Ivica je 12 dana ležao polumrtav u minskom polju: ‘Nisam imao ni hranu ni vodu’

ŠTAFETA SMRTI

Događaj koji se odigrao 10. studenog 1991., a koji je okončan 22. studenog 1991. mnogi opisuju kao najstravičniji događaj Domovinskog rata poznatiji kao hosova Štafeta smrti.

Kada se 2018. godine započelo sa prikazivanjem dokumentarnog filma “Štafeta smrti” koji je prikazao proboj od Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru 10. studenog 1991. godine, hrvatska javnost ostala je zapanjena zbog priče o braniteljima, većinom pripadnicima HOS-a koji su predvodili proboj, piše Povijest.hr.

Kako je koji branitelj koji je vodio civile u spas ginuo, tako je na njegovo mjesto dolazio drugi, svjestan da vrlo vjerojatno neće ni on preživjeti. Ivica Jurčan, čudesno preživjeli branitelj Bogdanovaca, svojevrsna je legenda Domovinskog rata i nositelj jedne od glavnih uloga u filmu koji je šokirao publiku pričom o sudbini ljudi koji su u polju, bez hrane i na hladnoći, dugih 12 dana izranjavanji čekali smrt.

Foto: Plakat/Screenshot

Izmjenjivali se na čelu kolone i ginuli

Naime, Bogdanovci su se do 10. studenog baš kao i Vukovar našli u potpunom okruženju. Jedina šansa civilima i braniteljima 204 brigade te skupini hosovaca koji su se u njima našli – bio je proboj. Kako bi što uspješnije izvukli mještane, hrabri pripadnici HOS-a dolaze na gotovo suicidalnu, ali tada jedinu spasonosnu ideju. Kroz minirana polja kukuruza izmjenjivat će se na čelu kolone, a sve s ciljem da netko od civila ne bi aktivirao minu.

Zoran Antunović, Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta Piđo, Stjepan Katić, Josip Knežević, Marko Knežević, Žarko Manjkas Crvenkapa, Antun Petričić, Anto Šarić te jedini preživjeli Đuro Kovačević i Ivica Jurčan, te su večeri iz zapaljenih Bogdanovaca poveli ljude u proboj prema Vinkovcima i Nuštru.

U izmaglici i mraku, naletjeli su na minsko polje: “Tada, na tom minskom polju, ostala smo nas osmorica teško ranjenih: Tihomir Iveta Piđo, Ante Šarić, Amo Hrbatović, Đuro Kovačević, Zoran Antunović, Josip Knežević i ja. Crvenkapa je tamo i poginuo, na tom minskom polju, kao i Stjepan Katić iz Bogdanovaca”, posvjedočio je Ivica Jurčan.

Isječak iz filma/Foto: Screenshot

Jedan po jedan umirali u polju

A onda su počela umiranja teško izranjavanih branitelja koji su sami samcali ležali usred miniranog polja. Najprije je preminuo Josip Knežević koji se, želeći se napiti vode, dopuzao do rijeke Vuke u kojoj se ugušio, a do jutra je preminuo Antunović, pa treći dan Ante Šarić: “Nas šestorica smo bili tamo, nas četvorica smo i dalje ležali u kukuruzima. Dani su prolazili…”, kazao je Jurčan i dalje tvrdeći da to nije najgore što se tada dogodilo.”

Osmi dan naišao je jedan branitelj iz Vukovara. On je pomogao Đuri Kovačeviću i Rami Vrbatoviću koji su se koliko toliko mogli oslanjati na noge pa ih je izvukao do Vinkovaca: “Ostali smo još ja, Piđo i dečki koji su izginuli i pomrli na minskom polju. Deveti dan proboja naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara. Poveli su Piđu i htjeli su i mene, ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Nije mi bilo nikakve pomoći. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan”.

Ovaj čudom preživjeli heroj ostao je ležati i tri dana nakon odlaska posljednjeg suborca Piđe. Ovako priča o svom dvanaestom danu koji je dočekao u polimrtvom stanju: “Bilo je jako hladno vrijeme. Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta, bilo što. Bio sam već polumrtav.”

Ivica jurčan/Foto: Privatna arhiva

Patnje Ivice Jurčana

Nakon dvanaest dana bez hrane i vode, s temperaturama u debelom minusu, počeo se, kaže, smrzavati: “Imao sam namjeru ubiti se, to su bile muke. Međutim, imao sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime povuči osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili uzaludni.”

Tog dvanaestog dana Jurčan se poveselio skupini ljudi koja mu je prilazila i poveselio se spasu. Međutim, bila je to JNA… Odveli su ga u Marince u svoj štab i predali rezervistima i četnicima. Iako jedva živ, u jednom podrumu u Marincima je tri dana bio zatočen i svakodnevno mučen i premlaćivan. Nakon toga je prevezen u Sremsku Mitrovicu i zatočen u logor. U Srbiji mu je amputirana lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksirana mu je lijeva ruka. Razmijenjen je 27. ožujka 1992. godine…