IVAN SLOBODAN GRBAVAC Tko je Hrvat iz Canberre koji je u Australiji j utemeljio ‘veleposlanstvo’ kada Hrvati još nisu imali državu

Tko je Hrvat iz Canberre koji je poslao 5 tisuća dolara za istraživanje hrvatske povijesti i tisuću dolara kao pomoć Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi? U Australiji je utemeljio ‘veleposlanstvo’ kada Hrvati još nisu imali državu, a njegova obitelj broji čak 134 člana!

Ivan Slobodan Grbavac iz Canberre, potaknut primjerom Marka Franovića, poslao je pet tisuća dolara za istraživanje prave hrvatske povijesti, a šalje i tisuću dolara kao pomoć Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi te još dvije tisuće dolara na račun karitativnih i socijalnih australskih ustanova, javlja Domovina.

Ivan Grbavac rođen je 1934. godine u Grabu, u Hercegovini. U Australiji živi i radi više od 60 godina. Napisao je knjigu koju je objavio prije pet i pol godina, a dao je i veliki intervju Mariju Knezoviću u njegovoj popularnoj emisiji “Agape”.

U knjizi “Život na tri kontinenta” govori o svojoj mnogobrojnoj hercegovačkoj obitelji, o sedmero braće od kojih je petero živjelo u Americi, dok su se on i brat nastanili u Australiji, i o dvije sestre te njihovim aktivnostima u borbi za slobodnu Hrvatsku.

“Knjiga je odraz dugogodišnjeg djelovanja i življenja moje obitelji. Obitelji koja je raseljena diljem svijeta. Točnije rečeno, rađa se, živi i radi na tri kontinenta: Europi, Australiji i Americi. Knjigu je željela objaviti moja supruga Ljubica. Brižno je čuvala dokumente, slike, izreske iz novina, razgovore s radijskih postaja, no Bog ju je pozvao k sebi, pa je ta zadaća pripala meni”, otkrio je Ivan Grbavac.

U uvodnom dijelu “O sedmorici braće i dvjema sestrama Grbavac iz Graba” opisuje se obiteljski susret iz 2014. godine, zatim Hercegovina i tamošnje selo Grab te prezime Grbavac. Slijedi kratko predstavljanje ove hrvatske katoličke obitelji, njezinih nevolja i težnji. Nižu se biografski zapisi svakog od sedmero braće i dvije sestara. Ovog trenutka na svijetu živi i radi 134 članova spomenute obitelji.

Zanimljivo je i potresno da je čak petero braće pobjeglo iz bivše države koju su prezirali. Prvo je 1958. godine otišao Grgo, nakon njega Bogoljub Ljubo, zatim Ivan Slobodan 1959., zatim Tomislav godinu dana poslije i Drago 1965. Sestra Zora otisnula se za braćom 1966. legalno, a nešto kasnije domovinu je napustio i najmlađi od braće, Mladen.

Braća i sestre Grbavac, danas u trećoj životnoj dobi, zadovoljni su svojim životom. Posebno ističu kako su uspjeli zahvaljujući skromnosti i predanom radu.

Okupiti u rodnom Grabu sve članove ove mnogobrojne obitelji, koji su se razišli diljem svijeta, Grbavcima je bio cilj i ideal. On je ostvaren tek 2004. na 50. obljetnicu njihovog iseljeničkog života te ponovno 2014. Posljednja proslava bila je obilježena misom u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Grabu koju je predvodio svećenik norbertinac o. Richard Grbavac, sin Tomislava iz Los Angelesa. Richard je mladu misu imao prije deset godina upravo u rodnom mjestu svojeg oca. Od tada redovito dolazi na odmor i duhovnu okrjepu u kraj svojih predaka gdje uči stari hrvatski jezik i glagoljicu.

Ivan Grbavac, koji je kao 26-godišnjak došao u Australiju, stalno je razmišljao što bi bilo najkorisnije napraviti za oslobođenje Hrvatske. Početkom 1977. u njegovu domu u Canberri, u kojem su bila smještena oba odbora Hrvatskog narodnog vijeća, na sastanak je došao i Mario Dešpoja. Ivanu se Mario posebno svidio pa su često razmišljali što će napraviti za domovinu. Dok su njih dvojica “razbijala” glavu, iznenada se iz kuhinje javila Ivanova supruga Ljubica prijedlogom: “A što mislite o hrvatskom veleposlanstvu?” Mario je uskliknuo: “Odlična ideja!”

I tako se rodilo prvo hrvatsko poslanstvo, jedinstveno u svijetu po tome što jedan porobljeni narod bez države ima svoju ustanovu. Dosad je to uspjelo samo našim ljudima. Hrvatsko poslanstvo službeno je otvoreno 29. studenoga 1977. godine u glavnom australskom gradu Canberri, a za prvog otpravnika poslova imenovan je Mario Šime Dešpoja.

Ivan Slobodan Grbavac cijelo vrijeme bio je aktivan u hrvatskoj zajednici, posebno u Canberri u kojoj živi. Tako je među ostalim aktivnostima uvijek slao, prodavao i dijelio hrvatske novine i knjige, a pokretao je i mnogobrojne humanitarne akcije. Ni danas ne prestaje raditi.

“Moj uzor u radu i životu bili su moja majka i moj djed. Djed je dva puta radio u Americi, a majka s desetoro djece (jedno dijete je umrlo malo nakon poroda). Bože moj koliko je bilo energije i snage u toj ženi. Kada bi to čovjek sve skupio bilo je u njoj više energije nego u atomskoj bombi”, prisjetio se Grbavac, naglasivši kako ne možete shvatiti neke ljude: “Ne mogu shvatiti one koji ne rade i kojima je dosadno. Ja uvijek nešto radim i gledam da pomognem ljudima oko sebe. Tko govori o radu, sam mora raditi, tko govori o žrtvama, sam mora biti žrtva, tko govori o borbi, sam se boriti, tko govori o dužnosti i odgovornosti, sam mora biti odgovoran”.

Razgovor za Domovinu zaključio je sljedećim riječima: “Čovjek koji nosi sklad u svojim riječima i činima nosi povjerenje. Istina, istina o nama, istina o Hrvatskoj, istina će nas osloboditi”.