VIJESTI Top vijest
IN MEMORIAM PERO VINCETIĆ 01.08.2021-01.08.2022.
UMJESTO NEKROLOGA
Umro je Pero Vincetić.
Umro je od posljedica, neljudskog postupanja zatvorske uprave i pravosudne policije.
Nepružanja liječničke pomoći dovoljno dugo da je to protuzakonito i neljudsko postupanje jednom čovjeku oduzelo život.
Taj čovjek je moj brat.
A kako je dospio u zatvor?
Presudom „suca“ koji je ZNAO da je zatvor nepotreban, i to se bahato i cinično usudio napisati u svom obrazloženju Rješenja o određivanju istražnog zatvora.
„Suca“ koji nije nadzirao kako se „provodi“ mjera „istražnog zatvora“, iako je znao da istrage nije bilo i da istrage NEĆE BITI, čak i da je moj pokojni brat preživio neljudski i neprijateljski tretman u osječkom mučilištu.
Zašto?
To će obitelj dokazati u sudskom postupku koji slijedi.
Za sada, u najkraćem, bilo da je moj pokojni brat uhićen temeljem Protokola o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida., potpisanog između između Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine od 03. Lipnja 2011.godine ili temeljem Sporazuma između vlade Bosne i Hercegovine, vlade Federacije Bosne i Hercegovine i vlade Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima sa posebnim dodatkom*, potpisanim 26. Veljače 1996.godine u Splitu, Republika Hrvatska i njena tijela gonjenja NISU MOGLA poduzimati i provoditi ISTRAŽNE RADNJE.
ZAŠTO ONDA UHIĆENJE I „ISTRAŽNI“ ZATVOR?!
Sve što su mogli je pokrenuti postupak suđenja, uz prethodno odobrenje odnosno ustupanje predmeta od strane BiH, po optužnici koja je podignuta od strane Tužiteljstva BiH i prihvaćena od strane Suda za ratne zločine BiH.
No, od 2012.godine do dana uhićenja mog brata, BiH NIJE službeno ustupila optužni predmet Republici Hrvatskoj.
Hoće li se potrebni „papiri“ naknadno antidatirati, hoće li se dokazi „ispeglati“, pokazati će vrijeme koje dolazi.
Tek, Pero Vincetić se nije skrivao.
Od dana prijema optužnice iz BiH, do dana (spektakularnog) uhićenja (više desetina policajaca s dugim cijevima, maskiranih, pod punom „ratnom opremom“, pod izravnim zapovijedanjem Ravnateljstva policije MUP-a, iako se kuća u kojoj je pokojnik živio nalazi pedesetak metara od policijske postaje, iako je bio pod STALNIM NADZOROM), Pero Vincetić je desetak puta pozivan (na obavijesne razgovore) i na svaki razgovor se odazvao.
U tim razgovorima je Pero Vincetić izjavljivao da je spreman izaći pred sud u RH, dapače, molio je vlasti RH da od BiH zatraže ustupanje njegovog predmeta.
Pa zašto je onda uhićen?
Zašto mu je određen „istražni“ zatvor?
Zbog „neizdrživog pritiska javnosti i politike“ kako je meni prenio „odvjetnik“ po službenoj dužnosti navodnu izjavu neimenovane ženske osobe iz ŽDO u Osijeku.
Sam postupak uhićenja nije slutio na dobro.
Razina zapovijedanja, „jake snage MUP-a, razbojnički ispreturana, „naglavačke okrenuta kuća“ namjerno razbacane i uništene stvari, kuća nakon tog necilizacijskog čina ostavljena bez nadzora, otvorenih vrata, …
I gle čuda!!
NIŠTA NIJE ODNEŠENO!
IZUZETO!
ZAPLIJENJENO!
Bar ne legalno.
Zapisnički.
Uz sve navedeno, privatnim tužbama su pred državnim odvjetništvima u Osijeku, Vinkovcima, Slavonskom Brodu i (ako me sjećanje dobro služi) Đakovu su podnošene prijave za silovanje.
Sve su ODBAČENE!
Moj pokojni brat nije znao za te optužnice, osim naknadno iz medija, i nikako nije mogao utjecati na odluke općinskih državnih odvjetništava u navedenim mjestima.
U međuvremenu, životinjskom mržnjom vođen, agresivno, služeći se lažima, zlonamjerno medijski plasiranim fragmentima iz optužnice koja je podignuta u BiH, velikosrpski lobi u medijima, a „koalicijski i strateški partner“ u politici, provode rijetko viđenu harangu koja je završila javnim linčem.
Ne, ni to nije bilo dovoljno, haranga se nastavlja i post mortem!
Ponavljaju se laži i objede, svjetina se huška na sotoniziranje pokojnika i nanošenje boli bespomoćnoj udovici, maloljetnoj djeci i drugim članovima obitelji.
Sve se to događa planski i organizirano.
Usklađeno i koordinirano.
Ministarstvo Obrane, po svom Zapovjedništvu za potporu na čelu kojega je „ratni heroj“ Mladen Fuzul, protuzakonito i bešćutno, sa namjerom sramoćenja preminulog Hrvatskog Dragovoljca DR i njegove obitelji, uskraćuje sahranu uz vojne počasti.
Još puno toga imam za reći, no, treba nešto ostaviti i za sud.
Koji sud?
PA SUD MU JE PRESUDIO!!
Svoj boli unatoč, svoj nepravdi, svemu što je obitelj snašlo. NEKOME SE MORA VJEROVATI!
Ali, …
Ali zločin ne smije ubiti nadu.
NIKADA!
Peru su ubili službenici države za koju se borio.
Umro je od ruke „čovjeka“ odgojenog u mržnji i štićenog (čak i u zločinu) od onih koji su danas „država“.
Uz pomoć i“blagoslov" državnog i partijskog vrha, na zahtjev koalicijskog i strateškog partnera.
Županijskog državnog odvjetništva u Osjeku, osječkog „suda“, zatvora poznatog po nikad razjašnjenim umiranjima.
Otišao je, naš Pero, tiho, kao što je i živio.
Od nepravde, koju je cijeli život podnosio.
Po milosti gospodina našega, pronašao je svoje mjesto u Kraljevstvu nebeskom, budući da ga voljom zločinaca i našom nebrigom, za njega nije bilo pravde u ovoj „Dolini suza“, kroz koju devet stoljeća, pod teškim križem posrće hrvatski puk.
Po milosti Gospodina koji mu je poslao ubojicu i nije mu dopustio u času nemoći i beznađa dići ruku na sebe.
Ako to može biti utjeha, mnogi nisu imali tu milost.
Mnogi veliki ljudi, veći od Pere koji je to činio anonimno i samozatajno ali širokogrudno, ljudi sa velikim srcem punim ljubavi za svoj narod i Domovinu, pokušali su kroz povijest na tom dugom putu od „puka“ napraviti „narod“.
No plemstvo, velikodostojnici, „intelektualne“ i ine elite (svatko u svom povijesnom odsječku), (uz pomoć šutljive većine) uspijevali su razgraditi ono što bi pravednici svojom žrtvom uporno, dugo i krvavo gradili.
Ispratili smo 4. kolovoza 2021. jednoga od tih ljudi.
Jednoga od nas, čovjeka koji je morao umrijeti da bi se istina oživotvorila.
Jednoga od nas kojega u svakodnevnom životu, uglavnom, ne primjećujemo, zagledani u lažno blještavilo, „bolju budućnost“, bezgraničnu slobodu pojedinca koja postoji tek u neslobodi masa.
I onda se pitamo:-„Gdje je nestao čovjek“?
Ne.
Čovjek nije nestao.
Čovjek je tu.
Mnoštvo njih.
Ljudi.
Tu oko nas.
Samo ih mi ne primjećujemo.
Možemo li danas, pred odrom tog „malog“ a tako velikog čovjeka, čovjeka koji je živio i umro za svoj narod, svoju Domovinu, svoju obitelj, čovjeka koji od države koju je stvarao i branio nije dobio NI JEDNE LIPE, koji svoju obitelj hranio nadljudskim naporom i predanim radom, čovjeka koji od te države nije mogao dobiti ni zastavu i tri „ćorka“, možemo li, dakle, objasniti sebi, (ako ne i drugima) po kojim to zakonima (Božjim, prirodnim, ljudskim) i u ime čega, moramo (ili pristajemo na to) prinositi ljudske žrtve i klanjati se zločinu.
„Potom sjedne nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna starica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: -„Doista, kažem vam, ova sirota udovica je ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi oni su zapravo ubacili od svog suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak“ (Marko, 12, 41)
Jesmo li doista toliko ogrezli u grijehu, toliko zaslijepljeni blještavom opačinom, jesu li nam srca toliko otvrdnula, da ne vidimo, ne osjećamo, to mnoštvo ljudi oko nas, koji dobiše tako malo, a daruju sve.
Quo Vadis, čovječe?
Pero je otišao u vječnost.
Ulaznicu je platio životom, a nama ostavio pitanje:-„Je li moralo tako biti“?
Putuj, Brate, u susret Stvoritelju.
Svojom dobrotom, pravednom žrtvom i svojom ljubavi za bližnje, skromnošću i nesebičnim davanjem, poput starice iz prispodobe koju evanđelist pripisuje samome Isusu Kristu, zaslužio si mjesto u Kraljevstvu nebeskom!
Dao si SVE!
Neka ti je laka voljena hrvatska gruda, a uspomena na tvoju žrtvu neka omekša otvrdla srca, neka svijetli plamen u tami!
Neka ti Gospodin naš u svom kraljevstvu dodijeli dostojna stana.
A ja?
Ja osluškujem slijeganje hrvatske zemlje na tvom lijesu.
Prašku po prašku.
Grumen po grumen.
Sve će to ubrzati i „nadglasati“ prva kiša koja će doći.
U grobu i oko njega, zavladat' će muk!
No, ja neću šutjeti!
Istinom ću progoniti SVE koji su na bilo koji način umiješani u tvoju smrt!!
Ne, neće to biti osveta.
Neće se postići ni potpuna pravda.
Nakon zločina pravda nikada nije potpuna.
No, ISTINA MORA ŽIVJETI!!
Mnogi od vas koji će te ovo čitati, znaju dijelove istine.
Znaju što se doista dogodilo, a što je konstrukcija, bolesnom mržnjom tjeranog, pomračenog uma.
Nešto od toga što je doista učinjeno, a što se Peri stavljalo na teret, počinili su neki od vas.
Perinih i mojih „prijatelja“!
I vi znate, i ja znam DA JE PERO ZNAO!!
I šutio je do groba.
Ja sam na njegovom grobu rekao da više neću šutjeti.
Nakon Perine smrti. Šutnja bi bila zločin.
Hoću li za vas, koje će istina pogoditi, biti slabić?
Izdajnik?
Iskreno, nije me briga.
Što ste bili vi, koji ste pognutih glava i šutnjom koja i danas odjekuje, gledali kako ga progone?
I ubijaju?
Ali to će štetiti i Republici Hrvatskoj!!
Kojoj?
Onoj koja ga je ubila?
Koju je toliko volio, a koja ga je ubila?!
ILIJA VINCETIĆ
