IZBORI 2024.: Plenković ili Možemo & SDP? Ili senzacionalni rasplet u kojem na vlast dolaze Most i još dvije stranke!?

Zasad se čini nevjerojatno, ali u politici nikad ništa nije nemoguće, pa možemo zamisliti i veliku trojnu koaliciju...

Dan po hrvatskom uvođenju eura, drugog siječnja ove godine, jedna rečenica iz članka Erica Alberta, dopisnika francuskog glavnog dnevnika Le Monde koji je ulazak Hrvatske u eurozonu dočekao na terenu, dosegla je rekord citiranosti u domaćim medijima: "Dvadeset četiri godine nakon stvaranja eurozone, je li doista razumno dijeliti istu valutu s 347 milijuna ljudi (što je malo više od 332 milijuna stanovnika Sjedinjenih Država) u području gdje se razlike u bogatstvu kreću od jednog do šest?" Albert je to pitanje ocijenio kao "akutno", jer, napisao je, "upravo je Grčka, čija ekonomija u europskom BDP-u sudjeluje s 1,2 posto, 2010. godine potpalila požar krize koja je umalo uništila eurozonu, a trajala je punih pet godina".

Ovako, istrgnuto iz konteksta, Albertovo pitanje zvuči razumno, barem dok se ne zaviri u mikrostatistiku pojedinih država. Točno je da je u eurozoni jaz između bogatih i siromašnih ogroman. Put od luksemburške 143.000 eura BDP-a po stanovniku do hrvatskih 43.800 eura (po paritetu kupovne moći) doista se čini strmim i Hrvatima nesavladivim. Sve dok ne pogledamo Irsku, koja je od Hrvatskoj ključne 1991. do danas, mjerimo li BDP po stanovniku, prevalila put od četrnaest do više od sto tisuća eura. Nije, znači, nemoguće. I ne, nije stvar u zajedničkoj valuti.

Irska je dugo bila siromašni, ekonomski bolesnik Europe, zemlja prepoznata po ultrakonzervativnoj zadrtosti, ukratko – zabit u susjedstvu Ujedinjenog Kraljevstva iz koje se bježalo. Sve dok politiku nisu preuzeli moderniji, s duhom vremena usklađeni politički lideri. Danas je najbogatija država eurozone. Luksemburg, koji vodi u statistikama, zapravo je teško smatrati pravom državom, Veliko Vojvodstvo vrtoglave brojke ostvaruje kao korporativno-bankarska oaza, što je političko-poslovni model koji se ne može transferirati, zato luksemburške statistike ne treba uspoređivati sa statistikama "pravih država".

Još jedan izvjestitelj, ovaj puta Bloombergov, čovjek koji svijet promatra iz američke perspektive, slikovito je početkom godine naveo kako se hrvatski ulazak u eurozonu i zajedničku zonu bezviznog režima može smatrati završetkom dugog i napornog putovanja "od ratom razorenog Balkana do europskog mainstreama" (tu smo već nešto bliže "jezgri Europe" koju često, govoreći o Vladinim rezultatima, priziva hrvatski premijer Andrej Plenković).

"Kako netko istovremeno može biti dobar student ekonomije i u deset godina izgubiti desetinu stanovništva kao rezultat odljeva mozgova", pita opet Eric Albert u onom istom članku u Le Mondeu i zadaje oštar ugriz pozitivnom portretu Hrvatske. Francuskom dopisniku kao ključan hrvatski problem tu iskače neravnomjerna razvijenost pojedinih regija koja mlađu generaciju gura prema Norveškoj, Australiji, Engleskoj, Islandu ili Švicarskoj, nakon što je veliki val već otputovao prema Irskoj i, tradicionalnom hrvatskom utočištu, Njemačkoj. Nije, međutim, sve u ekonomiji i brojkama.

Pokušamo li Hrvatsku usporediti s drugom najbogatijom europskom državom, po broju stanovnika (5,8 milijuna) donedavno relativno sličnom Danskom (zadnji popis Hrvatsku je spustio ispod četiri milijuna duša), točno je da ćemo se u toj usporedbi prvo susresti s dobro izbalansiranom ekonomijom koju čini 1,3 posto poljoprivrede, 22,9 posto tehnološki visoko razvijene industrije i 75,8 posto uslužnog sektora, gdje nema ovisnosti o jednom sektoru, ali ključ toj razvijenosti nisu same brojke nego sazrelost demokratskog sustava s razvijenim i uređenim pravosuđem, niskom razinom korupcije (iako će se Danci spremno požaliti na podmitljive političare) i, prije svega, s visokim stupnjem društvene osjetljivosti prema zajedničkom dobru. Takvoj ekonomiji ne smetaju ni visoki porezi. Danci se ne iseljavaju jer im država funkcionira.

Ukratko, unatoč uspjesima na međunarodnom planu, svojoj aktivnoj ulozi u Bruxellesu, završetku tehničke faze hrvatskog sjedinjavanja s Europskom unijom (jer i euro i Schengen ipak su samo tehničke pretpostavke) i jasno iskazanoj namjeri da Hrvatsku uvede u OECD, Andreju Plenkoviću nije uspjelo zagristi u promjenu derutnih temelja hrvatskih institucija, a one su, počevši od pravosuđa, pa preko razlomljenog sustava javne uprave, obrazovanja koje je izgubilo kontakt s vremenom, sve do permanentno škripećeg, financijski isisanog zdravstva, unatoč ponekoj formalnoj promjeni, ostale zaleđene u devedesetima.

Zašto je tako? Zato što baza ne želi promjenu. A zato što ne želi, ključne reforme o kojima svi govore već tri desetljeća nije uspjela zagristi nijedna poratna Vlada – od zaustavljene Valentićeve, Matešine, Račanove, Sanaderove, pa privremene "sanacijske" Vlade Jadranke Kosor (koja je za to imala najveću šansu, ali je već tada politički kadar bio krnj), Milanovićeve Kukuriku koalicije, sve do na ekonomiju fokusiranog tima Orešković-Karamarko i administrativno funkcionalnih, a organizacijski i idejno slabih dviju vlada Andreja Plenkovića. Pritom se Plenkoviću ne može zanijekati da je htio biti drukčiji, "europskiji" od prethodnika. Ulazak u eurozonu i Schengen osjetljivi su uspjesi na kojima se velikim djelom temelje današnje stabilne stope hrvatskog rasta. Plenković je, međutim, u mandat krenuo sa željom da reformira prvo stranku, a onda i državu. Otpor baze pokazao se prejakim.

Kada danas Plenković temu ulaska u OECD predstavlja kao budući završni korak svojega državničko-diplomatskog projekta: dubokog integriranja Hrvatske u jezgru Europske unije i u svjetske elitne organizacije, on govori gluhim ušima nacije koja se u proteklih petnaest godina zasitila ulazaka u velike i važne zajednice (NATO 2009., EU 2013., Schengen i eurozona 2023.). Reputacijska marka koja stiže s ulaskom u OECD slab je mamac za birače čije ambicije rijetko prelaze općinske granice. Plenković to može predstavljati kao dio svoje doktrine "modernoga suverenizma", nasuprot arhaičnom, izolacionističkom suverenizmu radikalne desnice i nekad lijevog predsjednika Milanovića, koji se danas ravna po orbanovskoj doktrini "sebične države" (citat: "Država je sebična tvorba. Kao mala nacija moramo biti sebični i boriti se za svoje interese." Da, to je rekao Milanović).

Što nas, dakle, čeka u 2024.?

INFLACIJA: U silaznoj putanji, ali...

Inflacija je u padu, sporijem nego što bismo željeli, ali bržem nego što su Hrvatskoj proljetos proricali analitičari međunarodnih financijskih agencija. Po Vladinoj svježoj procjeni, sljedeće godine inflacija će pasti na 3,1 posto. To je dobra vijest, ali pitanje je hoće li građani do tada uspjeti sanirati pukotine u životnom standardu obitelji nastale tijekom protekle tri godine. Što, međutim, ako dva rata, ključna za današnju svjetsku politiku, rusko-ukrajinski i izraelsko-hamasovski, prerastu svoje granice i zagrizu preduboko u susjedstvo? Ratna ekonomija nikad nije bila protuinflacijska. Takav slijed događaja bio bi izvan dometa Plenkovićeve (ili bilo čije hrvatske) politike. Ima li Vlada spreman scenarij za loše razdoblje?

BDP: Stabilno umjeren rast

Vlada u svojem konzervativnom paketu najava predviđa da će BDP rasti jednakom stopom kao 2023. (2,8 posto). S osloncem na europske fondove i relativno sigurnu dobit od turizma takva se projekcija čini realna, ali i ne naročito ambiciozna. Što, međutim, ako se domaći poduzetnici pokažu ambicioznijima? Što ako BDP poraste brže? Postane li Hrvatska stvarno zdravom ekonomijom, zaustavit će se priljev novca iz europskih fondova. Je li agresivno reklamirana politika potpora poduzetnike učinila ovisnicima?

PLAĆE: Veće, ali ne za većinu

Uvodi se Zakon o plaćama, platni razredi i koeficijenti. Produktivnosti i rezultatima okrenutom dijelu zaposlenih u državnoj službi i javnim službama, ukupno je to oko 250 tisuća ljudi, to će donijeti korist. Državna služba možda će postati manje poželjno mjesto za "uhljebe iz obitelji". Ne promijeni li način nagrađivanja i organizaciju javnih službi, a time i njihovu brzinu, učinkovitost i pouzdanost, ta najavljena reforma (jer to jest reforma) malo će značiti zaposlenima u privatnom sektoru (oko milijun i tristo tisuća ljudi). Usto, nitko osim SDP-a nije ponudio ni skicu (porezne) politike kojom bi se potaknulo povećanje plaća zaposlenih u privatnim tvrtkama. Možda nitko ne očekuje da će reforma zaživjeti?

ŠTO AKO SE (NE) PROMIJENI VLAST?

Ostaje, naravno, ključno pitanje što nam donose izbori. U ponudi su dva scenarija. U prvom HDZ ostaje na vlasti još četiri godine. U tom slučaju do 2026. ćemo solidno iscrpiti europske fondove koji današnju Hrvatsku, podrazvijenu, ali s potencijalom (još od 1991.), izdašno pomažu. Plenković će u tom slučaju, neovisno o stvarnom uspjehu buduće Vlade, na kraju svojeg trećeg mandata proglasiti uspješan kraj svoje misije koju je počeo 2016. s parolom: "Prvo ću promijeniti HDZ, a onda Hrvatsku".

Pobijedi li na izborima 2024., Plenković će iza sebe imati najduži državnički mandat u hrvatskoj povijesti, preteći će i Franju Tuđmana. Hoće li, međutim, pobijedi li, moći zadržati tempo? I prije svega – hoće li imati s kime raditi? U osam godina iscrpio je značajan dio svoje snage, ispucao vjerojatno sve svoje adute (vanjskopolitički ciljevi). Iako to nikada neće priznati, njegov tim na domaćem je terenu zakazao gotovo u svemu, osim u financijama. Zato stoji pitanje: može li se od reizabranog Plenkovića očekivati spremnost na veliku kvalitativnu promjenu – formiranje Vlade kompetentnih, Vlade sastavljene mimo stranačkoga ključa, u kojoj bi ministri bili stručni, poduzetni i u velikoj mjeri samostalni, Vlade u kojoj bi on kao premijer bio prvi među jednakima, a ne, kao dosad, prvi i jedini.

U drugom scenariju vlast preuzima ljevica, SDP i Možemo (ili, možda realnije, Možemo i SDP), potpomognuta malim liberalnim strankama lijevog centra kojima uspije (ako kojoj uspije) preskočiti izborni prag. Teško je zasad zamisliti što bi taj tim ponudio građanima, osim "obračuna s HDZ-om i korupcijom". Poželjno? Da, ali nedovoljno.

Zasad se čini nevjerojatno, ali u politici nikad ništa nije nemoguće, pa za rezervu možemo zamisliti i veliku trojnu koaliciju - SDP-Možemo-Most. U tom slučaju, Most bi vjerojatno slijedio tradiciju destrukcije, a od takve vlade može se očekivati samo kratak i neučinkovit mandat.