokreta nekolicine intelektualaca koji su 1991/92. godine započeli s aktivnostima otpora velikosrpskoj politici mržnje i isključivosti što ju je na velika vrata u Srbiju uveo režim Slobodana Miloševića uz pomoć milijuna ekstremnih nacionalista (s Kosova, iz Srbije i drugih dijelova SFRJ), a na čije se djelovanje oslonio i koji su mu poslužili kao odskočna daska za dolazak na vlast. Iako je ta Druga Srbija bila krhka i slabašna i u vrijeme narastajućeg populističkog pokreta stjerana na marginu društvene zbilje - bez ikakvog učinka u javnosti - ovi ljudi ostaju trajno zabilježeni kao časni pojedinci koji su pokušali zaustaviti ratne arhitekte i huškače u Srbiji u kojoj je (kako je govorio Bogdan Bogdanović), u drugoj polovici 80-ih godina, "ludilo našlo svog Miloševića".

 Latinka će ostati upamćena kao hrabra i odlučna žena i stručna povjesničarka koja nije željela ni s kim sklapati bilo kakve trule kompromise, kao osoba koja je izuzetno držala do svoga ljudskog i znanstvenog integriteta. Govorila je i pisala jasno, koncizno, otvoreno i bez uvijanja i o najsloženijim i najbolnijim temama, a uz sve to, bila je samozatajna i krajnje nesklona samoisticanju i publicitetu. U svojim rijetkim intervjuima (koji su na sreću još uvijek uglavnom ostali dostupni na Internetu), borila se za ozdravljenje vlastitog društva i uporno dokazivala kako Srbija mora raščistiti s vlastitom prošlošću, odreći se težnji širenja državnog teritorija po svaku cijenu i priznati svoju evidentnu krivnju za agresiju i ratove što ih je vodila 90-ih godina XX. stoljeća na tlu bivše SFRJ, kao i za počinjene masovne zločine.

 Njezine ideje - pogotovu kad je govorila i pisala o recentnoj prošlosti, napose o spomenutom razdoblju - kod većine su u Srbiji nailazile ne otpor, pa i ogorčenje. Tako je, primjerice, uzburkala javnost prije nekoliko godina, kad je bez okolišanja izjavila u jednom intervjuu, kako će "Srbi nestati kao narod" ne budu li se odrekli "Velike Srbije" i budu li i dalje gajili osvajačke ambicije i izazivali ratove. Naglašavala je također, da su priznanje krivnje za ratove i zločine prijeko nužni i da bez toga Srbija nema budućnosti. A kad su u pitanju uzroci posljednjih ratova za "Veliku Srbiju", kod nje također nije bilo nikakve dileme. "Ništa se nije dogodilo što nije već bilo zapisano" - govorila je, potvrđujući kako je ono što se dogodilo 1991. godine (vezano za agresiju Srbije, Crne Gore i "JNA" na Hrvatsku i BiH) bilo "dugo i pomno, decenijama prije pripremano" - što je nazivala "dubokom pripremom" koja je započela davno prije smrti Josipa Broza Tita, kroz literaturu i djelatnost crkvenih i intelektualnih krugova, da bi početkom 80-ih godina "postalo manifestno u medijima". Ta desetljetna priprema srpskog naroda za osvajačke ratove na prekodrinskim prostorima, fenomen je kojem se danas još uvijek ni kod nas u Hrvatskoj ne poklanja dužna pozornost, iako je ona bila zamašnjak općeg, masovnog, populističkog "ludila" među Srbima na području cijele Jugoslavije, a ne samo u Srbiji. I na kraju, taj je pokret postao nositeljem agresije i počinjenja masovnih zlodjela, progona i razaranja diljem krajeva koji su trebali biti dijelom buduće "Velike Srbije".

 Latinka Perović bila je intelektualka koja se trudila proniknuti u one najskrivenije tajne ukupnih procesa i gibanja u vlastitom društvu, sagledati ih na pravi i (u mjeri u kojoj je to moguće) objektivan način i tek potom izricati konačne sudove i donositi zaključke.

 Kao i brojne njezine preteče liberalno-demokratskog opredjeljenja, od većinske Srbije nikad nije bila prihvaćena niti shvaćena na ispravan način, što je također podnosila stoički i bez frustracija, svjesna činjenice kako su ljudi koji tragaju za istinom i spremni su je u svakom trenutku otvoreno i bez zadrške iznijeti, u današnjoj Srbiji (kao uostalom kroz cijelu noviju političku povijest) u manjini, unaprijed osuđeni na marginalizaciju i proskribirani kao "nacionalni izdajnici", "brankovići", "janjičari" - pa bili i vrhunski znanstvenici koji imaju časne i poštene namjere i stvaraju vrijedna djela.

 Nije doživjela da njezina Srbija postane normalna i demokratska zemlja, ali se svoj dug prema povijesnoj istini trudila ispuniti na najbolji način - onako kako je u danim okolnostima mogla i znala. Srbija je, nažalost, još uvijek, u najvećoj mjeri rusofilska, zadrugarska, okovana svojom mitskom matricom, zemlja koja ni danas ne zna "gdje su joj granice" i sanja o širenju teritorija. Nad srpskim narodom (zahvaljujući višestoljetnom i sustavnom "odgoju" od strane crkvenih, intelektualnih i političkih elita), još uvijek lebde duhovi Nemanjića, "kosovskih vitezova", Nikolaja Velimirovića Žičkog, Dobrice Ćosića, Slobodana Miloševića i sličnih "nacionalnih veličina", a "svetosavski" i velikosrpski diskurs određuju bilo javnog mnijenja i njegovo duhovno ozračje.

 Latinku današnja Srbija nije čula ni razumjela - ali, možda to isprave budući naraštaji. Možda.

Bibliografija: