Intervju s kliničkom psihologinjom Ivonom Poljak o važnosti psihološke podrške onkološkim pacijentima i članovima njihovih obitelji

Ivona Poljak klinička je psihologinja s iskustvom rada u zdravstvenoj psihologiji. Uz bogato iskustvo rada s oboljelima od kroničnih bolesti, radi i s osobljem provodeći edukacije unutar timova i sudjelujući na brojnim tečajevima kao predavačica. Zaposlena je na Klinici za onkologiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb.

Autorica je i suradnica na brojnim projektima, radionicama i predavanjima iz područja poboljšanja kvalitete života oboljelih od kroničnih bolesti, komunikacijskih vještina i  suočavanja sa stresom. Predavačica je na Sveučlilištu Libertas na tečaju Komunikacijskih vještina u zdravstvu. Dodatno je educirana u bihevioralno-kognitivnoj terapiji, Minduflnessu, Acceptance and Commitment i Compassion Focused terapijama.

Gospođo Poljak, zahvaljujemo vam se što ste pristali na intervju za naš onkološki portal. Pripremili smo nekoliko pitanja koja su prema našem mišljenju važna onkološkim pacijentima:

U svim vrhunskim svjetskim centrima za rak klinički psiholozi i/ili psihijatri predstavljaju važan i neizostavni segment pomoći onkološkim pacijentima nakon postavljanja dijagnoze raka, u samom procesu liječenja te nakon završetka liječenja. Kakva je situacija u Hrvatskoj? Postoje li na klinikama za onkologiju klinički psiholozi koji su posvećeni isključivo onkološkim pacijentima? Ima li po vama u Hrvatskoj (javni i privatni zdravstveni sektor, udruge) dovoljno kliničkih psihologa koji su specijalizirani za psihološko savjetovanje onkoloških pacijenata? Može li se poboljšati trenutno stanje i na koji način?

S obzirom na zastupljenost malignih bolesti u populaciji i potrebu bolesnika za psihološkom podrškom, broj psihologa u zdravstvenom sustavu koji bi bili dostupni oboljelima, zaista je nedostatan. U Hrvatskoj je još uvijek psihološka potpora oboljelima od malignih bolesti marginalizirana i ostavljena na osobnu inicijativu samim bolesnicima i njihovim obiteljima. Vrlo malo Klinika za onkologiju ima zaposlene psihologe, a pogotovo ne zdravstvene psihologe i ja sam zaista ponosna na to da je na Klinici za onkologiju KBC-a Zagreb prepoznata ta potreba i da postoji Ambulanta za psihološku podršku već punih sedam godina.

U sklopu drugih centara je psihološka potpora organizirana na način da psiholozi koji rade na drugim radilištima nekoliko termina tjedno osiguraju za onkološke bolesnike. I to je početak, no nikako nije dostatno i potrebno je sustavno uvoditi psihologe u sve onkološke centre i klinike kako bi se osiguralo sveobuhvatno liječenje onkoloških bolesnika.

Tu je važno i razlikovati ekspertizu zdravstvenih psihologa od drugih grana. Psiholozi završavaju studij psihologije na kojemu stječu znanja o psihičkim procesima i ljudskom ponašanju općenito i nakon završenog fakulteta mogu raditi u školama, vrtićima, organizacijama i inim djelatnostima u kojima se ne bave psihičkim smetnjama. Područje psihologije koje se bavi psihičkim teškoćama, njihovom dijagnostikom i tretmanom naziva se klinička psihologija, a jedan specifičan dio kliničke psihologije je zdravstvena psihologija.

Zdravstvena psihologija je područje psihologije koje se bavi proučavanjem utjecaja psihičkih stanja i procesa na nastanak i tijek tjelesnih bolesti, kao i utjecajem tjelesnih stanja i bolesti na psihički život pojedinca. U osnovi, bavi se proučavanjem međuodnosa psihičko – tjelesno i tjelesno – psihičko te djelovanjem ovih odnosa na zdravlje pojedinca.

Razvoj zdravstvene psihologije doveo je u svijetu i do značajno veće uključenosti psihologa u zdravstvenu praksu, što uvelike doprinosi boljitku pacijenata u različitim ustanovama, smanjuje troškove liječenja, ali i nove mogućnosti zapošljavanja psihologa. Iako je u Hrvatskoj još uvijek nedovoljno prepoznata važnost ove grane, sve se više stručnjaka zapošljava upravo na takvim poslovima što nudi pozitivnu perspektivu za napredak za istraživanje i djelovanje u ovom polju.

 Zaposleni ste u KBC-u Zagreb. Konkretno za vas, radite li na Klinici za onkologiju ili ste dio neke druge organizacijske jedinice unutar bolnice? Sudjelujete li u radu multidisciplinarnih timova za pojedine vrste raka? Pružate li usluge isključivo onkološkim pacijentima ili i drugim pacijentima?

Ja sam zaposlena na klinici za onkologiju i moje puno radno vrijeme je posvećeno odraslim osobama koje boluju od malignih bolesti i članovima njihovih obitelji. Jedan manji dio vremena provodim u radu sa zdravstvenim djelatnicima naše Klinike. Osim toga, članica sam Multidisciplinarnog tima za suportivno i palijativno liječenje onkoloških bolesnika. 

Pojedine udruge također nude besplatne usluge psihološkog savjetovanja i druge oblike psihološke podrške kao što su glazbene i art radionice. Kakvo je vaše mišljenje o tome? Imate li saznanja o iskustvima pacijenata koji koriste ove usluge u udrugama?

Naši bolesnici vrlo često nemaju priliku dobiti psihološku potporu unutar samog zdravstvenog sustava zbog već navedenih razloga – neprepoznavanja potrebe za tim na višim instancama vođenja zdravstvenog sustava,  a onda i nedovoljnim zapošljavanjem psihologa unutar samog sustava. Ipak, postoje brojne i kvalitetne udruge koje unutar svojih usluga imaju i psihološku potporu za onkološke bolesnike. Udruge u ovom slučaju čine važnu kariku u zbrinjavanju onkoloških bolesnika i često izvrsno dopunjuju ono što unutar sustava nije bilo dostatno za bolesnika – od informacija, dodatnih usluga, saznavanju prava i obveza, prijevoza, nutricionista i psihologa. Ipak, smatram da je važno da se u sustavu prepozna važnost osiguravanja svih tih usluga za naše bolesnike, da zadaća udruga ne bude dopunjavanje onog što je nedostatno, već dodatak na potpunu skrb bolesnika za još kvalitetniji život.

Zbog kojih psiholoških stanja i problema vam se najčešće javljaju onkološki pacijenti? Da li vas pacijenti kontaktiraju odmah nakon postavljene dijagnoze ili kasnije tijekom procesa liječenja?

Osobe oboljele od maligne bolesti doživljavaju brojne psihosocijalne tegobe, ne samo u ranim fazama nakon postavljanja dijagnoze, već i u cijelom tijeku suživota s malignom bolesti.

Osim strahova vezanih za tjelesno zdravlje, oboljeli se vrlo često suočavaju sa smanjenim prihodima, promjenama u socijalnim i partnerskim odnosima i teškoćama emocionalne prirode. Malignom su bolešću pogođeni ne samo oboljeli, već i članovi njihovih obitelji koji mogu doživljavati stres, promjene uloga i raspolaganja financijama, opterećenost ishodima liječenja i zabrinutost za zdravlje voljene osobe. Sve to zajedno može za obitelji biti iznimno opterećujuće i težak period u suživotu s bolesti. Ipak, važno je naglasiti da se uz sve te neugodne emocije, često jave i emocije optimizma i nade prema ishodima liječenja te motivacija za djelovanjem koje olakšavaju daljnju prilagodbu na bolest i liječenje.

Koje usluge odnosno koje vrste terapija pružate onkološkim pacijentima i članovima njihovih obitelji?

Psihološka podrška uključuje provođenje kliničkog intervjua prilagođenog za područje zdravstvene psihologije. Osim toga psiholog često provodi psihoedukaciju što najčešće uključuje normalizaciju intenzivnih emocija koje osoba doživljava nakon saznanja dijagnoze ili teških vijesti te učenje o načinima suočavanja koji bi mogli biti pomažući u liječenju.

Također se radi na osnaživanju oboljelih osoba da komuniciraju svoje potrebe u procesu liječenja i traže informacije i podršku od drugih. Radi se na potpori u prilagodbi na promjene u tjelesnom funkcioniranju i izgledu za vrijeme liječenja kao i prilagodbi na hospitalizacije.

Ponekad je potrebno provoditi psihološki tretman simptoma anksioznosti i depresivnosti, što radim po principima bihevioralno-kognitivne terapije.

Osim savjetodavnog rada, primjenjuje se i psihološka procjena i provođenje psihologijskog testiranja u svrhu dijagnostike tegoba emocionalne prirode u bolesnika te planiranja tretmana. Svaki od navedenih aspekata rada ima svoje mjesto u potpori bolesnicima s ciljem održavanja ili povećanja kvalitete njihovog života.

Koje su po vama glavne koristi za onkološke pacijente i članove njihovih obitelji od pružanja psihološke podrške? Može li stručna psihološka podrška osim u poboljšanju kvalitete života pacijenata pomoći i u poboljšanju ishoda liječenja? Možete li navesti neke konkretne primjere?

Najviše i najčešće se bavimo dvjema velikim kategorijama simptoma – to su oni iz domene depresivnosti i iz domene anksioznosti. Depresivnost je okarakterizirana sniženim raspoloženjem, potištenošću, bezvoljnošću, promjenama u apetitu i ritmu spavanja, teškoćama koncentracije i mislima o bezvrijednosti, besmislu i ponekad suicidu. Depresivnost može interferirati sa suradljivošću u liječenju i otežavati bolesniku adekvatno liječenje.

Anksioznost, pak, s druge strane, ima simptome uznemirenosti, napetosti, nemira, razdražljivosti, katastrofične misli vezane uz ishode liječenja i budućnost. Zabrinutost i teškoće tolerancije neizvjesnosti vrlo su česte i očekivane nakon postavljene dijagnoze raka, no postoje tehnike kako ih ublažiti i smanjiti njihov učinak na sveukupno raspoloženje. Prirodan način kako se ljudi nose s anksioznošću je izbjegavanje sadržaja koji ih uznemiruju što, u kontekstu liječenja, može dovesti do smanjene suradljivosti u liječenju. Iako su i anksioznost i depresivnost očekivane i prirodne i normalne, ukoliko one postanu klinički značajne, odnosno remete svakodnevno funkcioniranje osobe i ometaju liječenje, potrebno je bez odlaganja potražiti stručnu pomoć.

Surađujete li u svom radu s psihijatrima te u kojim slučajevima je suradnja nužna?

Apsolutno da. Za bolesnike za koje se procijeni da im je potrebna psihofarmakološka terapija, odmah ih se upućuje liječniku psihijatru.

Na koji način onkološki pacijenti mogu doći u kontakt s vama?

Pacijenti se mogu sami javiti na broj telefona ili mail, mogu biti upućeni od strane zdravstvenog osoblja ili može za njih pregled dogovoriti i član obitelji, naravno, ukoliko je pacijent suglasan s tim i dolazi svojom voljom. Moj je kontakt istaknut po prostoru Klinike za onkologiju u Poliklinici, prostoru Dnevne bolnice i Ambulante za tumore dojke.

Koja je demografska struktura onkoloških pacijenata koji koriste vaše usluge?

Prema istraživanju koje sam provodila od rujna 2021. do srpnja 2023.g. s ciljem ispitivanja razine distresa kod onkoloških bolesnika (N=60) dobiveno je da psihološke usluge više koriste žene negoli muškarci (77% naspram 23%), višeg obrazovanja (49% višeg i visokog obrazovanja), te pretežno mlađi bolesnici (Me dobi je 45 godina).

Sličan je i moj klinički dojam – mlađi bolesnici su otvoreniji sami doći psihologu, dok je one starije životne dobi potrebno uputiti i tada će biti prijemčivi za dolazak psihologu.

Vrši li se procjena psihološkog stanja onkoloških pacijenata odmah nakon postavljene dijagnoze i tijekom liječenja ili oni traže psihološku pomoć na temelju vlastite procjene?

Zasad još nismo uspjeli uvesti psihološku procjenu i podršku u proceduru. Što to znači? Da bolesnici do psihologa dolaze stihijski, kako tko bude upućen, kad iskaže simptome ili se požali na emocionalne teškoće ili pak kad sami zatraže. Kod bolesnika koji su hospitalizirani češće je psihološka potpora dostupna odmah prilikom prve hospitalizacije, ali ne kod svih.

Moja ideja i želja je da svaka osoba koja prvi put dođe na Kliniku za onkologiju prođe makar kratki razgovor s psihologom, ali zasada to još nije moguće. Također, važno mi je napomenuti da razgovor s psihologom odmah nakon dijagnoze u sustavu kakav on je uopće nije niti moguć budući da bolesnici dijagnozu maligne bolesti dobivaju nakon provedene dijagnostike, a prije negoli su uopće došli na onkologiju.

Mislite li da kod većine onkoloških pacijenata postoji svijest o važnosti psihološke podrške za vrijeme i nakon liječenja te ukoliko to nije slučaj koji su po vama razlozi za to?Na koji način se to može poboljšati, odnosno kako potaknuti onkološke pacijente da više koriste psihološku podršku?

Prema mojem iskustvu jedan dio bolesnika će zatražiti podršku za sebe, dok je drugom dijelu njih još uvijek potrebno ohrabrenje, od strane bliskih osoba ili  profesionalaca u zdravstvenom sustavu – medicinskih sestara i liječnika koji prepoznaju potrebu kod oboljelih i upute ih psihologu. No, naravno, sama odluka o dolasku uvijek je na oboljelom.

U Hrvatskoj se odlazak psihologu još uvijek usko povezuje sa psihijatrijskim poremećajima i javlja se stigma prema traženju potpore. Naglašavam da u kontekstu liječenja od malignih bolesti otprilike polovica bolesnika iskazuje simptome anksioznosti i/ili depresivnosti, a većina oboljelih u nekoj fazi suočavanja s bolesti ima povišenu emocionanu uznemirenost vezanu uz bolest ili distres. Sve te tegobe zajedno mogu ozbiljno narušavati i proces liječenja i kvalitetu života oboljelog. I zato je neizmjerno važno javiti se stručnjacima mentalnog zdravlja u što ranijim fazama i osigurati si potrebnu potporu. Također je važno da zdravstveni djelatnici informiraju bolesnike o postojanju zdravstvenih psihologa u sustavu i/ili udruga kojima se mogu obratiti.

Na koji način na vas djeluje to što ste u svakodnevnom kontaktu s onkološkim pacijentima? Da li ste možda promijenili percepciju života?

Volim često reći kako smo i mi psiholozi ljudi i imamo jednake načine suočavanja sa stresorima kao i svi ostali. Poznavanje nekih tehnika može biti pomažuće, no i dalje nismo imuni na patnju kojoj svakodnevno svjedočimo. Situacije koje me posebno potresu su one u kojima svjedočim bespomoćnosti svojih klijenata, a koja samim time postaje i moja.

I zaista, percepcija života se promijeni – postala sam svjesnija koliko je važna potpora bliskih ljudi i koliko su za mentalno zdravlje važni zdravi bliski odnosi s drugima.

 Koji su općeniti savjeti za onkološke pacijente i članove njihovih obitelji? Kako se nositi s psihološkim problemima, odnosno kako si mogu sami pomoći? Kada trebaju zatražiti stručnu psihološku podršku i kome se obratiti?

Pokušajte što više biti prisutni u sadašnjem trenutku, fokusirajte se na ono što je sada, ne na ono što je bilo ili budućnost koja nam je uvijek neizvjesna. Vrlo često u želji za što boljom budućnošću propustimo živjeti sadašnjost. Unatoč teškoćama s kojima se suočavate, pokušajte ne propuštati trenutke koji se sada događaju i podijelite ih sa svojim najbližima. Pazite na svoje mentalno zdravlje i nastojte si ispuniti svaki dan aktivnostima koje vam čine dobro i u kojima nalazite smisao.

Gospođo Poljak, hvala puno na obavljenom razgovoru, želimo vam puno uspjeha u daljnjem radu i veliko hvala što pomažete onkološkim pacijentima!