IVANA HABERLE: Četiri dana sam bila hrvatski vojnik, a već se susrela sa prvom neprirodnom smrću

Škabrnja je došla u ruke hrvatskih junaka i branitelja u operaciji Maslenica 1993. godine, ali je brzo došla u okruženje četničkih snaga. Čak 43 dana držali su je nadljudskim naporom borci HOS-a u našim rukama, a kada su otišli na smjenu, nakon 6 dana pala je u ruke četnika u srpskoj ofenzivi pod nazivom “Kameleon”. Oslobođena je ponovno u operaciji Oluja i danas u njoj žive Hrvati kao svoji na svome.

U srijedu 22. ožujka 2023. godine u Sukošanu je obilježena 30. obljetnica stradanja hrvatskih branitelja koji su poginuli od 18. do 23. ožujka 1993. u Škabrnji u obrani dostignutih crta VRO „Maslenica“.

Na navedenoj obljetnici sudjelovale su i članice Udruge Žene u Domovinskom ratu – Zadar koje dugi niz godina promiču sjećanja na vrijednosti Domovinskog rata, unaprjeđuju kvalitetu života i pružaju psihosocijalnu pomoć braniteljima, stradalnicima, invalidima i obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, sudjeluju na obilježavanju važnih obljetnica i .  

Predsjednica navedene Udruge gospođa Ivana Haberle u vezi ovogodišnjeg obilježavanja 30. obljetnice stradavanja pripadnika 7. Domobranske pukovnije prisjetila se događanja iz Domovinskog rata i ispričala nam je sljedeće:

„Povodom obilježavanja 30. obljetnice pogibije pripadnika 7. domobranske pukovnije i 93. krila Hrvatskog ratnog zrakoplovstva poginulih u Škabrnji 18. i 21. ožujka 1993. godine u obrani dostignutih crta u VRO Maslenica, članice naše Udruge Suza, Veselka, Marija i ja uputile smo se na Svetu misu zahvalnicu u crkvi Svih svetih na groblju Sukošan-Debeljak. U autu pričam o svojoj emocionalnoj vezanosti za to groblje. Da, ovo zvuči čudno, ali je tako. Štakor. Prva civilna žrtva. Puno je godina prošla, pokušavam se sjetiti nekih detalja, ne znam je li čovjek bio gluh ili gluhonijem, nije stigao izaći skroz iz debeljačkog autobusa. Nastala je panika, vriska, bijeg. Nije čuo ni vidio da je tek JNA okrenuo cijev prema autobusu i grunuo... Kročio je nogom, ali nije stigao izaći.

Kažem ženama da se ne sjećam koliko je vremena prošlo da sam obukla gardističku uniformu i da se to dogodilo, ali nije dugo. Zvali su nas da dođemo doktor i ja na intervenciju, na sukošansko groblje. Pucalo se sa svih strana. Dimilo je. Šuljali smo se uza zid groblja i došli. Prekasno.

Na šatorskom krilu ležao je čovjek. Civil. Mrtav. Lice mu je bilo boje voska. Noge, točnije podkoljenice u neprirodnom položaju, izrešetane, odjeća poderana kuda su prošli šrapneli. Iskrvario je. Doživjela sam šok! Imala sam 18 godina, nedavno obukla uniformu i to je bila prva neprirodna smrt s kojom sam se suočila. Nasilna. Ratna.  Gledajući tijelo Milorada Torbarine polako sam osvještavala što je rat i kako ljudski život nestaje u trenu.

Misa zahvalnica je bila prekrasna uz klapu Sv.Juraj, uz dva biskupa, obitelji poginulih branitelja, djecu iz OŠ Sukošan, uz pripadnike HRZ-a u svečanim odorama. Biskup je pročitao Njihova imena:

Zoran Bašić

Rade Bilaver

Slavko Erak

Ivan Klarin

Marijan Grdović

Marin Jerak

Milan Mrdalj

Šime Smolić

Darko Torbarina

Mladen Veleslavić

Nakon mise krenuli smo u koloni do centralnog križa, gdje će se položiti cvijeće i svijeće. Taj dio ne volim jer je previše teatralan, previše se daje važnosti onima koji trenutno obnašaju dužnost načelnika, gradonačelnika, župana, predsjednika nečega....Čini mi se da bi svi trebali u tišini, skrušeno prići križu i u sebi reći: “Hvala vam! Nismo vas dostojni. Nismo dostojni vaše žrtve!” Onda bi to imalo smisla. Ovako...

Na početku groblja, na lijevoj strani vidim obnovljeni križ Milorad Torbarina, 1932-1991. Opet smo se sreli...

Kad je ceremonija završila, kažem svojim prijateljicama da odemo na grob čovjeka o kojem sam im pričala. Svi su se već razišli, a nas četiri molimo na grobu Milorada naglas, jer je osjećaj, kao da se poznajemo. K nama prilazi čovjek, hrvatski branitelj, pruža ruku svakoj od nas i kaže: ”Ivana, jeli ti znaš da je to moj otac?” Naravno da nisam znala. Sada znam. Hrvatski branitelj Neven Torbarina iz Debeljaka. Prilika je da mi pomogne vratiti sjećanja, raščistiti maglu. Kaže da mu je otac bio gluh, nosio slušni aparat, nije čuo da moraju bježati. Pitam ga koji je datum to bio. Kaže 18.9.1991. Dakle, 4 dana sam bila hrvatski vojnik. S poštovanjem smo se razišli na prekrasnom sunčanom danu, au srce se izlila neka milina i odrješenje. S korizmenom rečenicom: ”Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!”