Ispovijest čovjeka koji je preživio zatočeništvo u Rusiji: ‘Najgore je kad su rekli da nas vode na cijepljenje‘
Nikita Horbam, 31-godišnji asisten u laboratoriju, zarobljen je početkom ožujka. U ruskom je zatvoru proveo tri tjedna
Nikita Horban sjedio je prekriženih nogu na starinskom metalnom krevetu u bolnici u Zaporižji te dlanovima i prstima prelazio preko bataljaka svojih stopala. Još je nosio zelenu majicu i hlače od trenirke u kojoj su ga Rusi poslali kući u Ukrajinu. Bio je blijed i mršav. Izgledao je kao da mu je više od 31 godine koliko ima. Prošla su dva tjedna otkad je prvi puta mogao ustati, a morao se kretati kako ga noge ne bi boljele, piše BBC.
Bio je proljetni dan, no prozori bolnice su bili zatamnjeni jer ruska vojska još uvijek bombardirala područje oko grada.
Horban je tri dana prije u sklopu razmjene zarobljenika vraćen u Ukrajinu. Tri je tjedna proveo u ruskom zatvoru. U bolnicu je stigao s još jednim muškarcem, 28-godišnjim Serhijem Vasilihom. Vasiliha je u domovinu vraćen bez nogu. Amputirane su. "On nije imao sreće poput mene", rekao je Horban. Zamjenica ukrajinskog premijera Irina Vereščuk, organizatorica razmjene, rekla je da su Ukrajinci koje su im Rusi poslali teško ozlijeđeni. "Mučili su ih. Grozne su nam priče ispričali", rekla je Vereščuk.
Rusi su Horbana zarobili kada su početkom ožujka ušli u Andivku, malo selo zapadno od Kijeva. Horban je prije rata radio kao asistent u laboratoriju u jednoj kijevskoj bolnici. Horban, njegov poočim Saša, njihove supruge te Horbanov petogodišnji sin od ruskih su se trupa skrivali u hladnom i vlažnom podrumu. Rusi su ih našli jer su nakon što su ušli u selo pretražili sve kuće. Iz podruma su izvukli Horbana i njegovog poočima te ih pretukli. Potom su im stavili poveze na oči te odveli na jedno polje gdje su ih mučili. Horbanu su kliještima prignječili zglobove prstiju na šakama te ih okretali dok mu koža nije pukla.
Ruske su im trupe potom skinule čizme, napunile ih vodom te im ih ponovno stavile na noge. Okrenuli su ih na trbuhe i tako su Ukrajinci u tom polju ležali više dana. Kiša je padala, tlo je postajalo sve hladnije i hladnije. Kao i oni. Čim više nije čuo ruske vojnike, Horban je dozvao svoga oca. "Tata, jesi li tamo", tiho je pitao Horban, a otac mu je odgovorio da je. Kad god se ukazala prilika, razgovarali su, hrabrili se.
Duboka hladnoća uvukla se u Horbanova stopala. Sve ih je manje osjećao. Rusi su zarobljenike iz Ardivke nakon nekog vremena utovarili u kamione i odvezli na novu lokaciju gdje su ih pridružili drugoj grupi zatvorenika. Nakon toga su ih ukrcali u helikoptere. Svi su bili gladni. U zatočeništvu su pojeli jednu zdjelu čorbe, komad kruha i biskvit. Iz helikoptera su premješteni u teretni zrakoplov. U utrobi zrakoplova bilo je oko 10 zatvorenika. "Jesi li dobro?", zaurlao je Horban. "Jesam", odgovorio je njegov otac.
Dok su putovali prema tko zna gdje, Nikitini supruga Nadja i sin Artem te Sašina supruga Svjetlana prebacili su se u veće sklonište ispod kuće svojih susjeda. Nisu imali pojma gdje se nalaze Nikita i Saša. Nekoliko kuća dalje, Sašini roditelji Nadja i Volodimir također su se počeli brinuti. Saša je prestao odgovarati na njihove pozive.
Kad su Horbanu i njegovom ocu naposljetku skinuti povezi s očiju, doznali su da su ruskom zatvoru. Prvo su se zagrlili, a potom uočili da su Rusi kliještima prignječili i Sašinu šaku. Jedan od njegovih prstiju samo što nije otpao. Malo kasnije je odveden u bolnicu. Budući da su mu napokon skinuli povez s očiju, Nikita je napokon ugledao svoja stopala. Prsti su mu pocrnili. Znao je pati od ozeblina i zatražio liječničku pomoć. Rusi su mu osušili i previli, ali ništa više od toga. Ponovno su mu obukli čizme. Nakon pet dana kamionom je prebačen u zatvor u Kursku.
Svi zatvorenici koji su stigli u taj zatvor dobili su nove uniforme i frizure. Nakon toga im je rečeno da će biti cijepljeni, no ispostavilo se da to znači da će dobiti batina. Kada su napokon došli u svoju ćeliju koju su dijelili s još 10 drugih zatvorenika, Nikita se uvjerio da bi mogao ostati bez nogu. "Te sam večeri shvatio da više ne osjećam stopala te da ih ne mogu pomicati. Počele su i strašno zaudarati", rekao je Horban te dodao da su neki od onih s kojima je dijelio ćeliju kasnije ostali bez udova.
Ukrajinski zatvorenici su se međusobno zabavljali pričama o obiteljima i šalama. Rusi su ih tjerali da uče ruske patriotske pjesme i pjevaju ih pred čuvarima. Ispitivali su ih dva ili tri puta dnevno te tukli. Nakon toga su ih tjerali da potpisuju dokumente u kojima je stajalo da su Rusi s njima postupali prema svim pravilima.
Tri tjedna nakon što je došao u zatvor u Kursku, stanje Nikitinih stopala dramatično se pogoršalo i napokon je dobio adekvatnu liječničku pomoć. Kirurg mu je rekao da će mu vjerojatno morati amputirati prste na stopalima. "Bili su u toliko lošem stanju da je jedan otpao tijekom pregleda", rekao je Horban. Tjedan se dana oporavljao od operacije, a nakon toga je od jednog dužnosnika doznao da će Rusija teže ozlijeđene ukrajinske zarobljenike "poslati kući na njegu".
Vereščuk je BBC-ju rekla da su Rusi pokušali ukrajinske civile zamijeniti za ruske vojnike, što je protiv odredbi Ženevske konvencije. "Zato su zarobili sve te ljude - civile, žene, i javne djelatnike, kako bi ih iskoristili", rekla je zamjenica ukrajinskog premijera. "Znamo da su Rusi zarobili više od tisuću Ukrajinaca, uključujući i gotovo 500 žena. Znamo da su u zatvorima i istražnim zatvorima u Kursku, Rostovu i drugim gradovima."
Nikita nikada nije vraćen u Kursk, mjesto gdje je posljednji puta vidio svoga oca. Iz bolnice je prebačen u Simferepol na Krimu, odakle je na mjesto gdje je održana razmjena zarobljenika prebačen kamionom. Vožnja je trajala pet sati. Rusi su Ukrajincima rekli da nemaju rezervnih vozila hitnih pomoći te da su zato koristili kamione. Ruske su trupe Ukrajince istovarili s kamiona ravno na tlo te otišli. Ukrajinski su vojnici potom došli po njih. Nikita kaže da nije vjerovao da je u Ukrajini sve dok mu jedan vojnik na ukrajinskom nije poželio dobrodošlicu. "Raspao sam se", rekao je Horban. "Znao sam da sam u domovini".
Horban, međutim, nije znao je li mu obitelj još uvijek živa. Nije znao što se u Ukrajini događalo tijekom proteklih mjesec dana. Ukrajinskom je dužnosniku dao telefonski broj svoje supruge Nadje i čekao. Srce mu je lupalo. "Kad je telefon počeo zvoniti, odbila je poziv. Tada sam znao da je živa", rekao je Horban. Kada ju je drugi puta nazvao, javila se. Rekla mu je da je u Belgiji s Artem te da je na sigurnom. "Pet minuta sam ronio suze. Pokušali smo razgovarati, ali nismo mogli. Čim me pozdravila, nisam mogao udahnuti", dodao je Horban.
Nadja je potom nazvala Sašinog brata Vjačeslava te roditelje Nadju i Volodimira kako bi im rekla da je Nikita stigao kući. Informacije o lokaciji Saše još uvijek nisu imali i to ih je brinulo. "Još uvijek čekamo i nadamo se. Nismo dobro", rekla je Sašina majka Nadja BBC-u.
Nikita je pokušao dogovoriti da ga se iz bolnice u Zaporižji prebaci u bolnicu u Kijevu u kojoj je radio. Nakon nekoliko dana, dobio je radosnu vijest da će biti prebačen u glavni ukrajinski grad.
Nikitu su njegovi kolege iz bolnice dočekali kao junaka i priredili mu veliku sobu s pogledom na borove. U srijedu ga je posjetio glavni kirurg Jurij Šilenko. Rekao je da su nestrpljivo čekali vijesti o tome je li živ i gdje se nalazi. Kada se Nikita vratio, Šilenko je rekao da su svi plakali od sreće. "Njegov nam povratak sve znači. Morat će ponovno naučiti hodati, ali mi ćemo za njega napraviti sve", dodao je kirurg.
Nikita je potom obuo bolničke papuče, ustao s kreveta te napravio nekoliko koraka. Za to su mu vrijeme liječnici tumačili kako će teći rehabilitacija. On ih, međutim, nije pozorno slušao. "Mislim samo na jedno", rekao je nakon što su liječnici otišli. "Ponovni susret sa suprugom i sinom."
Izvor:jutarnji.hr/Foto:AFP
