IVAN ŠAJTOVIĆ Gotovo slijep, ali borio se kao lav: 'Dajte mi nekoga tko vidi!'

U Vukovarskoj ulici u Splitu, na muralu s junacima vukovarske obrane, jedno je lice o kojem hrvatska šira javnost ne zna gotovo ništa, ali preživjeli suborci će ga nazvati jednom od najfascinantnijih osoba koje su u ratu upoznali. No njegova priča, iako na prvi pogled tek neobična, iza sebe krije strašnu obiteljsku sudbinu, tešku i bolnu u svoj svojoj punini onako kako su strašne i bolne brojne vukovarske priče koje nakon gotovo 30 godina polako padaju u zaborav, ako su uopće ikada i ispričane.

Ivan Šajtović, za prijatelje Šajo,  rođen je 25. lipnja 1949. godine u Otoku, kao jedino dijete iz braka Ane rođ. Stilin  i Martina Šajtovića. Nakon razvoda roditelja, po ocu Martinu, iz njegovoga drugog braka, Ivan će imati i polubrata Davora Šajtovića. 

Osnovnu školu Ivan Šajtović pohađat će u Otoku, a budući da je njegov otac Martin poznati vukovarski matičar prvo uposlenje dobio u Bogdanovcima, a potom u Vukovaru, tamo će završiti srednju školu. Brankom, rođ. Varvodić, oženio se 1978., a ona im rađa dva sina, prvo Igora 1979., a potom i Sašu 1981. godine.

U Tvornici gume i obuće Borovo Ivan se zapošljava 1972. gdje u pogonu Pneumatika radi do početka ratnih sukoba. Budući da je i Ivanova supruga Branka radila u borovskoj tvornici, kako bi zbog djece bili u različitim smjenama, Ivan je često radio one noćne, da bi tijekom dana mogao biti sa sinovima. Prilikom povratka s jedne od takvih smjena, vraćajući se rano ujutro s posla te hodajući prema njihovome domu koji se nalazio u novoizgrađenoj zgradi, pored obližnje zgrade koja se također gradila, nespretno je stao na žicu koju nije vidio, a koja mu je ozlijedila desno oko pa na njega potpuno gubi vid.

Po prvim naznakama ratnih sukoba Ivan Šajtović uključuje se dragovoljno u obranu grada. Budući da se stambena zgrada u kojoj su živjeli nalazila na prvoj crti obrane prema Borovu selu, zabrinut zbog neprestanih granatiranja te pješačkih napada iz toga smjera, početkom rujna sinove i suprugu Branku uspijeva u zadnji trenutak poslati kod Brankine majke u selo Čakovce. Na sigurno, tako je mislio.

Stariji sin Igor prisjetit će se kako je otac, na majčino nagovaranje da i on pođe, kroz suze opraštajući se s njima rekao: ''Ostat ću braniti ovo svoje…''.

Nakon što je u Borovu naselju dva puta ranjen, drugi put u leđa, ranu koju je zbrinuo dr. Juraj Njavro, Ivan Šajtović se ponovno vraća na položaj, ali ovaj put odlazi na ispomoć na Sajmište, na liniju obrane koju su držali pripadnici HOS-a, a koja je bila u blizini dijela grada u kojemu je odrastao i kojega je dobro poznavao.

Jedan od njih, Stjepan Antolić Tonči, ispričat će: ''Bio je stariji od nas, gospodin s debelim naočalama, na jedno je oko vidio malo, na drugo gotovo ništa, to mu je staklo bilo skroz zamagljeno. Rekao mi je: 'Vrlo slabo vidim pa mi ti samo daj nekoga tko dobro vidi, ja ću biti na liniji gdje god tražiš'", prisjeća se Antolić tih  trenutaka.

Bio je stalno uz mene, a kada sam bio ranjen, jaukao je kao da sam mu vlastiti sin. Bilo je to 9. studenoga, ujutro, ranjeni smo Zvonko Bračun – Čaruga iz Našica, Davor Perulić - Fuks, Francuz Jean-Michel Nicolier i ja. Zahvaljujući Ivanu Šajtoviću koji je držao odstupnicu da četnici ne mogu do nas, izvlačio nas je naš zapovjednik Robert Šilić i tada tek dječak, petnaestogodišnjak Zoran Harhaj''.

Igor Široki, također pripadnik HOS-a, s posebnim riječima prisjetit će se Ivana: 

''Bili smo iscrpljeni, izranjavani, a on je bio praktički slijep - na jedno oko uopće nije vidio, na drugo nešto malo. Do tada, od silnih je detonacija već bio nagluh. Ali, vjerujte, nije odstupao ni metra. Dovodili su nam ljude, bježali su mnogi čim bismo im okrenuli leđa, no on je uvijek bio tamo gdje smo ga ostavili. Samo je ponavljao – 'Dajte mi nekoga tko vidi!' – i borio se kao lav. Po toj rečenici ga i pamtimo, kad god je nešto trebalo, rekao bi – 'Ja ću, samo mi dajte nekoga tko vidi'. Za mene je on najfascinantnija osoba koju sam u Vukovaru upoznao''...

O posljednjim danima Ivana Šajtovića, Nikica Burić – Samoborac, zamjenik zadnjeg zapovjednika Sajmišta Josipa Tomašića – Ose, ispričat će: 

''Žao mi je svih ljudi koji su poginuli u Vukovaru, ali taj mi je čovjek posebno na srcu drag. Za njega su dobro rekli, baš ga je to opisivalo – gdje si ga ostavio, tamo ćeš ga i naći. Naš posljednji susret je bio na mostu u centru, dan prije potpunog sloma. Četnici su pucali prema nama, ja sam uzvraćao, a on mi je punio okvire. S nama su bila još samo dva čovjeka u civilu. Bio je fantazija od čovjeka, to se mora reći, prije bi poginuo nego napustio položaj. Preko motorole me je pozvao Tomašić - Osa, ja sam otišao k njemu, a Šajtović prema položaju na Drvenoj pijaci i nisam ga više vidio''.

Posmrtni ostaci Ivana Šajtovića ekshumirani su iz masovne grobnice na farmi Lovas između Borova Sela i Dalja. Pretpostavka je da se, budući da su iz Vukovara u Dalj odvezeni zarobljenici koji su se predali kod restorana Mornar na obali Dunava, a među njima i Ivanov suborac Đuro Begović koji je tamo i ubijen, na tome mjestu i Ivan predao. 

Istraga će utvrditi kako su zarobljenici nakon zlostavljanja u Mjesnoj zajednici Dalj tamo i ubijeni te izbačeni na tržnicu, odakle će biti pokupljeni te prikolicom odvezeni na farmu Lovas gdje će biti pokopani. Ekshumacija masovne grobnice na Lovasu napravljena je u razdoblju od kraja travnja do početka svibnja 2001. a identifikacija Ivanovih posmrtnih ostataka obavljena je 2004. godine, nakon koje je pokopan na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

U vrijeme za koje se prema iskazima suboraca Ivan Šajtović u Vukovaru borio kao lav, uvjeren kako je njegova obitelj na sigurnome u Čakovcima, supruga Branka i djeca proživljavali su strašne dane. Nakon okupacije sela, teror dojučerašnjih susjeda i prijatelja bio je nezamisliv. 

Igor Šajtović, stariji Ivanov sin, prisjetit će se:

''Dok uz pomoć majčinog rođaka koji je bio oženjen Srpkinjom nismo uspjeli doslovno na prevaru pobjeći iz Čakovaca, proživjeli smo stravične dane. Između ostaloga, pamtim ubojstvo moga prijatelja Josipa Kovačića i njegove majke Anice, imao je samo 11 godina. Dan prije njihova ubojstva koje se dogodilo 8. studenoga, igrali smo se zajedno. Čovjek za kojega su govorili da ih je ubio, ulazio je i u našu kuću kad god mu se smislio i 'tražio ustaše'. Najgore od svega je bilo kada nas je mamin školski prijatelj izveo na dvorište, postavio ispred zida i htio strijeljati. Baka, mamina majka, istrčala je iz kuće jaučući, bacila se pred njega, grlila mu je i ljubila noge da nas poštedi. Ono što smo proživjeli na sve je nas ostavilo velokog traga. Nakon reintegracije, kada se vratila kući, baka se nije uspjela nositi sa svim tim avetima prošlosti i ubila se''.

Nakon sloma obrane grade, zarobljeni su i sprovedeni u logor Velepromet otac Ivana Šajtovića - Martin Šajtović i Ivanov polubrat Davor Šajtović.

Martina i Davora Šajtovića prisjetit će se Miljenko Miljković, pripadnik MUP-a i zatočenik srpskih koncentracijskih logora koji je preživio zlostavljanja u Veleprometu, a koji je o onome čemu je svjedočio i što je proživio napisao potresnu knjigu Vukovarski deveti krug:

''Drugi dan boravka u 'Sobi smrti' bližio se kraju. Dani su već kraći i brzo se smračuje. Što je bliže noć, strah je veći, jer svi znaju što se događalo prethodnu noć. Odvedeni se više nisu vratili. Noću su krvnici bili najaktivniji, jer noć je skrivala njihove krvave ruke. Neopisivo čudan osjećaj zavladao je mentalnim sklopom ovih osuđenika na smrt. Sjedili su i čekali svoj red. Čekali su kada će netko doći i prozvati nečije ime ili uprti prstom u nekoga i odvesti ga na put bez povratka. Stražari nisu dali puno vremena za razmišljanje, jer ponovno je ušao jedan još golobrad.

'Ti! Izlazi!', s uprtim prstom obratio se starom sijedom čovjeku, najstarijem među zatočenima, čika Martinu Šajtoviću, dugogodišnjem vukovarskom matičaru u mjesnom uredu, koji je možda vjenčao i njegove roditelje, a njegovo rođenje upisao u knjigu rođenih. Starac je teturajući izašao, jer su mu od straha klecala koljena. Uskoro su se iz prostorije koja se nalazila negdje pokraj pritvora, odijeljena samo tankim zidom, čuli udarci, jauci, padanje tijela, hropac. Baš kao i prethodnu noć. Opet je to trajalo, za živce i već teško psihičko stanje pritvorenika, vrlo dugo. Onda je prestalo.

Nedugo iza toga otvorila su se vrata pritvora. U sobu je, teturajući, razbarušene kose, okrvavljena i natečena lica, užasnut, povijen, teško se krećući, ušao stari Martin. Doteturao je do mjesta gdje je prethodna dva dana sjedio, pokraj svoga sina. Baš kada se spremao sjesti, uslijedila je zapovijed s vrata:

'Stani! Vrati se ovamo! I ti', stražar je pokazao i na starčeva sina, mladića tridesetih godina.

'Čekaj dok obujem cipele', odgovorio je momak začuđujuće mirnim glasom.

Polako je zavezivao cipele, ustao, poravnao odjeću i zaokružio pogledom po sobi, ali začudo u tom pogledu nije bilo straha već nekakve čudne odlučnosti da sačuva ponos i dostojanstvo pred skrhanim ocem. Prišao je ocu, koji se okrvavljen od batinanja sav tresao od straha, uzeo ga blago, gotovo nježno ispod ruke i uzdignute glave izašao sa sjedokosim pogurenim starcem, koji je uz njega teturao tiho jecajući. Otišli su i nikada se više nisu vratili.

Kada su izašli u sobi je nastao olovni muk s grčem u želucima ostalih potencijalnih žrtava, jer ta slika oca i sina koji zajedno odlaze u smrt nikada neće izblijediti iz njihova pamćenja. Bila je to tako teška slika, da je bilo pravo čudo kako već netko u sobi nije skrenuo s uma".

Posmrtni ostaci Martina i Davora Šajtovića ekshumirani su 9. studenog 2005. godine, u blizini Veleprometa, u njivi uz voćnjak, gdje su i izvedeni u smrt, a na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, nakon identifikacije, pokopani su 2006. godine. 

Eva Šajtović, Martinova majka, a Ivanova i Davorova baka, nakon što su malobrojni i iscrpljeni branitelji potisnuti iz tzv. Pionirskog naselja na Sajmištu, ostala je u svojoj obiteljskoj kući. Njeni posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni. 

Kada je nakon sloma obrane grada zarobljen, odveden u Dalj gdje je potom zlostavljan i mučki ubijen, Ivan Šajtović, suprug, otac, sin i brat imao je 42 godine. 

Kada je nakon sloma obrane grada zarobljen, sproveden na Velepromet gdje je nakon zlostavljanja mučki ubijen, Davor Šajtović, suprug, otac, sin i brat,  imao je 30 godina. 

Kada je nakon sloma obrane grada zarobljen, sproveden na Velepromet gdje je nakon zlostavljanja mučki ubijen, Martin Šajtović suprug i otac, imao je 63 godine.

Ivane, Davore i Martine, nismo vas zaboravili.