IZABRALI SU HRVATSKU, ALI TEK ONDA POČINJE NJIHOVA MUKA: Dobivali su jezive prijetnje, a nekima su i prijetili i životom

Za Hrvatsku su igrali mnogi strani državljani hrvatskog podrijetla, od Anthony Šerića, Josipa Šimunića, braće Kovač, Nike i Roberta, Ivana Rakitića. Neki od njih su imali i te kako velikih problema. Šimunić je proglašen i nacionalnim izdajnikom, Australci su lupali iz sve snage tezu “koliko smo uložili u njega”, a Švicarci su Rakitiću čak i prijetili životom.

Naravno, dotičemo se ove priče jer je Robert Ljubičić, sada član Dinama umjesto za Austriju odabrao igrati za Hrvatsku! Iako je imao i austrijsku ponudu.

Ova tradicija započela je već osamostaljenjem Republike Hrvatske te formiranjem nacionalne nogometne vrste. Ipak, pravu vrijednost igrača iz dijaspore upoznali su Hrvati u vidu braće Kovač i Josipa ‘Joea’ Šimunića.

Sjajni igrači hrvatskih iseljenika

Niko i Robert rođeni su u Berlinu, ali su podrijetlom iz Livna. Obojica su svoje prve nogometne korake napravili u Herthi Zehlendorf, da bi potom Niko prešao u berlinsku Herthu, a Robert u Nurnberg. Debi u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji bio im je 1996. odnosno 1999. godine. Bili su nositelji reprezentacije dug vremenski period.

Josip Šimunić je pak rođen u 16 tisuća kilometara udaljenoj Canberri, prijestolnici Australije. Klupska karijera započela mu je u Melbourne Knightsima, a bivši izbornik Mirko Jozić ga je angažirao prije Svjetskog prvenstva u Južnoj Koreji.

 

Tradicija se nastavila, u hrvatsku vrstu stiglo je još djece naših iseljenika, u nacionalnu vrstu su došli Ivan Klasnić, Mladen Petrić i Ivan Rakitić. Petrić i Rakitić su igrala za mlade reprezentacije Švicarske, dočim Klasnić nije igrao za mlađe kategorije u Njemčkoj, rođen je u Hamburgu gdje je i započeo svoju klupsku karijeru. Sva trojica su kasnije ostavila dubok trag u hrvatskoj Reprezentaciji. . Petrićev gol Englezima na Wembleyu, Klasnićevi golovi na Europskom prvenstvu 2008., Rakitićevi sjajno izvedeninjedanaesterci na Svjetskom prvenstvu u Rusiji…

I sada u reprezentaciji imamo djece naših ljudi koji žive u inozemstvu. Josip Stanišić, član Bayerna već se dokazao izborniku Zlatku Daliću. Iako je rođen u Munchenu, roditelji su mu Hrvati iz Slavonskog Broda. Igrao je za U-19 reprezentaciju Njemačke, no u najprije mu je stigao poziv Igora Bišćana za U-21 reprezentaciju Hrvatske. Poziv je prihvaćen, ali Stanišić nije uspio debitirati zbog ozljede. Mjesec dana nakon našao se na popisu A reprezentacije.

Ne zaboravimo ni Luku Sučića, rođenog u Linzu koji je prva violina RB Salzburga. I već redoviti član hrvatske reprezentacije…

Eto, prije nekih petnaestak godina hrvatsku reprezentaciju smo zvali izabranom momčadi djece hrvatskih iseljenika. U jednom trenutku nekako nam se pogubila ta tradicija, sada se vraća na velika vrata. I zgodno je to, hrvatski nacionalni korpus razasut je na svim kontinentima, a Hrvati se druže mahom na sastancima u svojim domovima i na utakmicama svojih klubova.

 

Sad se Hrvatska suočila s još jednim valom iseljavanja i sigurno će biti još naših momaka koji će se dokazati po europskim, pa i šire, klubovima. I biti će kvalitetni da mogu konkurirati za našu A reprezentaciju. Ne moramo se tome čuditi, to je cijena globalizacije, svijet je odavno postao selo sa svojim ulicama i sokacima. Sve se ubrzo dozna, zaključi, sredi i dogovori.