JESU LI IM VAŽNE IZJAVE BRANITELJA? Povjesničari za Dnevno: ‘Ovako dolazimo do istine o Domovinskom ratu’

SAMO ISTINA

Bilo da se radi o događajima iz daleke ili bliske prošlosti, utvrđivanje istine nije niti malo jednostavan zadatak. Kako bi se stvorila barem približna slika određenog povijesnog događaja, potrebno je pomno proučiti i uskladiti brojne dokumentirane podatke, svjedočanstva, fotografije i isječke iz požutjelih tiskovina.

Autor: Snježana Vučković/Dnevno.hr

Kako se dolazi do istine o Domovinskom ratu?

Rijetka su povijesna zbivanja o čijim su se razlozima i tijeku usuglasili svi povjesničari i sudionici. Nije ništa drugačije niti sa događajima iz Domovinskog rata. Bilo da je riječ o velikim vojnim operacijama poput VRO Oluja i VRO Bljesak, ili manjim akcijama – doći do točne i potpune istine iznimno je teško.

Upravo sudionici, konkretno hrvatski branitelji kada se priča o Domovinskom ratu, nerijetko osporavaju činjenice koje su zaživjele kao relevantne. Sličnu sudbinu prolazi i umirovljeni general Rahim Ademi sa svojom knjigom “Samo istina – ratni dnevnik generala hrvatske vojske”. Jedna braniteljska udruga, kao i nekoliko pojedinaca, ustrajni su u tome da se u ovoj knjizi iznose neistine. No, koliko je uobičajeno da se kritiziraju pisani podatci generala koji tvrdi da je knjiga nastala po ratnom dnevniku i koliko su takva djela za hrvatske povjesničare uopće relevantna?

Što je povjesničarima najvažnije?

Jakša Raguž sa Hrvatskog instituta za povijest, kao i njegov kolega Tomislav Šulj takav izvor informacija uzimaju u obzir, ali ga stavljaju na posljednje mjesto.

“Postoje četiri temeljne vrste izvora iz kojih crpim podatke. Prvi i najvažniji su dokumenti raznih institucija i organizacija, civilnih i vojnih, i to sviju strana u sukobu kao i posrednika. Zatim su tu tiskovine, također svih mogućih provenijencija. Treći izvor su sjećanja sudionika sa kojima snimam intervjue, te nakon autorizacije koristim. Tek je na posljednjem mjestu literatura, koju čine memoari ili radovi osoba manje ili veće stručnosti”, kaže Jakša Raguž, autor brojnih stručnih radova i knjiga o Domovinskom ratu.

Gotovo po istom principu, do povijesnih istina dolazi povjesničar Tomislav Šulj:

Osporavanje činjenica je u redu ako je namjera dobra

“Dokument je uvijek prvi izvor. Zatim tiskovine iz perioda koji proučavam, a tek onda sjećanja sudionika vremena.”

U tome što se javno kritiziraju ili se detalji iz nekih knjiga nazivaju “lažnim”, kao u slučaju knjige generala Rahima Ademija, povjesničar Raguž ne vidi ništa loše- ako je namjera dobra.

“Analitička kritika svakog djela je uvijek dobrodošla, naravno ako je dobronamjerna. Svima je u interesu da se isprave greške kako bi nas se što više približilo istini.”