Iran pod pritiskom: Bez odlučne potpore Moskve i Pekinga suočen s posljedicama eskalacije

Bez čvrste potpore vrhovnog saveznika i dok je njegov ratni aparat izložen snažnim udarima Izraela i Sjedinjenih Američkih Država, Iran se trenutačno nalazi u situaciji u kojoj je uvelike prepušten vlastitim kapacitetima. Dugogodišnji partneri Teherana, Rusija i Kina, zasad su reagirali uglavnom diplomatskim izjavama i pozivima na suzdržanost, bez konkretnijih poteza, piše agencija Reuters.

Na američko-izraelske napade Teheran je odgovorio širenjem sukoba na šire područje, pa i izvan samog Bliskog istoka. Posljedice iranskih projektila i bespilotnih letjelica osjećaju se i na globalnim energetskim tržištima, dok zabrinutost raste u političkim središtima od Washingtona do Pekinga. Posebnu pozornost privlači i situacija u Hormuškom tjesnacu, ključnom pomorskom pravcu kroz koji u mirnodopskim uvjetima prolazi oko 20 posto svjetske opskrbe naftom, a koji je sada gotovo prazan.

Iranski projektili dosegnuli su područja Cipra, Azerbajdžana, Turske i pojedinih zaljevskih država. Time je rat praktično doveden na njihov prag, pri čemu su meta napada bile ključne kompanije, energetska infrastruktura te američke vojne baze u regiji.

Na meti su se našla naftna postrojenja, rafinerije i važne rute opskrbe, što je uzrokovalo ozbiljne poremećaje u opskrbi sirovom naftom i prirodnim plinom, navodi Reuters.

Hladne kalkulacije

Napad na Iran i uzvratni potezi Teherana potaknuli su nagli rast cijena energenata, zbog čega su brojna velika gospodarstva prisiljena donositi hitne mjere kako bi ublažila posljedice. Taj razvoj događaja pokazuje koliko je globalno gospodarstvo osjetljivo na destabilizaciju Bliskog istoka.

Analitičari smatraju da suzdržanost Rusije i Kine odražava hladnu geopolitičku procjenu. Izravna intervencija donijela bi im visoke troškove, neizvjesne koristi i teško predvidive rizike – teret koji, čini se, nijedna od tih sila trenutačno nije spremna preuzeti.

„Bilo bi naivno da Rusija uđe u izravan vojni sukob sa Sjedinjenim Državama“, smatra Anna Borščevskaja, stručnjakinja za Rusiju pri Institutu u Washingtonu.

„Putin ima druge prioritete, a glavni među njima je Ukrajina“, kazala je.

Visoki izvor iz Rusije dodao je kako eskalacija u Iranu i području Zaljeva već sada odvlači međunarodnu pozornost s rata u Ukrajini.

„To je jednostavno činjenica. Sve ostalo su samo emocije o 'palom savezniku'“, naglasio je izvor Reutersu.

Moskva i Peking proteklih su godina pomagali Iranu u jačanju vojnih sposobnosti potrebnih za suprotstavljanje američkom i izraelskom pritisku. Ta je potpora uključivala opskrbu projektilima, sustavima protuzračne obrane i tehnologijama namijenjenima odvraćanju protivnika, otežavanju američkih operacija i povećanju cijene mogućeg napada.

Ipak, u sadašnjoj krizi ta se podrška pokazuje ograničenom.

Paradoks

Kina je godinama nastojala ojačati svoju diplomatsku prisutnost na Bliskom istoku, dok je Rusija Iran predstavljala kao važan oslonac vlastitog protuzapadnog geopolitičkog bloka.

No kada je sukob eskalirao, obje su sile pokazale ograničene mogućnosti djelovanja. Kina je pritom sputana snažnom ovisnošću o energentima i trgovini sa zaljevskim državama, ali i sigurnosnim prioritetima u Aziji. Rusiju, s druge strane, dodatno opterećuje iscrpljujući rat u Ukrajini koji je smanjio njezine kapacitete za zaštitu partnera i povećao potrebu za očuvanjem odnosa s državama bogatim naftom u Zaljevu.

Rezultat je svojevrsni paradoks: Iran ostaje strateški važan i Moskvi i Pekingu, ali ne u toj mjeri da bi bili spremni zbog njega riskirati izravan sukob.

Dok su ruska vojska, diplomacija i gospodarski resursi i dalje usmjereni na rat u Ukrajini, prioritet predsjednika Vladimira Putina ostaje izbjegavanje izravne eskalacije sa Sjedinjenim Državama te očuvanje ruskih interesa na Bliskom istoku.

Prema riječima Borščevskaje, otvorena vojna potpora Iranu mogla bi Rusiju udaljiti od zaljevskih država i Izraela.

Putin to ne želi.

Kineski savezi fokusirani na trgovinu

Suzdržana reakcija Pekinga odražava dugogodišnji obrazac kineske vanjske politike – izbjegavanje sigurnosnih obveza koje nadilaze njezine ključne interese.

Za razliku od Sjedinjenih Država, čiji se savezi temelje na formalnim obvezama uzajamne obrane, Kina preferira partnerstva koja počivaju na trgovini, investicijama i prodaji naoružanja. Takav pristup omogućuje joj održavanje veza bez rizika uvlačenja u skupe vojne sukobe izvan istočne Azije, ističe Evan A. Feigenbaum iz Zaklade Carnegie za međunarodni mir.

Kina, kao jedna od najvećih svjetskih ekonomija i najvećih uvoznika energije, održava odnose i s Iranom i s njegovim sunitskim suparnicima u Zaljevu. Sličan pristup primjenjuje i u drugim regijama – primjerice u Latinskoj Americi, gdje nikada nije politički sve karte stavila isključivo na Venezuelu.

Čak i kada bi Peking želio poduzeti više, ne bi bio spreman preusmjeriti stratešku pozornost ili vojsku s vlastitih sigurnosnih prioriteta, smatra Henry Tugendhat s Instituta u Washingtonu.

„Njemu je stalo samo do vlastitog ugleda u inozemstvu. Stalo mu je do Tajvana, Južnog kineskog mora i percipiranih prijetnji od strane SAD-a i Japana.“

U određenoj mjeri, aktualni sukob mogao bi Pekingu donijeti i određene prednosti. Kina može promatrati kako su američke snage angažirane daleko od istočne Azije i kako se troše američke vojne zalihe.

Istodobno, Peking dobiva uvid u američke vojne sposobnosti i operacije u realnom vremenu – informacije koje bi mogle imati utjecaja na kineske strateške procjene vezane uz potencijalni scenarij oko Tajvana.

Najveća ranjivost Kine ipak ostaje opskrba energentima kroz Hormuški tjesnac, kroz koji prolazi oko 45 posto njezina uvoza nafte. Ipak, stručnjaci ističu kako Peking raspolaže značajnim strateškim rezervama, dok se dio iranske nafte već nalazi u tankerima ili skladištima.

Istodobno, kriza je Moskvi i Pekingu otvorila prostor da se ponovno predstave kao potencijalni posrednici.

Kina je objavila kako je ministar vanjskih poslova Wang Yi razgovarao s europskim i arapskim kolegama kako bi potaknuo dijalog, dok je ruski predsjednik Vladimir Putin vodio slične razgovore s čelnicima zaljevskih država i iranskim dužnosnicima.