'Istog dana četnici su mi ubili mamu, tatu, seku i djeda'

Pa možete li zamisliti kako se osjećam kad mi jedna susjeda, Srpkinja, kaže da hodam kraj svojih i preko svojih. Znači, oni jesu tu negdje u krugu, priča nam kroz suze Joso Šimanović (49)

Ja sam čvrst i staložen čovjek, ali plačem. Plačem kad se sjetim svoje sestre Katice, koju su ubili na kućnom pragu s nepunih 16 godina, majke Marice, oca Ivana i djeda Pavla. Svi su oni u listopadu 1991. godine ubijeni u Novom Selu Glinskom. Njihove kosti još nisam pronašao. A najteže mi je kada dolaze Svi sveti. Jer idem paliti svijeće, a ne znam gdje da ih palim, polako, očiju punih suza, govorio nam je 2017. Joso Šimanović (49), dragovoljac Domovinskog rata.

Zagrlio sam ih i rekao: 'Spremite stvari i bježite'

Sestru, majku, oca i djeda posljednji je put vidio 4. listopada, kad je iz Novog Sela Glinskog otišao na prvu crtu bojišnice.

- Zajedno smo popili kavu. Zagrlio sam ih i rekao: ‘Spremite stvari i bježite!’. To je bio naš posljednji susret. Moja sestra bila je na pragu života, pet godina mlađa od mene. Bili smo vrlo bliski. Još joj je dvije godine trebalo da završi trgovačku školu i silno je željela otvoriti trgovinu u ovoj našoj kući, koju smo dovršili i u nju se uselili početkom devedesetih. Ubili su je ni krivu ni dužnu. Čuo sam da su muškarce, među kojima su bili moj otac i djed, ubili tu kraj trafostanice, a žene zatvorili u jednu kuću dolje u selu i gađali je zoljama. Ovo naše selo dalo je sve u ovom ratu, 33 ih je ubijeno. Koga su uhvatili, toga su ubili – pripovijedao je Joso dok mu je brada podrhtavala od silne boli.

'Samo da im grob pronađem'

Da je ostao bez svoje najuže obitelji, koja mu je bila sve, Joso je saznao već sljedećeg dana.

Pitali smo ga kako je nastavio život bez majke, oca, djeda i sestre. Promišljao je, prebirao prstima po četiri izvatka iz Crvenoga križa, kao da je u njima tražio odgovore na pitanje koje ga izjeda sve te silne godine.

- Vidio sam da se moram okrenuti budućnosti, ali za njima još tragam. Od prvog dana, od 1991., do danas. I neću popustiti dok god ne saznam gdje im je grob. Barem grob. A to bi se već i saznalo da pravosuđe radi svoj posao. Nitko ništa ne poduzima, tražio sam i pomoć, kuća mi se raspada i kao hrvatski branitelj dobio sam samo 38 kvadrata obnove. Prije rata živjeli smo u staroj kući i dovršili te se uselili u ovu novu katnicu. Staru kuću su srušili do temelja, a ovu novu uništili granatama i zapalili. Ono što nije izgorjelo, to su opljačkali - ogorčeno govori Joso.

Svoju obitelj, kaže, ustrajno je tražio posvuda, no gdje su njihove kosti, nikad nije saznao. Čuo je svakojakih priča, pa tako i priču da je jedan od egzekutora želio njegovoj sestri poštedjeti život.

- Čuo sam da je rekao: ‘Pa nemojte je ubiti, mlada je, pustite je’. A drugi mu je odgovorio: ‘Ili ćeš pucati, ili ćeš se maknuti, ili biti ubijen u stroju’. Pa sad vi mislite kako je tom čovjeku? Dan danas vodi se kao nepoznat i nikad nisam saznao tko je - pripovijeda Joso.

'Susjeda Srpkinja mi kaže da hodam preko svojih i kraj svojih'

Nadu da će pronaći i prepoznati ostatke svojih najmilijih dao mu je poziv na identifikaciju.

Nažalost, nije ih uspio prepoznati.

- Kad sam prvi put dobio poziv za identifikaciju, mislio sam: ‘Ajde, dobro, možda ih pronađem’. Ali nisam uspio prepoznati nikoga. I ni po čemu. Tatu bih prepoznao jer je nosio kaput i šiltericu i imao je šipku u lijevoj nozi. Mamu bih poznao po rupcu na glavi. E, sad, ne bih prepoznao sestru, tko zna što su im radili u to vrijeme, oni su bili spremni na sve – nemoćno širi ruke Joso.

Pitamo ga kako se nosi s tim bremenom i kako izgleda njegov život danas. Očiju punih suza odmahuje glavom i gotovo šaptom priznaje da ne izgleda nikako. S tragičnom sudbinom koja je zadesila njegovu obitelj, veli, nikad se neće moći pomiriti.

- Da me mogu čuti, poručio bih im da mi se vrate. A neprijatelju

bih poručio da kaže gdje im počivaju kosti. Naši dojučerašnji susjedi, s kojima smo čuvali krave, napravili su zlo u našim selima i u mom selu. Pa možete li zamisliti kako se osjećam kad mi jedna susjeda, Srpkinja, kaže da hodam kraj svojih i preko svojih. Znači, oni jesu tu negdje u krugu. Ona se može vaditi da je u to vrijeme bila maloljetna, ali odakle joj ta informacija? To nije šala. To se može vidjeti i na internetu, a pravosuđe je to moralo odraditi – slomljeno kaže Joso.

Počeo graditi mali oltar

Kraj svoje kuće proljetos je krenuo raditi mali oltar za svoju obitelj i ostale ubijene u selu.

Na podlozi će biti 33 cigle za 33 žrtve pokolja u Glinskom Novom Selu.

- Mi smo se borili za ovu državu da svima bude dobro, a ako hoće, neka nas zatvaraju. Ja poštujem dečke koji su bili na našoj strani, ali oni koji su bili prijeko, oprostite, ali za mene su četnici. Ja sam ostao bez najmilijih i ne bojim se to reći – s prkosom u glasu kaže Joso.

I on je u više navrata nosio glavu u torbi i s ponosom u glasu kaže da vrlo dobro zna što je rov jer je, braneći domovinu, u njemu proveo dobar dio svog vremena. Za sebe je izborio najnižu braniteljsku mirovinu.

- Dvije godine nakon Oluje radio sam kao zaštitar i vatrogasac u Pamučnoj, potom tri godine kao sjekač u šumariji, a nakon toga deset godina proveo sam u Komunalcu. U ratu nas je bilo malo. ali bili smo složni. Mislim da takve sloge ima i danas. S istim dečkima, da krenu ponovno na nas, ne znam gdje bi stali – zaključuje priču Joso.